Rembrandtov svijet, Nizozemska sedamnaestog stoljeća, opisivana je kao „bogata mješavina vjerskih denominacija”, ponajviše kalvinista, ali i s ponešto luterana, remonstranata[1], anabaptista, kolegijanata, kvekera, i pomalo katolika i židova. Vjerske kontroverzije bile su veoma aktualne teme. No pored svega toga vjersko je slikarstvo u Nizozemskoj bilo na izdisaju. Calvin je smatrao da je slikanje prikladno samo za pružanje opisa vidljivoga svijeta, korisno za ukrašavanje privatnih prostora ili gradskih ustanova, ali da bilo kakvo figuralno predstavljanje umanjuje ili degradira božansko, i da je zato neprikladno. Kalvinističke crkve nisu imale nikakvih ukrasa, ponajmanje slika, i potražnja za vjerskim slikama jako se smanjila. Većina slikara odlučila se za specijalizaciju, slikajući krajolike, mrtve prirode, portrete, ili prizore iz svakodnevnoga života, a slikari prizora iz povijesti, mitologije i Biblije svoje su slike smanjili do razmjera prikladnih za kućne interijere.

Postoji jedna značajna iznimka. Kroz svoju dugačku karijeru Rembrandt se bavio vjerskim i biblijskim temama mnogo više nego ijednom drugom, a slikao ih je u sve većim razmjerima. Radi se o slici „Petrovo zatajenje” (1659. godina, sada u amsterdamskome Rijksmuseumu), čije su dimenzije gotovo 1,5 m sa 1,8 m. Ne znamo je li naslikana prema narudžbi (možda za nekoga bogatoga naručitelja), kao pothvat, ili čisto radi zadovoljenja slikarove vlastite mašte. Rembrandt nikada nije bio naročito praktičan čovjek, a kada je ova slika naslikana, on je već bio pretrpio bankrot, kao i prodaju svoje raskošne kuće i umjetničke zbirke. Slika ipak potječe iz razdoblja relativnoga mira, kada se on možda osjećao slobodnim istraživati teme koje su njega osobno zanimale.

Skriveno svjetlo koje rasvjetljuje izmučenu dušu

Rembrandt je uvijek bio ozbiljan proučavatelj Svetoga pisma. 1637. godine Generalni stalež (parlament) Nizozemske Republike objavio je Statenbijbel („Državnu Bibliju”), prijevod s bilješkama Biblije s hebrejskoga i grčkoga jezika na nizozemski jezik, što je Rembrandtu dalo obilje materijala. Izgleda da je za svoju sliku Petrova zatajenja izabrao odlomak iz Lukina Evanđelja, zbog mnoštva pojedinosti koje je mogao vidjeti očevidac, a vremensko je razdoblje od otprilike jednoga sata zbijeno u jedan trenutak. Luka je prizor smjestio u noć, pa se Rembrandt odlučio za snažan kontrast svjetlosti i tame, što je u skladu s težinom odluke koju je Petar pozvan donijeti. Rembrandtova paleta boja ograničena je samo na crno, bijelo, crveno i žuto, a potezi kista su dosta lagani i reducirani. Na primjer, tek je nekoliko poteza upotrijebljeno za lice sluškinje, obrubljeno svjetlošću.

Skriveni izvor svjetlosti – svijeća zaklonjena sluškinjinom rukom – bila je popularan slikarski trik. Ideja je vjerojatno proizašla iz podne scenske rasvjete, koja je izumljena u sedamnaestome stoljeću kako bi se dramatično osvijetlile opere i često raskalašen teatar toga vremena. Rembrandt svoje likove postavlja u plitak prostor, nalik pozornici, i oni su nam točno pred očima. I doista, drugi izvor svjetlosti, stražarov plamen, postavljen je negdje u našemu prostoru, izvan okvira slike. Vidimo samo njegov odraz na vojnikovoj kacigi i boci, te – veoma prikladno – na Petrovoj lijevoj ruci, ispruženoj u gesti poricanja.

Na toj pozornici slikar je smjestio tri figure, koje se Petru suprotstavljaju u obliku klina što ga neumoljivo pritišće. Ruka sluškinje pri tome čini dijagonalnu os od gruboga vojnika koji tek shvaća što se događa pa do Petrova uznemirenoga lica. Naspram toga klina Petar stoji posve čvrsto, širokih ramena i lijep, omotan u bijelo. Možda je Rembrandt htio da taj bijeli plašt izgleda kao molitveni šal, budući da je poznavao istaknute židovske mislioce u Amsterdamu, zanimao se za židovske rituale i njihov odnos prema kršćanstvu. No ovdje Petar svoj šal koristi za prikrivanje, krijući u njegovim naborima svoju desnu ruku, svoju istinsku prirodu, dok lijevom rukom čini gestu odbacivanja.

Odmah iznad njegove lijeve ruke, jedva vidljiv u sjenama, tvoreći os sa sluškinjinom rukom, stoji lik Krista. „I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra […]” (Lk 22,60b-61a) Ovdje je Krist gotovo sporedna figura. Stvarno je žarište slike izraz na Petrovu licu. To je portret izmučene duše. Petar, Stijena, uhvaćen je u mukama protestantskoga egzistencijalnoga trenutka, osobnoga susreta s Kristom, i ključnoga testa vjere – da ga prihvati ili zataji. Čak je i Petar podlegao ljudskoj slabosti.

Mennova razmatranja u vizualnome obliku

U kasnijim će godinama Rembrandt nastaviti istraživati ovu vrstu imaginativnoga psihološkoga portreta, postupno odbacujući narativne pojedinosti, sve dok je subjekt jedva vidljiv, a ostaje samo tjelesna ekspozicija unutarnjega stanja subjekta. Ta vrsta meditativnoga portreta smješta Rembrandta blizu razmišljanju menonita, naročito spisima njihova osnivača, Menna Simonsa.

Mennovi pozivi na povratak Svetome pismu, pokajanje, vjeru i jednostavnost često se koncentriraju na jedan zaseban lik iz Svetoga pisma i njegov susret s Gospodinom. Njegovi komentari i njegove vjerske prakse naglašavale su unutarnji odgovor i doživljaj, odbacujući sve institucionalne ceremonije i ritualne prakse, usredotočujući se umjesto toga na tišinu i molitvu. Suprotno Calvinu, on je propovijedao o Kristu kao učitelju i liječniku, koji slabima i raskajanima donosi milosrđe i spasenje. Neke od biblijskih priča koje je Menno izabrao za svoja razmatranja upravo su one koje je ilustrirao Rembrandt. Na primjer, u svojoj knjizi „Temelj i jednostavna pouka o spasiteljskome nauku našega Gospodina Isusa Krista” on donosi podulje razmišljanje o priči o Petrovu zatajenju i trostrukome pokajanju.

Rembrandt se nikada nije službeno priključio menonitskoj kongregaciji, ali ni kalvinističkoj (bio je u donekle neregularnoj bračnoj situaciji). No prijateljevao je s brojnim istaknutim menonitima, i naslikao portrete nekolicine njih. Zato sam u iskušenju o ovim kasnim Rembrandtovim biblijskim figurama razmišljati kao o vizualnim ekvivalentima Mennovih razmatranja, gotovo rječitim prikazima menonitskoga vjerovanja.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1]     Pripadnici umjerene struje niz. kalvinizma, poznati i kao arminijanci (https://proleksis.lzmk.hr/43698/).