Ova je slika jedna od najstarijih sačuvanih ikona Isusa. Od šestoga se stoljeća čuva u samostanu svete Katarine na gori Sinaju u Egiptu, gdje je izbjegla uništenju od strane ikonoklasta, i zaštićena prebojavanjem i suhim pustinjskim zrakom, do današnjega je dana ostala gotovo neoštećena.

Ova velika ikona (oko 84 cm sa 46 cm) prikazuje Krista do struka, ne u narativnome kontekstu, nego okrenutoga frontalno, pogleda koji čvrsto gleda posve ravno. Iza njega visi zidna tkanina, poznata kao tkanina časti. Njegova je desna ruka podignuta na blagoslov: tri se prsta dodiruju kako bi predstavili prisutnost Presvetoga Trojstva, a druga su dva podignuta, što predstavlja dvije Spasiteljeve naravi, a kažiprst, savijen i djelomično skriven srednjim prstom, tradicionalno označava Utjelovljenje. U svojoj lijevoj ruci Krist drži knjigu optočenu draguljima: križ i četiri skupine bisera daju naslutiti da se radi o knjizi Evanđelja, ali to je u svakome slučaju – kao što je i On – Riječ Božja.

Slika je stoljećima bila nepoznata svijetu, sve dok su se ikone iz samostana svete Katarine počele proučavati pedesetih godina prošloga stoljeća. Čišćenjem provedenim 1962. godine otklonjena je boja koja je nagrđivala sliku, i tako je otkrivena iznimna ljepota ove ikone, sada najpoznatije od onih pronađenih na Sinaju.

Public domain, via Wikimedia Commons

Zavjetni dar

Samostan na gori Sinaju osnovao je i posvetio između 548. i 565. godine car Justinijan, a jezik uz samostan vezanih dokumenata daje naslutiti da je slika bila carev zavjetni dar. Koncept zavjetnih darova stariji je od kršćanstva, a prema formi i stilu nadahnuće za ovu sliku jasno je poganskoga podrijetla. Sačuvane su slike poput ove – uglavnom rimskog, a naročito egipatskoga podrijetla – ugrubo datirane od prvoga do trećega stoljeća.

Na takvim slikama prikazivalo se poganskoga boga u frontalnoj pozi, do struka, kako drži simbole svojih božanskih moći (na primjer, munja kao simbol Jupitera), s krugom svjetlosti oko glave. Zavjetni dar ove vrste izrađivao se ili darivao kao odgovor na božansku intervenciju u ljudski svijet – izlječenje, dobru žetvu, izbor na visoki položaj, ili neka druga udijeljena blagodat. Bio je to svojevoljan dar, a ne obaveza. Natpisi na tim slikama mogli su spominjati narav primljenoga dobra, zaslužnoga boga, i ime zahvalnoga primatelja.

Takve su se slike često davale u riznicu hrama dotičnoga boga, pa su tako riznice postajale omanjim muzejima. Kako se državna potpora hramovima smanjivala, zavjetne slike od tada su se držale kod privatnih osoba, i smještale se u dio kuće posebno namijenjen privatnim pobožnostima.

S dolaskom kršćanstva te su se prakse nastavile, uz neke bitne promjene. Između ostaloga, kako je kršćanstvo postalo prihvaćeno, a Katolička Crkva postala u većoj mjeri javnom institucijom, zavjetne slike prešle su iz područja osobne pobožnosti u domenu javne pobožnosti, u velikim bogomoljama, koje se gradilo po cijelome carstvu. S vremenom su se promijenili i natpisi – s izjava u indikativu prešlo se na molitve, prigodne i trajne, što znači da je zavjetni dar postao i molitvom.

Znači da sinajska slika ima poganske preteče i prototipe. Povjesničar umjetnosti Kurt Weitzmann prvi je istaknuo sličnost između slike Krista koji blagoslivlja i one vrste slike Jupitera važne Justinijanu, koja se pojavljivala na novcu i drugim vizualnim prikazima koje je on naručivao. Kao car, Justinijan je pretendirao na zemaljsku prevlast nad cijelim svijetom, a sebe je vidio kao neku vrstu vrhovnoga vladara, poput Jupitera. Ako je ova slika bila Justinijanov zavjetni dar samostanu, što se čini vjerojatnim, možemo na nju gledati kao na carevu molitvu da Krist, istinski vladar sviju, ljubazno pogleda i blagoslovi sve one pod Justinijanovom vlašću.

Poziv na molitvu

No ova slika ipak nije prikaz Krista Pantokratora, Svevladara, koju poznajemo iz kasnijih i službenijih bizantinskih narudžbi (vidi sliku 2, Crkva Svetoga Groba). Zbog korištenja medija enkaustike i svojega pristupa tematici, ova slika zapravo više sliči portretima mumija, najpoznatijima iz rimskoga lokaliteta Fayum u Egiptu (vidi sliku 3). To su bili portreti pokojnih, koji su se stavljali preko lica omotanih mumija prije ukopa.

Slike u tehnici enkaustike rade se slikanjem s kombinacijom pigmenta i otopljenoga pčelinjega voska. U ovome mediju nema ispravaka, i on zahtijeva spretnost i brzinu, ali rezultat je gotovo nevjerojatno trajan. Njihova kombinacija sofisticiranosti rimskoga svijeta s egipatskim optimizmom u vezi sa zagrobnim životom ove portrete našim očima čini svježim i neposrednim kao da su naslikani jučer.

Kristovo je lice naslikano asimetrično: jedan kut usta viši je od drugoga, jedno je oko šire otvoreno od drugoga, i jedna je obrva podignuta – kao da sluša i priprema se odgovoriti na pitanje, ili nešto pitati svojega sugovornika (ili oboje – Isus je običavao na pitanje odgovarati protupitanjem). Asimetrija Kristovu izrazu lica daje dojam živosti i suosjećajnu dimenziju, ljudsku dimenziju, koja je jednoga kasnijega slikara nadahnula da iznad Kristova desnoga ramena slici doda natpis Philantropos, „ljubitelj čovječanstva”. To pak daje naslutiti da bismo s ovim Kristom trebali stupiti u dijalog, živahan molitveni dijalog.

Tako se barem uvijek činilo u samostanu svete Katarine. Dobro promotrite donji rub slike: lijeva ruka i donji dio slike podosta su istrošeni – od svih dodira i poljubaca ruku i usana vjernika koji su pozdravljali svojega Gospodina u tjelesnoj i mentalnoj molitvi.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Preporučena literatura:

  • Kurt Weitzmann, „Samostan svete Katarine na gori Sinaju – Ikone: ‘Svezak prvi: Od šestoga do desetoga stoljeća’” (Princeton 1976.)
  • Robert S. Nelson i Kristen M. Collins (urednici), „Sveta slika, sveto tlo: Ikone sa Sinaja” (Los Angeles 2006.)

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.