‘Hrvatski ples mrtvaca’: Beramske freske uče nas istinu o smrti koja je ravnodušna prema novcu i staležu

Na duhovnoj razini, smrt je uvod u otkrivenje nečeg višeg, nečeg s one strane našeg bitka. U srednjovjekovlju smrt je i osloboditelj patnji, bolesti, briga i pred njom su svi jednaki, ali ona otvara i pristup kraljevstvu duha kako tumači Biblija, te je smrt jedne razine samo preduvjet života na nekoj drugoj razini. U svakom čovjeku na početku je život i na kraju se javlja smrt, kao dvije potpuno oprečne sile.

Ritual prijelaza iz života u smrt očituje se u plesu mrtvaca, koji je postao česta tema u europskoj sakralnoj umjetnosti srednjeg vijeka, gotike i kasne gotike. Karakteriziraju ga scene u kojima plešu živi likovi s kosturima, često u povorci, pri čemu kosturi vode žive u smrt. Ako smrt gledamo kao apsolutni kraj nečega i njezin prolazni, uništavajući aspekt, onda je ona dio neizbježnosti cikličkoga kru­ga ljudskog života. No, njezina dvojakost očituje se i u tome da nakon smrti srednjovjekovni čovjek u njoj sagledava upravo taj dualni aspekt, njezinu dvoznačnost jer ga ona uvodi i u nepoznate svjetove pakla, čistilišta ili raja. Umjetnička načela tadašnjih majstora, idejni predlošci i stilske odlike dio su sadržaja likovnih djela, koja osim stilskih i osobnih značajki također nose ikonografsku poruku. Motivi i teme poput trajanja ljudskog vijeka, način života i trenutak smrti čovjeka u nje­govoj biti iskazani su na mnogim likovnim prikazima. Raznobojne oslikane zidne površine, crteži, slike, kipovi u očima promatrača srednjovjekovlja uspostavljaju jedan neočekivani duhovni red, gotovo na rubu metafizičnosti.

Budući da čovjek srednjovjekovlja nije znao čitati pisane riječi i biblijske tekstove, nije li onda za njega jedni način čitanja moguć posredno, preko sli­ka? Vrlo raskošni ili sasvim skromni interijeri ispoljit će pokušaj reduciranja bogatstva sadržaja iz Biblije u prostorni rezultat koji iskazuje odnos emotivne i duhovne veze između Crkve, vjere i puka. Pokušaj doživljavanja koncepcije svijeta, kako zbiljskoga, tako i duhovnoga, bili su zastupljeni u likovnim temama srednjeg vijeka. Smrt koja nije kraj, nego tek početak neočekivanosti kretanja iz smrti u neki drugi život, trebalo je predočiti, kao što je trebalo iskazati i tajnu smrti.

»Kad ga opazih, padoh kao mrtav k njegovim nogama, a on stavi na me svoju desnicu i reče mi: ‘Nemoj se bojati! Ja sam Prvi i Posljednji, Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključe smrti i podzemlja’« (Otk 1,17-18). (…)

Početci teme plesa mrtvaca i smrti u ikonografiji 14. stoljeća

U likovnim temama kršćanske ikonografije vrlo rano se prikazuju scene mu­čenja i umiranja svetih mučenika, tema raspetog Krista također je sveprisutna (s temom Uskrsnuća), a prizori umiranja ili smrti običnih ljudi nisu bili temom ikonografskog sadržaja prije kasnog srednjeg vijeka i počinju se javljati u 14. stoljeću. Simbolički gledano, smrt možemo sagledati kao neku vrstu neuočljivog vida života. Smrću dolazi do ponovnog sjedinjenja tijela sa zemljom i duše s duhom, što naglašava njezina simbolika iskazana mnogobroj­nim likovnim prikazima. Ikonografski je u kršćanskoj eshatologiji smrt prva od “četiriju posljednjih stvari” (smrt, sud, raj, pakao). Tema smrti često je prisutna u kršćanskoj liturgiji i literaturi, te se stoga odrazila i na umjetnost. [2]

Uvođenjem novih tema u umjetnosti iskazuje se stanje duha u teškim trenut­cima srednjovjekovlja, kad je smrt pogađala mnoge. Tema plesa mrtvaca (franc. Danse macabre, njem. Totentanz) iskazuje pučke predodžbe o smrti pred kojom su svi jednaki. Bitni za nastanak navedene tematike su i načini kojima tadašnji umjetnici “vide” svijet, rođenje, život i smrt, kršćansku vjeru i biblijske postulate, a odražavaju se i na tehničko-stilski postupak stvaranja fresaka. One su nastajale kao svojevrsni podsjetnik na krhkost i prolaznost ljudskog vijeka, podsjećaju na to koliko su taština i stalež uzaludni u zemaljskom životu jer smrt je ta koja dostigne svakoga.

