*Na današnji dan, 9. rujna 1828., rođen je veliki ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj.

Čovjek leži na smrtnoj postelji – vrišteći. Vrišti tri dana bez prestanka. Čak i iza zatvorenih vrata, taj zvuk užasava sve koji čuju. Smrt Ivana Iljiča nije prošla mirno. To je doslovno bila borba nasmrt. Kroz tu borbu moramo proći svi, jer svi moramo umrijeti.

Svi moramo umrijeti.

Bez obzira na to što nam je ova istina svima poznata, njezina je sažetost brutalna. Jedna rečenica, a toliko puna tame. Od presudne je važnosti kako se svaki pojedinac s njom suočava. Neki to čine uz sonet Johna Donnea “Smrti, ne oholi se”. Drugi dijele viziju evanđelista Ivana: “I najedanput se pred mojim očima pokaza konj zelenko, a onomu što je jahao na njemu bilo je ime ‘Smrt’, a pratio ga je podzemni svijet.” (Otk 6,8) Bilo mirno bilo vrišteći, svi glumimo Hamleta:

“Usnut, pa i snivat možda!
Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što
U smrtnom tomu snu nas mogu snaći,
Zemaljske kada muke stresemo,
Da – to je, što nam ruku ustavlja (…)” (prev. Milan Bogdanović)

Činjenica je da svi moramo umrijeti.

Koji je smisao života?
Što se događa poslije smrti?

Takva egzistencijalna promišljanja u srži su Tolstojevih djela, i možda ni u jednom drugom njegovom djelu nisu izražena s tolikom emotivnom, zastrašujućom snagom kao u njegovom kratkom djelu “Smrt Ivana Iljiča”. Moć te novele proizlazi iz činjenice da u njoj prikazani sukobi i otkrića umnogome odražavaju Tolstojeve vlastite.

Jedne je noći u svratištu u Arzamasu Tolstoj doživio iskustvo koje mu je promijenilo život. Osjećao je da je Smrt prisutna u kući. Doživljaj je pisca mentalno iznimno iscrpio, i potaknuo ga je na proučavanje religije i doktrina o smrti kako bi nadvladao strah od vlastite smrtnosti. Odbio je utjehu koju je Boetije tražio u filozofiji, kao i biblijske pozive na čvrstu vjeru, i umjesto njih prihvatio jednostavan pogled na život ruskog seljaka, čije iskreno prihvaćanje smrti u sebi nosi vjekovnu mudrost.

Tolstoj je smatrao da su siromasi, neobrazovani i podcijenjeni, oni koji će očuvati kršćanstvo. Borio se protiv formalizma pravoslavne civilizacije i pravoslavne Crkve, i umjesto toga okrenuo se zajedništvu kmetova i vjeri. Pred kraj života nosio je isključivo seljačku nošnju, i odbijao je prihode od pisanja. Prijelaz na jednostavan način života i Tolstojev radikalizam unijeli su razdor između njega i njegove supruge Sofije. Međusobne optužbe dovele su do takvih sukoba da ju je osamdesetdvogodišnji pisac napustio. Ukrcao se na vlak i krenuo prema samostanu u kojem je namjeravao provesti svoje posljednje dane, ali putem se razbolio. Umro je na željezničkoj postaji.

Tolstoj je bio umjetnik kojeg su privlačile krajnosti. U svojim djelima analizirao je situacije prožete krajnostima – život i smrt, a “Smrt Ivana Iljiča” savršen je primjer. Ivan Iljič je čovjek ogrezao u navikama staleža proisteklog iz licemjernosti, preduvjeta za kozmopolitsku lažnu profinjenost. Kao i svi ljudi iz njegovog društvenog kruga, neiskren je: sklapa pomodna, ali površna prijateljstva, ostaje u lošem braku koji izvana djeluje dobro, a karijera mu služi određivanju vlastite vrijednosti kao osobe. Trudi se na funkciji suca, bori se za napredovanje, provlači se kroz bračne sukobe, i igra bridž. Tek kad se neočekivano nađe licem u lice s smrću (ozlijedi se vješajući zavjese), pokušava sam sebe utješiti misleći da je svoj život dobro proživio, i shvaća da mu je život bio velika laž.

