U teološko razmišljanje o Raspetome, ko­ji je na križu pokazao moć svoje ljubavi prema čovjeku i nad čovjekom, uklapa se i ikonografsko predstavljanje Kristova križa. Ono što o otajstvu križa ističe kršćanska misao kroz razdoblja povijesti, to se na vidljiv način ocrtava u načinima prikazivanja Kristova križa u tradiciji Crkve. Različiti oblici i načini predstavljanja Ras­petoga oslikavaju teologiju križa, njezine daleko­vidne i prodorne poglede u Kristovu slavu, ali i nje­zina zaustavljanja nad Kristovom patnjom. Križ zato nije samo znak. On je znak onima koji su iz­van zajednice vjernika. U zajednici vjernika on je više od znaka. I u tom „više od znaka“ iščitava se zrelost vjere koja je kadra u križu vidjeti Božju sla­vu. Slijedeći likovno teologiziranje nad otajstvom križa (mysterium crucis) moguće je otkriti one „teološke nijanse“ koje ljudska riječ nije kadra iz­raziti pred neizrecivom zbiljom Božje ljubavi.

Teodiceja križa

Likovno i skulptorsko predstavljanje Krista i nje­gova križa moguće je na ispravan način razumjeti jedino u okviru razmišljanja Crkve o Kristu. Kršćanka umjetnost prvih stoljeća poznavala je samo aikoničko predstavljanje Kristova križa, dakle nelikovno, „bez-lično“ u doslovnome smislu riječi. Baština toga razdoblja nije naime sačuvala ni­ti jedan primjer likovnoga predstavljanja križa ili Raspetoga. No, brojni su primjeri simboličkoga prikazivanja križa, u njegovoj osnovnoj križnoj formi, zaodjevenoj u mnoštvo različitih oblika: obični križ (crux capitata); grčki jednakokračni križ (crux immissa); tau-križ (crux commissa); egipatski križ (stilizacija tau-križa i kružnice nad njim, crux ansata); križ stiliziran s Kristovim monogramom (XP)… Uzaludno je tražiti prikaz raspeća. Simboličke stilizacije križa omogućavale su govor o Otajstvu Krista. Križ nije bio proma­tran kao epizoda Kristova života nego kao ključ razumijevanja cjelokupnoga Otajstva-Krista. Stoga umjetnost nije bila u iskušenju prikazivati ras­peće kao epizodu pashalnoga otajstva.

U vremenu dok je još bila živa praksa kažnja­vanja razapinjanjem (do sredine IV. st.), umjet­nost nije trpjela takav likovni prikaz. Novi zamah u prikazivanju križa moguće je pratiti od sredine četvrtoga stoljeća kad je, prema kazivanju povijes­nih zapisa, zalaganjem svete Helene, majke cara Konstantina, na Golgoti pronađen pravi Kristov križ. Konstantin na Golgoti daje sagraditi bazili­ku i u njezinu kupolu objesiti križ okovan zlatom i optočen dragim kamenjem i biserjem (crux gemmata). Tako urešeni križ bio je iskaz vjere i po­hvale Božjoj ljubavi koja se očitovala u predanju njegova Sina na križu za spas svijeta. Ures križa nije bilo raspeto Kristovo tijelo nego Krist uskrsli, proslavljeni, dakle nevidljivi, odsutni. Dragocje­nost zlatnog i bisernog uresa pružala je kod tak­vom pashalnome čitanju osnovnoga kršćanskog simbola.

Istu će teološku misao na još jasniji način izri­cati i prikazi križa kao drva života (arbor vitae ili arbor virescens). Križ se prikazuje kao prolistalo ili rascvalo drvo jer je iz drva križa iznikao život, onaj život koji je jednoć ugašen kad je čovjek po­segnuo za grijehom pred stablom spoznaje do­bra i zla. U dubokom poklonu pred otajstvom križa u liturgiji Velikoga petka Crkva pjeva antifonu Venancija Fortunata (VI. st.): Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj. S takvim lišćem, cvijetom plodom nikoji ga nema gaj. S tog sta­bla čovjek ubire novi plod, plod koji će ga vratiti u izgubljeno zajedništvo s Ocem nebeskim. Poklon križu jest zato poklon pred Stvoriteljem koji nas predanjem svoga Sina ponovno vraća u edensko zajedništvo. Kao što je edensko stablo bilo stablo spoznaje dobra i zla, golgotsko je drvo stablo is­kustvene spoznaje trajne ljubavi Božje, stablo s kojeg se čovjeku nudi „slatki plod“ spasenja.