Sv. Marija na Škrilinah, Beram, Istra, unutrašnjost crkve s freskom Ples mrtvaca iznad ulaza/Foto: Hrvatska enciklopedija

U 14. stoljeću javlja se prikazivanje nekoliko skupina ikonografske smrti. Po­vod su tomu pojave velikih epidemija, umiranja različitih dobnih skupina, stale­ža, djece, mladih i starih, te širenje ikonografije smrti posredstvom didaktičke metode propovjednika i naglašavanjem smrti kao sastavnog segmenta života (jer bez rođenja, života ne bi bilo ni smrti, ni zagrobnog i duhovnog života). (…)

Temu plesa mrtvaca nemoguće je ne sagledati kroz različite aspekte koji tu temu obilježavaju, pa i kroz povijest bolesti crne kuge (jer mnogi prikazi sadrže i njezin vizualni oblik). Ples mrtvaca možemo i moramo promatrati i kao izraz koji sačinjava simboličko sjedinjenje svjetovnog i religijskog. U njemu su zamjetni i različiti fragmenti pučkog folklora, književnosti, pogrebnih rituala, praznovjerja, društvenih pravila i hijerarhije srednjeg vijeka.

Ako pratimo različite prikaze svetaca u srednjem vijeku, vidimo da je posve­ćena pažnja i svecima zaštitnicima protiv bolesti, te se u pojedinim prikazima nalaze i ikonografski sadržaji koji se mogu promatrati i s povijesno-medicinskoga gledišta. Duhovne temelje pri ozdravljenju i molitve, te zazivanje pojedinih svetaca u doba srednjeg vijeka bili su dio svakodnevice. Sveci i Stvoritelj konstan­tni su osnovni oslonac humanomu postojanju srednjovjekovnog čovjeka. Prateći scene plesa mrtvaca, osim socioloških karakteristika vide se i medicinski primjeri izgleda kostura koji vode žive na drugi svijet, te je to jedan od najpopularnijih likovnih žanrova u kojima je prikazana anatomija ljudskog kostura ili njegovi dijelovi.

Sv. Marija na Škrilinah, Beram, Istra, vanjski izgled objekta/Foto: Shutterstock.com

Freske pokazuju osnove znanja i neznanja o ana­tomiji predrenesansnog čovjeka. Na istarskim freskama autori su svoje neznanje o ljudskoj anatomiji popunili maštom i znanjem o životinjskim kostima. Jedan od takvih primjera je iz grobljanske crkve sv. Marije na Škrilinah kraj Berma, rad radionice majstora Vincenta iz Kastva iz 1474. godine. Treba napomenuti da likovi tu nemaju estetsku ili znanstvenu funkciju, nego alegorijsku, te nose socijalne, moralne i religijske poruke o univerzalnosti smrti, usprkos društvenoj nejednakosti. U njima su sadržani pokušaji slikara da oslika­ju ljudsku anatomiju u doba kad je znanje o njoj minimalno. Prikazi se povezuju s tzv. baselskim tipom, ali najvjerojatnije se oslanjaju na neki stariji predložak talijanskog predalpskog prostora (jedini sačuvani primjer ima Oratorio dei Dis­ciplini iz 1485. u Clusoneu kraj Bergama).

Motivi i simboli na srednjovjekovnim freskama plesa mrtvaca

Ples mrtvaca u srednjem vijeku iskazuje jednakost različitih društvenih stale­ža pred smrću, te je time i prikaz likova ujednačen sukladno društvenoj ljestvici koja se nastoji prikazati. Mrtvi likovi — kosturi koji prezentiraju smrt — nao­ružani su kosama, kopljima ili lukovima, povremeno nose i alate prikladne za grobara (lijes, motike, lopate), a katkada i pješčani sat. Svaki od pojedinih alata ima svoju simboliku, primjerice pješčani sat simbolizira prolaznost vremena. Živi likovi nose atribute i predmete koji simboliziraju njihova zanimanja ili status u društvu (krune, pastorale, oružje, oklope, bočice s lijekovima, oruđe). Smrt svoju ravnodušnost prema novcu i svjetovnim dobrima iskazuje na mnogim prikazima tako da se kostur ne obazire na ponuđeni novac, neovisno o staležu osobe. [3]