Suočen s krajem svog života, Ivan Iljič saznao je neumoljivu istinu: već je odavno mrtav. U njegovom je životu bilo previše taštine. Svaki aspekt njegova života rugao mu se, isprazan i neiskren: sve, od supruginih prijezirnih uvjeravanja da će se oporaviti, do natpisa ugraviranog na njegovom džepnom satu, Respice finem, “misli na kraj”. Prekasno: bezbrižni Ivan Iljič uvidio je da je njegov život bio krivotvorina, a ne original.

Ivan Iljič pouzdao se u moderni, materijalni, racionalni svijet, i izgubio je sve. Nekad prije nije ga bilo briga za skromne, neuke ljude, kakav je bio Gerasim, pomoćnik njegovog osobnog sluge. Tako se ponašao sve dok nije otkrio da je Gerasim jedini koji se prema njemu odnosi kao čovjeku koji će uskoro umrijeti. Taj srdačni, zdravi mladi seljak rekao je da sve što živi mora umrijeti, i njegovao je svog gospodara s mnogo strpljivosti i suosjećanja. Neko vrijeme za Ivana Iljiča nije bilo nikakve utjehe osim geste ljudskosti koju je Gerasim pokazao: podizao bi mu noge da bi mu umanjio patnju – patnju bolesti i patnju spoznaje da nije živio kako je trebao.

Vrištao bi sve do groba da nije bilo i druge geste – geste intimnije od one nesebičnog sluge: sinovljeva dodira. Taj je dodir Ivan Iljiču udijelio mir koji on nikad nije iskusio, jer nikad nije iskusio ljubav. Crna vreća odjednom je postala utrobom što daje život.

Unatoč tim trenucima olakšanja, Ivan Iljič borio se da se uz pomoć razuma izvuče iz “crne vreće” u koju ga je smrt neumoljivo tjerala, ali spasa nije bilo. Veliki Sudac došao je po suca. Ivan Iljič izvukao je sve što je mogao iz razuma, pa je počeo vrištati poput životinje. Vrištao bi sve do groba da nije bilo i druge geste – geste intimnije od one nesebičnog sluge: sinovljeva dodira. Taj je dodir Ivan Iljiču udijelio mir koji on nikad nije iskusio, jer nikad nije iskusio ljubav. Crna vreća odjednom je postala utrobom što daje život. Ivan Iljič konačno se mogao predati smrti bez vrištanja.

Tjelesni život Ivana Iljiča bio je duhovna smrt.
Tjelesnom smrću postao je duhovno živ.

Tolstoj je vjerovao da su trenuci krize neophodni da bismo dokučili što je bitno. Ivan Iljič to potvrđuje. Bio je uspješan čovjek u svakom pogledu, i shvatio je da mu je život promašen tek kad ga je morao izgubiti. Sve što je smatrao stabilnim i vrijednim, sve što je smatrao ključem dobroga života pokazalo se kao varka i laž. Samo je izravna i iskrena gesta ljudskosti spasila Ivana Iljiča, i on je tek tada shvatio da, iako smrt nadjačava sva životna pitanja, ljubav ipak pobjeđuje.

Ironija smrti Ivana Iljiča potresna je sama po sebi, ali i kao osuda prijetvornosti otmjenog društva. Potresna je borba jedne bijedne duše za kompromis, ali ne i spoznaja da je smrt stvarna. Stav Ivana Iljiča prema životu umiranjem se promijenio: prešao je duhovni put od užasa do trijumfa. Ignoriranje i poricanje smrti prožimalo je okruženje u kojem se kretao Ivan Iljič, tu obmanu osmišljenu da zaštiti od neugodnih stvari, koja je stvarala površnost i strah, ali i sklad i zadovoljstvo. Kako je rekao Gerasim: “Svi ćemo umrijeti, zašto da onda mrmljam zbog malo nevolje?” (prev. A.N.)
“Smrt Ivana Iljiča” Tolstojeva je prispodoba koja predstavlja tajnu da je dobro živjeti najbolji način da se dobro umre, a to je tajna s kojom se sve duše trebaju uhvatiti ukoštac.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.