Križ u apsidalnom mozaiku crkve sv. Apolinara u Ravenni. Foto: By Sailko – Own work, CC BY-SA 4.0

Suglasje vjere i umjetnosti, koje su – svaka svojim očima – u križu čitale Božju pobjedu nad grijehom i smrću, iznjedrilo je svojevrsnu teodiceju križa (A. Lippi). Posuđujući iz kasnije filozofske misli taj izričaj u njegovu izvornom (Leibnitzovu) značenju – kao „oprav­davanje Boga“ pred zlom – želimo istaći da se sustavnim prikazi­vanjem križa, urešena simbolima života, nastojalo pred helenističkom svijetom da­ti opravdanje paradoksa smrti Božjega Sina. Križ, među poganima shvaćen kao zlo i kazna, za kršćane je mjesto pobjede nad zlom. Križ „opravdava“ Boga i njegovu nemjerljivu ljubav prema čovjeku. Najsta­riji prikazi križa, lišeni izravnoga govora o patnji i trpljenju, kao da ispovijedaju riječi svetoga Pavla: „Svidjelo se Bogu, (…) us­postavivši mir krvlju križa Kristova, izmi­riti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na ne­besima.“ (Kol 1,19). Svidje se Bogu izabrati križ kao put otkupljenja čovjeka. To „svid­je se Bogu“ daje opravdanje kršćanima da križ izaberu kao simbol svoga spasenja i da­rovanoga života.

Odsutnost likovnoga prikaza Krista raspetoga i trpećeg na križu, dakle „tjelesnog“, kroz prvih nekoliko stoljeća može se dijelom razumjeti i kao oprez u previranjima različitih krivovjernih učenja o Kristu i njegovoj ljudskoj i božanskoj na­ravi. Križ tako ostaje najjasnije susretište ljudsko­ga i božanskoga.

Ipak kroz V. i VI. stoljeće počinju se javljati tendencije za prikazivanjem Krista u tijelu na križu, što pak ne znači da se počeo gubiti osjećaj za otajstvo križa. U apsidalnom mozaiku crkve sv. Apolinara u Ravenni prikazan je križ s jednostavnim geometrijskim linijama, a u njegovu je križištu medaljon Krista uskrsloga. Među monofizitima, koji su priznavali samo božansku na­rav u Kristu, odsutan je svaki oblik prikazivanja Kristove tjelesnosti (dakle ljudske naravi), pa se na križ stavlja lik janjeta, čime se nudi pashalni kod čitanja otajstva križa. U svakom slučaju, križ ostaje jasnim znakom Božjega spase­nja. Govori ne samo djelu otkupljenja nego i o Božjoj pobjedi nad čovjekom koji je Bo­gu pripravio križ.

Križ – prijestolje slave

Teološke rasprave o smi­slu i dopuštenosti prika­zivanja Krista u njegovoj tjelesnosti urodile su pra­vorijekom Trulanskoga sabora (692.) koji daje za pravo likovnom čuvanju us­pomene na Krista u ljudskom tijelu i na njegovu slavnu pobjedi u muci na križu. Tako su otvorena vrata likovnom prikaziva­nju Raspetoga, iako je prikaze Raspetoga moguće naći već u VI. stoljeću. No, nova li­kovnost nije zanijekala vjeru.