Kosturi kao predstavnici smrti sviraju glazbala i plešu, pri čemu smrt uzurpira ples (koji je često odraz radosti i veselja među živima) i diktira melodiju po kojoj će se plesati. Kosturi nose glazbala kojima sviraju (tambura, tru­blja, rog, mijeh i sl.) i dok živi likovi hodaju, kosturi imaju plesni korak, hvataju žive za ruke, smiju se i katkad im se izruguju. Instrumenti koje kosturi nose često su okrenuti naopako, neispravno, te se zaključuje da melodija koju proizvode nije ugodna.

Bernt Notke: Ples smrti (Totentanz) iz crkve sv. Nikole u Tallinu, karj 15. Stoljeća./Foto: Bernt Notke, Public domain, via Wikimedia Commons

Prikazane povorke u plesu mrtvaca korespondiraju srednjovjekovnomu ple­su carole. Odnos kostura prema likovima koje vode u smrt varira, te prikazuje pripremljenost ili nepripremljenost neke osobe za to da napušta ovozemaljski svijet. Prema nekima kosturi imaju određenu dozu suosjećanja, a neke grubo vuku sa sobom. Mrtvi se na srednjovjekovnim freskama prikazuju ili kao kosturi ili su u stanju raspadanja, a živi se hijerarhijski nižu sukladno staležu koji imaju u stvarnom životu. Na čelu su povorke predstavnici Crkve, predstavnici carstva, kraljevstva, plemstva, građanstva i na kraju niži staleži. Često je u povorci prika­zano i malo dijete. Djetetom se naglašavala i vremenska simbolika smrti koja ne bira dob (pojam motiva i teme djeteta u srednjem vijeku je posebna tema, naime dijete kao dio puka, a ne kao dio vjerske scene, ima drugačije konotacije). Žive osobe koje su oslikane na prikazima plesa mrtvaca nisu individualizirane, nego je riječ o tipiziranim prikazima određenih popularnih staleža, te se na neki način promatrač može s njima poistovjetiti.

Najraniji motivi plesa mrtvaca zabilježeni su u Francuskoj. Na groblju Les Saintes Innocentes u Parizu nalazila se freska iz razdoblja od oko 1424. do 1425., koja je uništena, ali se spominje u starim zapisima koje je objavio 1485. godine Guyot Marchant. Poslije se tema likovno rasprostranjuje širom Europe po Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, te stiže i u Hrvatsku: freske u Bermu nastale 1474. godine. U Sloveniji se nalaze freske u Hrastovlju, nastale 1490. godine. Na području današnje Hrvatske, u Istri, 1 km sjeveroistočno od Berma nalazi se crkva sv. Marije na Škrilinama. Smješte­na je na groblju, a riječ je o gotičkom sakralnom objektu, koji ima tlocrtno istu širinu svetišta i lađe. Zidove prekrivaju kasnogotičke zidne slike. U 18. stoljeću provedene su izmjene na građevini, prilikom čega je uništen ili oštećen dio fre­saka.

Beram, crkva sv. Marije na Škrilinah

Srednji vijek stilski različito traje širom Europe (ovisno o geografskom položaju i razvoju), a u Istri traje dulje. Zidne freske u toj maniri nastaju u Istri i u 16. stoljeću, što stilski prelazi kronološku granicu srednjeg vijeka, kako to na­vodi Željko Bistrović. U zidnom slikarstvu Istre nastalom u tom razdo­blju vide se likovni utjecaji jadransko-mediteranskog i alpsko-srednjovjekovnoga kruga. Time se iskazuje i politička podvojenost Istre tog vremena, između vojvodine kranjske u unutrašnjosti Istre (pazinske grofovije) i Venecije, koja je okupirala obalno područje Istre.

