Pogled na film Ana Karenjina

Tek započevši gledati film Ana Karenjina, pitao sam se je li zaista vrijedilo doći u kino te večeri i biti u njemu prilično osamljen. Osjećaj nelagode nukao me da pomislim i na odlazak doma i neki bolji način korištenja vremena. Ovoga puta nisam prethodno čitao kritike i zato sam očekivao više-manje klasičnu filmsku melodramatsku epopeju jer je ovo najčuvenije Tolstojevo književno djelo do sada uglavnom bilo uprizoreno na takve načine. U ovom slučaju, britanski redatelj Joe Wright ipak nije htio imitirati prijašnje načine. Ana Karenjina (Keira Knightley) mlada je žena i majka koja živi u sređenom građanskom braku s mužem Aleksejem Karenjinom (Jude Law) i sinom Serjožom. U njen život ulazi mladi časnik Aleksej Vronski (Aaron Tylor-Johnson). Ana se strastveno u njega zaljubljuje i postaje spremna žrtvovati sve za tu vezu. Sve to odvija se u ozračju društva imperijalne Rusije druge polovice 19. stoljeća koja ima svoj građanski i aristokratski moralni sustav koji je na prvi pogled čvrst i dobro definiran, ali postoje i nepisana pravila do kuda se može ići u kršenju tog morala. Tako će okolina Ani tolerirati preljub, pa i poticati je u tome, no samo do određene granice, koju će ona prekoračiti.

Već poodavno u filmovima ne tražim to da me dobro zabave i izazovu mi instant uzbuđenja, već nešto više. Osim toga vjernik sam, pa u svakom umjetničkom djelu tražim i nadahnuće za rast vjere, nade i ljubavi. Sve u svemu, nešto od toga u ovom sam filmu i našao.

Prva trećina ovog filma donijela mi je sve suprotno od toga: prikaz vatrometa taštine u aristokratskim krugovima i visokoestetiziranog prenemaganja te rijetke iskrenosti u međuljudskim odnosima. No već u ovom djelu znakovita je bila primjetljiva karikaturalnost kojom su prikazane navedene stvari.

Drugo zanimljivo bila je scenografija. U ovom slučaju radi se o kazališnoj pozornici na filmskom platnu. Pred gledateljevim očima doslovno se izmjenjuju kazališne kulise. Radnja se odvija čas na pozornici, čas negdje iza ili pored tih kulisa, a u rijetkim trenucima i na prostranim i divnim ruskim eksterijerima. Vrijedi napomenuti kako je film velikim djelom zaista i sniman u Rusiji i da je fotografija jedna od najjačih strana filma. U takvoj redateljsko-scenarističkoj igri briše se jasna crta koja dijeli ne samo tri grane umjetnosti – roman, film i kazalište, već i jasna crta između umjetničkog djela kao fikcije i stvarnog života kako mi volimo reći. Umjetničko djelo katkada je zaista stvaran život i naš stvarni život počesto nalikuje na kazališnu predstavu – nekad dobru, nekad lošu.

Ovakav eksperiment nije nešto posebno novo. Pada mi napamet film Thérèse iz 1986. francuskog redatelja Alaina Cavaliera. Ovaj netipičan i vrlo vrijedan „svetački“ film, koji prikazuje život Male Terezije od Djeteta Isusa, također ima kazališnu scenografiju i to minimalističku. To doprinosi stilizaciji koja snažno naglašava unutarnja stanja likova kao i stanja međuljudskih odnosa među njima, na razini koju nije uvijek moguće izraziti riječima. I dok u Thérèse imamo minimalizam koji odražava unutrašnjost jednog samostana bosonogih karmelićanki gdje je odricanje od ljubavi prema vremenitim stvarima sredstvo sjedinjenja s Bogom, u filmu Ana Karenjina nalazimo na namjerno pretjeranu raskoš koja vodi dakako – do grijeha. Osobito se to vidi u sceni bala na kojem se isprepliću iskrene simpatije, spletke i požuda sudionika. Po mojem skromnom mišljenju, Wright je u cijeloj toj redateljskoj igri prilično dobro uspio i, kako radnja ide naprijed, tako postaje sve zanimljivije. Izvedbe glumaca također su vrlo dobre. Pitanje preljuba ostaje otvoreno, no nije izbanalizirano. Ana se potpuno prepušta zaljubljenosti u Vronskog i istovremeno snažno proživljava svoju grješnost. Scene njihovih zajedničkih trenutaka pune su senzualnosti, ali – netipično za filmove današnjice – bez eksplicitne ženske golotinje.

Osim Anine tragične priče, ono što daje vrijednost filmu također su i raspleti u životima nekoliko drugih likova koji u unutarnjim borbama doživljavaju sazrijevanje i svojevrsnu katarzu. To je u prvom redu sam prevareni Karenjin. On je muškarac snažnih i i iskrenih moralnih načela, ali često i pretjerano hladan i racionalan. Bori se sam sa sobom i s okolinom jer želi oprostiti Ani, pa i zaštititi je i tražiti njeno dobro. Druga priča je ona Konstantina Levina (Domhnall Gleeson) i princeze Kiti (Alicia Vikander) čiji se život isprepliće s Aninim. Mlada Kiti umalo biva žrtvom lakomislene zaljubljenosti u Vronskog. Kada Vronski odlazi s Anom, ona doživljava teško razočarenje, ali potom i istinsku ljubav prema Levinu. Levin nosi reputaciju naivnoga mislioca i idealista, koji je u potrazi za dobrom, vjeruje u svetost braka i ustraje u vjeri. Znakovit je kontrast između prirodnosti i ljepote kojom odišu scene Levinova i Kitina zajedničkog života na selu u jednostavnoj kući, s fizičkim radom u polju, brigom za Levinova bolesnog brata, rođenjem djeteta, u odnosu na turobne scene petrogradskog i moskovskog života. Rekao bih da je ono najvrijednije u ovom filmu što je na svoj način očuvao osjećaj za svetost braka.

Mislav Skelin SJ