Raspeti u najstarijim prikazima odra­žava pobjedu, a ne muku križa. Prvi prikazi raspeća oslikavaju Krista prikovana na križ, u liku muževna čovjeka, živa i puna snage, uspravna pred drvom križa, odjevena u dugu haljinu (colobium) koja je znak kraljev­skoga dostojanstva, snažno raširenih vodoravnih ruku i širom otvorenih očiju. Pogled mu je ‘zagledan’ i miran, a lice lišeno svake boli i trplje­nja. .. Kao daje križ raspet na Krista, a ne Krist na križ. Takva „raspela“ svjedoče o Kristu pobjedni­ku smrti (Christus triumphans, Christus victor) pa će mu ikonografija uskoro, premda je na križu, na glavu položiti i kraljevsku krunu. Ikonografija je tako na plastičan način izrazila poklik sv. Iva­na Zlatoustoga: „Gledam Raspetoga i zovem ga Kraljem.“ Križ dakle i u likovnom predstavljanju Krista ostaje prijestolje slave. Križ je tron na koji se Krist uspeo da bi zakraljevao.

Križ sv. Damjana, Asiz (13.st.). Foto: Public Domain, Wikimedia Commons

Prevladavanjem ikonoklazma u VIII. i IX. stoljeću iskristalizirala se i teologija ikone, osobi­to teorija likovnog predstavljanja Krista. Samog se Stvoritelja poima kao prvog ikonografa jer je stvorio čovjeka na svoju sliku (eikon). Krist je sto­ga stvarni ikonolog koji, kao Riječ Očeva (logos), objavljuje Oca svemu stvorenju. Slijedi dakle da je kršćanski život istinska ikonografija, začeta u otajstvu krštenja kao novo rođenje na sliku Božju (P. Giglioni). Čovjekov je život dakle slikopis nebeskoga Oca u svijetu. Takva teologija ikone bit će zastupljena osobito u slikanim raspelima ko­ja u Raspetom prikazuju sliku Proslavljenoga i zadržat će se na Istoku i na Zapadu kroz čitavo prvo tisućljeće.

Ikonografija Isusove smrti

Kršćanski će Zapad sve do početka XIII. stoljeća kroz likovnost čuvati predaju o Kristu proslavlje­nom. Na Istoku se, međutim, već od početka XI. stoljeća zamjećuje prijelaz na drugačije razmi­šljanje o Kristu i otajstvu križa. Počinje se prikazi­vati Krista umrlog na križu: sklopljenih očiju, gla­ve naslonjene na rame, savinuta tijela. Zanimljivo je dekodirati teologiju koja je nadahnjivala takav ikonografski obrat. Zapravo, teologija kazuje da novi način prikazivanja Krista u tom razdoblju ne predstavlja zaokret ili obrat nego tek novi način razumijevanja otajstva križa.

U carigradskom samostanu Studios, gdje se čuva i jedan od najstarijih prikaza Krista umrlog na križu (oko 1020.), monah Niketas Stethatos dao je još sredinom X. stoljeća novi pristup miste­riju križa nastojeći ukazati na razliku umiranja Krista i dvojice raspetih razbojnika. Kristov Križ, zamjećuje Stethatos, premda je mjesto umiranja, nije negacija njegova božanstva i života. Na križu umire Isusovo tijelo, no Duh Sveti i dalje u nje­mu ostaje kao „čuvar tijela“. Isus je mrtav tijelu, ali ostaje živ Duhu. Pa i sam detalj krvi koja teče iz Kristova boka znak je života koji izvire iz Isuso­va umiranja. U tako prikazanom tijelu, iako umr­lom, nije moguće prepoznati pobjedu smrti. Ta­kav teološki pogled, nama danas zahtjevan, bitno se ne udaljuje od razmišljanja nad ikonografijom proslavljenog Krista iz prvoga tisućljeća. Riječ je o novom poniranju u neizrecivo otajstvo križa.