U mjestu Beram, unutrašnjost crkve sv. Marije na Škrilinah pokrivena je fre­skama (nastale 1474.) koje zauzimaju 46 oslikanih polja, a teme su iz Marijina i Isusova života. Na južnom zidu iznad bočnih vrata zapisano je ime majsto­ra — hoc pinxit magister Vincencius de Kastua, tj. Vincent iz Kastva. Stilski se pretpostavlja da su osim njega na freskama radila još dva autora, tzv. “majstor plesa mrtvaca” i “majstor Pasije”, što se vidi u tehnici slikanja, potezima i oblikovanju linija, te formiranju kompozicije. Autor Plesa je tzv. “majstor plesa mrtvaca”, a razlikuje se od Vincenta iz Kastva i “majstora Pasije” po specifičnim siglama usnica i očiju, što navodi Fučić (1992, 110-114). Jedini pismeni zapis o autoru fresaka napisan je na latinskom, kistom na žbuci iznad bočnih vrata:

Stilski, ta djela osim tipičnih likovnih obilježja tog doba odlikuju naglašena voluminoznost i polikromija likova, suzdržana ekspresivnost i ukočena stilizacija u ornamentalnosti draperija.

Sv. Marija na Škrilinah, Beram, Istra, unutrašnjost crkve s freskom Ples mrtvaca iznad ulaza/Izvor: Proleksis enciklopedija

Ples mrtvaca smještajem na zapadni zid iznad ulaza, tj. izlaza, povezuje taj prikaz i s posljednjim sudovima, koji su se prikazivali u lunetama kao metaforičko upozorenje puku na ono što ih čeka kad iziđu iz crkve. Analogija u tome je simbolička — i početak života, i kraj, pri kojem vjernik na posljednjem oproštaju prije ukopa izlazi van, a posljednje scene koje ga prate u zagrobni život upravo su scene plesa mrtvaca, koji personificira kako su svi pred smrću jednaki i nikakva taština ne pomaže. Misao o vanitas vanitatum, taštini nad taštinama tu nestaje. Beramski Ples mrtvaca prati i prikaz Kola sreće oko kojeg se okreće Fortuna s povezom na očima, te na njemu vrti Kralja, pri čemu njegova slava i moć rastu i opadaju. Time nosi i moralnu ideju o promjenjivosti života i usponima i padovima.

Redoslijed kojim su likovi smješteni na beramskom Plesu mrtvaca čitan je s desna na lijevo, a nalaze se u društveno-hijerarhijskom redoslijedu sukladnom srednjovjekovnomu poimanju društva: papa, kardinal, biskup, kralj, kraljica, krč­mar, dijete, prosjak, vojnik, trgovac. I tu je, kao u većini prikaza, predočen papa kako predvodi povorku, krećući se s lijeva na desno prema okrunjenomu kralju smrti. Papu, koji pokušava kupiti još koji trenutak života na zemlji, slijede kar­dinal i biskup, te kralj i kraljica, koji također pokušavaju na isti način produljiti životni vijek. Odabir samo najviših redova klerika ima podri­jetlo u talijanskoj tradiciji. Slični primjeri mogu se vidjeti u kasnijim prikazima.

Vincent iz Kastva: Ples mrtvaca, detalj freske/Foto: Shutterstock.com

Ikonografija je likova u izboru društvenih slojeva takva da primjerice u ta­lijanskim mrtvačkim plesovima gotovo nikad ne dolazi do pojave lika seljaka. Jedna od značajki morfologije talijanskih likova u plesu mrtvaca je i ta da se, suprotno tomu, lik seljaka pojavljuje u francuskim i njemač­kim mrtvačkim plesovima, ali ga ne nalazimo u istarskom ciklusu, te je to jedan od pokazatelja da je na istarski Beram te “majstora plesa mrtvaca” utjecala i talijanska umjetnost. Majstor slika predstavnike crkvene i svjetovne, te duhovne vlasti i trgovce, no seljake ne prikazuje, iako su oni brojčano poprilično veliki sloj društva tog doba.

Prikazani kosturi u Bermu su u položajima plesa, živih pokreta, uz glazbala. Kosturi smrti prikazani su kao smrt strijelac (s lukom i strijelom) i smrt kosac (s kosom u ruci). Na početku povorke kostura i živih ljudi nalazi se sjedeći lik kostu­ra, koji je okićen perjanicom i vrpcom oko lubanje te svira na gajdama. Sviranje i gestikulacija upućuju na njemačke primjere baselskog tipa (primjeri Grossbasel i Heidelberg), što potkrepljuje i izgled nekih likova (primjerice viteza). Kosturi nose glazbala, trube, rogove i kose. Na početku povorke je okrunjeni kostur koji svira gajde (pratila ih je negativna konotacija i povezanost s vragom).

