Nije ju naslikao niti Rembrandt niti Rubens, niti svetac zaštitnik umjetnika, fra Angelico. Slika je djelo slabo poznatog švicarskog slikara. Što se tiče onih koji će otputovati kako bi ju vidjeli, razgledavanje ovoga platna značit će im sasvim posebno duhovno iskustvo u njihovu životu.

Ovo djelo čak i ne prikazuje uskrsloga Isusa. Ono naprosto portretira dvojicu svjedoka, Isusova najstarijeg i najmlađeg apostola. Najmlađeg, koji je bio jedini dovoljno hrabar muškarac da ostane uz Isusov križ, i jedini koji zbog toga nije umro mučeničkom smrću. Najstarijeg apostola, koji je prvo u strahu zanijekao Isusa, no koji je naposljetku odabrao da ga rimske vlasti radije razapnu naopako, nego da zaniječe Kristovo uskrsnuće.

Na slici „Učenici Petar i Ivan trče do grobnice na uskrsno jutro“ autora Eugènea Burnanda (1850.-1921.), Ivan stišće ruke u molitvi dok Petar drži svoju ruku iznad srca. Promatrač osjeća žurbu dok njihove kose i haljine lebde na vjetru. Oni trče prema otkriću trenutka koji je zauvijek promijenio nebo i zemlju. Dok promatrate ovu sliku, razmotrite začas trenutak koji katolički bloger Bill Donaghy naziva „vidljivim ekvivalentom Lectio Divina [“Božansko čitanje” – molitveno razmatranje Svetog pisma, op. prev.]“. Kako to Donaghy naznačava, „Ovaj prizor Uskrsnuća ne stavlja nas pred ukočene likove koji stoje kraj nepomičnog kamena, niti likove koji okamenjenih lica stoje gotovo izvještačeno, u plastičnom stavu, upirući u prazan grob. Ova scena je dinamična; nalazimo se u pokretu.“

U to vrijeme, Burnard je bio fasciniran mogućnostima nastajuće umjetnosti fotografije. Ironično, u dvadesetom stoljeću odbacivat će ga kao slikara odveć „buržujski“ nastrojenoga, i kao antimodernista, dok je on zapravo spajao svoju ljubav prema tradiciji sa svojim interesom prema novim tehnološkim načinima snimanja (hvatanja u kadar) ljudske osobe. Njegove slike imale su kinematografski doživljaj davno prije nego je kino postojalo kao jedan od glavnih umjetničkih formata.

Preko tog pokreta i neposrednosti same scene, gotovo da možemo opipati trenutke s Marijom Magdalenom koji su prethodili ovome. U određenom smislu, i ona je na ovoj slici. „Gotovo da možete čuti njen glas u pozadini, zar ne, kada je nekoliko minuta ranije, upala u njihovu kuću…“ piše anglikanski biskup Dorsey McConnell prilikom razmatranja ove slike u uskrsnoj propovijedi.

Izuzmemo li Isusovu majku, nitko nam bolje ne predočuje bliskost Isusova susreta s ljudskim rodom od upravo ovih triju sudionika, Ivana, Petra, i Marije Magdalene. Njihov međusobni odnos s Isusom predstavlja utjelovljenje odnosa s Bogom kakav je prethodno bio nezamisliv. Isus se okreće Petru dok sjede pokraj vatre i pita ga tri puta, „Ljubiš li me?“, i tako ispire grijehe njegova prethodnog trostrukog nijekanja; usred svoje muke i patnje Krist se okreće Ivanu i govori mu, „Evo ti majke!“, dajući je u cijelosti Crkvi. I, dakako, tu je i predivan trenutak koji se tek treba dogoditi kada Isus samo izgovori Marijino ime, na što ga ona prepozna s poklikom „Rabbouni!“ Upravo se u ovakvim trenucima čovjek zapita kako oni istinski mrzitelji kršćanstva (ne oni koji naprosto ne vjeruju) mogu ostati tako neprijateljski raspoloženi prema njegovoj pripovjedačkoj ljepoti.

Burnandovo djelo bilo je dio nove evangelizacije kasnog devetnaestog stoljeća. Javnost, a naročito u Sjedinjenim Državama, čeznula je za originalnim religioznim slikarskim izričajem. Burnand je živio u eri u kojoj se nanovo oživljena duhovna glad borila s prodiranjem nastajućih ateističkih filozofija, filozofija koje će na koncu iscrpsti cijeli kontinent, i u svoj osvit za sobom ostaviti samo grčevite ostatke europskog kršćanstva.

On je bio „ilustrator ljudi pučkog i radničkog kova: sakupljača ugljena, žetelaca u polju, pa čak i pobožnih drvosječa koji se mole kod raspela na raskrižju“, piše Gabriel P. Weisberg, profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu Minnesota. Za njega je ova slika dvojice ribara koji hitaju prema nadnaravnom shvaćanju smrti drvodjelje zapravo instinktivna.

Pogledajte u Petrove širom otvorene oči, i u Ivanov intenzivno zadivljen pogled. Njihove oči sadrže mješavinu tjeskobnosti i nade, onako kako oči roditelja ili bake i djeda reagiraju na vijest o predstojećem rođenju djeteta. Uskoro će se roditi novi život, no i dalje postoji nesigurnost, jer se tu radi o misteriju koji nadilazi sposobnost potpunog ljudskog shvaćanja ili kontrole. Petrovo i Ivanovo lice hvataju isti izraz slutnje.

Burnand je stvorio raštrkanu, jednostavnu sliku koja je među najvažnijim likovima u najvećoj priči ikad ispričanoj uhvatila njih dvojicu. Razmatrajte njihova lica kako je to i bila Burnandova namjera, i preko njih otkrijte praznu grobnicu.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: tradicionalnamisa.com

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.