Kršćanski duh u kasnome srednjemu vijeku ipak doživljava preobrazbu. Duhovnost i pobožnost sve se snažnije usmjeravaju na zemaljskoga Krista, na njegov život u tijelu i njegovo umira­nje. Nasljedovanje zemaljskoga Isusa postaje ide­jom vodiljom kršćanske duhovnosti i pučke pobožnosti. Vjernički osjećaj sve se više zanima za Krista „čovjeka boli“ te će raspela iz toga razdoblja prikazivati agoničkog ili mrtvog Krista. Živi Krist, pobjednik smrti, nije više prepoznatljiv na križu: od XIII. stoljeća pred nama je na križu Krist sklopljenih očiju, glave spuštene na desno rame, ruku onemoćalih i u laktu pregibljenih, a tijela grčevito savijena. Tijelo je u potpunosti beživotno, poniženo, golo, zakriveno tek pregačom na Kri­stovu boku (npr. raspelo Giunta Pisana u crkvi sv. Dominika u Bologni, oko 1240.). Uskoro će se na glavi Raspetoga pojaviti patnička trnova kruna.

Raspeće iz Isenheima, Matthias Grünewald

Raspeće iz Isenheima Mathiasa Grunewalda. Foto: liturgicalartsjournal.com/Wikipedia

Umjesto križa kao drva života i mjesta prosla­ve Boga, ikonografija pristupa prikazima Kristo­va raspeća u kojima se naglašava realnost Isusove smrti. U potpunosti je izblijedila teologija sla­ve ustupivši mjesto duhovnosti križa koja je razvijala teologiju patnje. Sve do tada u ikonogra­fiji Raspetoga mogla se ‘čitati’ otkupiteljska riječ „Oče, dovršeno je. U ruke tvoje predajem duh svoj.“ Od trinaestoga stoljeća plastičnost prika­za Isusova umiranja i smrti na križu kao da progovara riječima „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“. Ikonografija zapada u novi oblik monofizitstva, u nijekanje Isusova božanstva. Kao da je njegovo božanstvo zanijekano ili pobijeđeno na križu. Govori se o raspetom Bogu.

Renesansa će pokušati korigirati takav ikonografski smjer. Michelangelo će prikazivati Kris­ta živog na križu, no u njegovoj ljudskoj snazi, u borbi koja kao da se protivi križu i boli. Ikono­grafija raspela iz XVI. i XVII. st. čuvat će, iako ne uvijek, sliku Krista koji pobjeđuje smrt: Kristovo tijelo nije beživotno, oči su mu otvorene i usmje­rene prema nebesima, a oko glave je aureola ko­ja ižarava svjetlo. No, kroz zadnja će stoljeća biti teško uočiti neku jedinstvenu teologiju koja bi nadahnjivala ikonografiju.

Ikona križa – mjesto preispitivanja vjere

U ovom kratkom prikazu razvoja ikonografije Kri­stova križa čitamo putove (i stranputice) vjere ko­jom je Crkva pristupala otajstvu otkupljenja. Nije prestroga prosudba ustvrditi da je Crkvi novoga doba ponestalo one izvorne bistrine, pa i snage vjere, kojom nekoć je u križu, sredstvu poniženja i mjestu umiranja, umjela prepoznati život i pje­vati mu Križu svetu, Križu slavni, Drvo slatko… Nije li govorljiva istina da nam je i danas bliskija duhovnost srednjovjekovlja koja nije pod križem pjevala hvale nego oplakivala Kristovo trpljenje i njegove rane? Zar i u našu današnju duhovnost i vjerničku (pučku) pobožnost nije duboko ure­zano razmatranje koje govori o preteškom križu, tvrdom križu, gorkoj muci, nemilom bičevanju, krvavom znoju, trnovoj kruni, okrutnoj smrti i ranama, prežalosnoj Majci, nemilosrdnom mučenju…? Tih nekoliko izraza nasumce su iza­brani iz pobožnosti krunice i križnoga puta. Ak­centirano je gledanje zemaljskoga Isusa i njego­va trpljenja.

U vjernički se osjećaj i danas jače usijeca Isus­ov pad pod križem, negoli njegov uspon po križu. Zato bi vrijeme korizme, obilježeno duhovnošću križa, trebalo biti vrijeme čišćenja našega poi­manja križa. U paradoksu križa ogleda se snaga kršćanske vjere.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.