U Istri su do šezdesetih godina 15. stoljeća majstori zidnog slikarstva koristili likovne predloške koje su sami radili, poput različitih zbirki crteža (Skizzenbuch) s putovanja ili iz radionica. Iza tog razdoblja koriste se i grafički predlošci. Vincent iz Kastva radio je po grafičkim predlošcima njemačkog majstora potpisa­nog signaturom ES i nizozemskog majstora kojeg se zbog isprepletenih traka na njegovim prikazima naziva i Mesiter mit den Bandrollen (“majstor sa svitcima”).

Vincent iz Kastva: Ples mrtvaca, detalj freske/Foto: Shutterstock.com

Osim grafičkih predložaka koristi se i Biblia pauperum, koju Branko Fučić naziva znamenitim srednjovjekovnim teološkim traktatom koji go­vori o tipologiji, o međusobnom skladu i uzajamnoj podudarnosti Staroga i No­voga zavjeta. Početno se Biblia pauperum rukom prepisivala u nizu slika i kratkih tumačenja, a oko 1440. godine, prije svega u Nizozemskoj, prije Gutenbergova otkrića pokretnih tipografskih slova, ona počinje izlaziti u obliku štampanih primjeraka, kao Blockbuch. U njemu su tekstovi i crteži bili dr­vorez, na listovima. Prvenstveno je bila namijenjena propovjednicima, ali koristili su je i umjetnici kao predloške za likovna djela. Beramski Ples mrtvaca odražava utjecaje koje je autor djelomično preuzeo s grafičkih listova “majstora sa svitcima”, što se može primijetiti u nekim likovima, ali se vidi i to da je autor primao također i utjecaje s više različitih grafičkih predložaka.

Stilski i rukopisno se radovi u Bermu odlikuju tzv. morfologijom Knitterungstila, što spominje Fučić. Karakteristični za to su trodimenzio­nalni prostor, proučavanje svakodnevnog života, individualizacija ljudskih likova na prikazima, pokreti i plastičnost likova, bogatstvo kostima, pomalo narativni opisi ambijenata i ponajviše bogatstvo nabora na draperijama, zbog čega i do­biva naziv Knitterungstill, zbog na neki način plastično izvedenih (gotovo nalik čvorovima) prikaza tekstilnih nabora i draperija. Iako koriste grafičke predloške, beramski majstori u svoje zidne prikaze umeću i mnogobrojne različite inova­tivne elemente. Likovi nose odjeću koja je karakteristična za tadašnju istarsku tradiciju (to se primjerice dobro vidi na prikazu krčmara), čime nam daju uvid u tadašnju tradiciju oblačenja. Vincent iz Kastva i majstori koji su angažirani na beramskom ciklusu freski rade na način stila alpskog područja, koji u europskom kontekstu zaostaje stilski, ali za naše područje on ne zaostaje u morfologiji i stilu, sukladno zbivanjima u Istri tog doba.

Beramske freske upućuju i na važan čimbenik lokalne istarske tradicije pri ti­pološkom nastanku likova, primjerice u njihovoj izvedbi (karakter nošnje, odjeće i sl.). S obzirom na lokalne posebnosti i posredan utjecaj grafičkih listova, tiskanih knjiga, drvoreza i iluminiranih manuskripta, pojedini su ikonografski motivi bili uzorima za nastanak likovnih cjelina. Utjecaj s ge­ografskog teritorija današnje Italije i alpskog područja u ikonografskoj sintezi prikaza hrvatskog plesa mrtvaca u Istri značajni su zbog povezivanja različitih stilova u jednu umjetničku cjelinu, koja se nadovezuje na tzv. baselsku skupinu mrtvačkih plesova koja je utjecala posredstvom grafičkih listova i drvoreza na beramske majstore. Sačuvani su u kopijama na grafičkim listovima i crtežima. Vignjević navodi mrtvački ples u Gropbaslu, zatim ples mr­tvaca u ženskom samostanu Klingentalu u Baselu (Kleinbasel) te freske u domi­nikanskom samostanu u Baselu (Gropbasel) iz 1440., koje su bile uzor za izradu fresaka u Klingentalu. Kasnije su uništeni, te su sačuvani samo u grafičkim predlošcima. Spominje i stilske utjecaje u izradi likova preuzete i iz tzv. Heidelberške knjige drvoreza (Heidelberger Blockbuch) iz 1465. godine.

Članak Mirele Lenković, doktorandice na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, izvorno je objavljen u časopisu Obnovljeni život (Vol. 73. No. 3., 2018). Skraćenu verziju članka objavljujemo s dopuštenjem autorice. Sva prava pridržana.

*Planirate posjetiti Beram i crkvicu sv. Marije? Sve potrebne informacije pronaći ćete na ovoj web stranici: Posjeti Beram

[1.] Stihovi su pripisani francuskomu teologu i pjesniku Alanu iz Lillea (1128. — oko 1202.). Tekst na latinskom i prijevod preuzeti iz: Ecco, 2007, 80–81.

[2.] Ideja smrti priprema vjernika da dočeka trenutak smrti moralistički gledano bez smrtnog grijeha na duši.

[3.] U crkvi Santa Maria della Neve (Pisognia) iznad likova na slici Ples mrtvaca (1486.) nalazi se natpis kojim kostur na ponuđeni novac odgovara: Noi spregeremo donque li danari, perchè per essi non possumo campare, tj. Mi preziremo novac, jer on nije smisao našeg postojanja (Vignjević, 2007, 256).

Korištena literatura:

Badurina, Anđelko (ur.) (1985). Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber — Kršćanska sadašnjost.

Biblija (1969). Zagreb: Stvarnost.

Bistrović, Željko (2011). Šareni trag istarskih fresaka: Pisana sled istarskih fresk. Pula: Istarska županija

Chevalier, Jean; Ghererbrant, Alain (1987). Rječnik simbola: Mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Chrétien, de Troyes (1909). Erec und Enide. Ur. Foerster Wendelin. Halle a. S., Verlag Max Niemeyer

Domljan, Žarko (ur.) (1984). Likovna enciklopedija: Sv. 1: A–J. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Ecco, Umberto (2007). Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti.

Fučić, Branko (1992). Vincent iz Kastva. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Hall, James (1991). Rječnik tema i simbola u umjetnosti. Zagreb: August Cesarec.

Ivančević, Radovan (1993). Umjetničko blago Hrvatske. Zagreb: Motovun.

Kelly, Stephen (2017). The Pre–Reforamtion Landscape. U: Andrew Hiscock i Helen Wilcox (ur.), The Oxford Handbook of Early Modern English Literature and Religion (str. 3–26). Oxford: Oxford University Press.

Mullally, Robert (2011). The Carole: A Study of Medieval Dance. Burlington, Vermont: Ashgate Publishing.

Petaros, Anja; Čulina, Tatjana; Šuran, Andrea; Škrobonja, Ante (2013). Anatomical knowledge among medieval folk artists: Osteological interpretation of two
Dance of Death motifs. Journal of Anatomy, 223(2), 105–111.

Ragusa, Isa; Green, Rosalie B. (1961). Meditations on the Life of Christ, an Illustrated Manuscript of the Fourteenth Century. Princeton: Princeton University Press.

Straten, Roelof van (2003). Uvod u ikonografiju: Teoretske i praktične upute. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti.

Škrobonja, Ante (2004). Sveti od zdravlja: Ilustrirani leksikon svetaca zaštitnika. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Tóth, Peter; Falvay, Dávid (2014). New Light on the Date and Authorship of the Meditationes vitae Christi. U: Stephen Kelly i Ryan Perry (ur.), Devotional Culture in Late Medieval England and Europe: Diverse Imaginations of Christ’s Life, 1300–1560 (str. 17–105). Turnhout: Brepols Publishers. M. Lenković, Ples mrtvaca… Obnovljeni život, 2018, 73(3), 399–412 412

Vignjević, Tomislav (2005). Mrtvaška plesa v Bermu in Hrastovljah. Prispevki k ikonografiji motivike plesa smrti v istrski slikarski šoli. Annales: Series historia et sociologia, 15(2), 253–262.

Vignjević, Tomislav (2007). Ples smrti: Prispevki k ikonografiji mrtvaš kega plesa v Bermu in v Hrastovljah. Koper: Založba Annales.

Voragine, Jacobus de (2013–2015). Zlatna legenda ili Štiva o svecima. Sv. 1–2. Zagreb: Demetra.

Warda, Susanne (2011). Dance, Music and Inversion: The Reversal of the Natural Order in the Medieval Danse Macabre. U: Sophie Oosterwijk i Stephanie A. Knöll (ur.), Mixed Metaphors: The Danse Macabre in Medieval and Early Modern Europe (str. 73–100). Cambridge: Cambridge Scholars Publishing.