Razgovor autora, moliškog Hrvata i svećenika Benita Giorgette, s Luigijem Bonaventurom – kodno ime bivšeg mafijaša, a sada pokajnika, obraćenika i suradnika pravosuđa – kao i autorovi uvodi u razgovor i uvodna poglavlja takvi su da je kroz njih teško, gotovo nemoguće, proći nedodirnut.

Kako kaže papa Franjo: „Odgovori-svjedočanstvo Luigija Bonaventure, potaknuti pitanjima Benita Giorgette, istodobno su bogato izlaganje tegobnoga života osobe koja je indoktrinirana i prožeta mafijom, koja je činila zla djela, i tračak svjetlosti te novoga života, jer, napustivši život i logiku nasilja, Luigi se otvorio novoj i drukčijoj viziji života.“

Luigi je rođen u obitelji koja pripada ’Ndrangheti. ‘Ndrangheta je talijanska je kriminalna organizacija s mafijaškom konotacijom koja potječe iz Kalabrije. To je jedina mafija prisutna na svih pet kontinenata svijeta i prema anketi iz 2013. ima globalni promet od 53 milijarde eura (73 milijarde dolara). Prema nekim procjenama, ’Ndrangheta je aktivna u 30 zemalja s 400 udruga i 60.000 suradnika, od kojih je većina u Kalabriji.

Luigi je odmalena bio okružen mržnjom, ubijanjem i smrću. Bio je „dijete koje je začeto i odgojeno da bude dijete vojnik. Sjećam se kako su najčešće korištene riječi bile: mržnja i poticanje na mržnju. Kao neki refren, uvijek sam iznova slušao: ubijati, ubijati, ubijati. (…) Nakon godinu, gotovo dvije, od mog rođenja, ubili su moga strica: Ninìja Vrennu (Calogero), imao je 21 godinu.“

„‘Ndrangheta je jedna vrsta mentaliteta. Dobro definirana struktura. Ona se sastoji od svojih pravila, svoje hijerarhijske konstitucije, svoje logike. Prvo je potrebno razumjeti ovo da bi se dobro razumjelo što i kako se živi kao ‘Ndranghetist. Moj je život bio toliko prožet tom logikom da mi se činilo sve normalnim, kao da su svi bili poput mene, poput nas. No u jednom sam trenutku počeo sebi postavljati pitanja: Zašto ne bih mogao postati karabinjer, sudac ili odvjetnik? Zašto nisam mogao raditi nešto drugo od onoga što su mi usadili? Istodobno, moja podložnost tomu mentalitetu bila je toliko prožimajuća da sam se bojao kako bi te misli mogle izaći iz mene i da bi ih netko mogao čuti. To su situacije i osjećaji koje je uistinu teško objasniti.“

„Sudjelovao sam u mnogim kriminalnim akcijama: pljačkama, ubojstvima, trgovini ljudima, ucjenjivanjima, ali nikada nisam pronašao sreću.“

Iskra pokajanja u Luigijevom životu zasjala je nakon rođenja njegovo dvoje djece. „Nisam mogao više tako živjeti odgajajući svoju djecu na takav lutalački i bezdušan način. Onda sam prvo razgovarao o tome sa suprugom i ideja je bila odvojiti se, otići i započeti novi život u inozemstvu, a do tada, u razgovoru s Paolom, sazrela je ideja, da preuzimajući odgovornost odmah damo doprinos i tako budemo, kako se kaže, konkretan i praktičan primjer, da krenemo novim putom i pružimo obrazovanje kakvo bismo željeli dati svojoj djeci. Drukčije od onoga koje smo dobili, drukčije od onoga koje nam je bilo nametnuto, od mjesta, od okolnosti i od pogrešnih izbora koje sam do tada napravio.“

Željeni prijelaz na drugu obalu bio je moguć samo zahvaljujući njemu koji se pobunio protiv sebe, protiv sustava čiji je on bio najvažniji kotačić, stavivši se na raspolaganje, „prešao je na drugu obalu“. Pokušavao je svim svojim snagama i sredstvima „prijeći iz jednog sistema u drugi“, preokrenuti tijek svog života.

Pronašao je i vjeru. Od iskrivljene religioznosti, u kojoj je Boga molio da se živ vrati svojoj obitelji iz pohoda u kojima je pljačkao i ubijao, prešao je na drugu obalu, do vjere koja vjeruje u Isusa i susreće se s njime. „Kršćanstvo je najljepša avantura za vjerovati. Najljepša poruka života ikada, odnosno najveća stvar kojoj nas je Isusov život mogao naučiti. Najveća revolucija koju je čovjek zapravo izveo i uspio napraviti. Ova revolucija, ova promjena u ljudskoj povijesti nije nametnuta mačem i štitom, nego je ponuđena ljubavlju. (…) Za mene imati vjeru znači nastojati nastaviti i ustrajati na kršćanskoj poruci ljubavi koja je, kao što sam već rekao, najljepša poruka na svijetu.“

Luigi Bonaventura je suradnik pravosuđa koji je odavno, sa svojom obitelji, iza svojih leđa ostavio ‘Ndranghetu. Danas je Luigi, zajedno sa svojom obitelji, nova osoba. „Ja, gori od svih vas“, voli se definirati na svojim Facebook objavama.

Sa svojom suprugom osnovao je „Udrugu pobornika suradnika i svjedoka pravosuđa.“ Zapravo, to je udruga koja se želi boriti protiv mafije. „Za nas je prvi oblik borbe protiv mafije pomaganje bližnjemu. Usmjerili smo pozornost na suradnike i svjedoke pravosuđa, jer sam kao bivši mafijaš s čelnom ulogom, unatoč svojoj mladosti, vidio da tako nešto nedostaje.“

Vlč. Benito, među brojnim drugim pitanjima, pita i ovo: „Raj nije pun savršenih ljudi, nego grešnika kojima je oprošteno. Ima li, po tvojemu mišljenju, mjesta i za onoga koji je odgovoran za ubojstvo, krvoproliće i razna zlodjela?“ Luigi odgovara: „Da! Mislim da ima. Misao koju sam izrekao na razini, mogli bismo je definirati ‘laičkom’, primjenjuje se, obogaćena religioznom mišlju koja proizlazi iz evanđeoskog nauka: Isus je došao služiti, spasiti grešnike jer, kako kaže, bolesnici su ti koji trebaju liječnika. Čvrsto vjerujem u taj nauk, ne samo zato što ga osobno držim korisnim i osvježavajućim, već bi bilo lijepo da se proširi i na sve one koji žive u situacijama osude, marginalizacije, isključenosti ili su pali u očaj.“

Vlč. Benito nastavlja: „Budući da je naslov ovoga razgovora ‘Prijeđimo prijeko’, nakon što si odgovorio na ovaj mučan niz pitanja, osjećaš li se kao da si prešao prijeko?“

„Ja upravo plovim. Bog će znati kad ću stići prijeko i kako sam uspio svladati ovu plovidbu. Moja dužnost je misliti na sutra, misliti dan za danom, također gledajući dalekovidno i pokušati dati sve od sebe. Ne žurim se prijeći prijeko. Ako me želiš pitati jesam li upućen prema drugoj obali, da, u to sam siguran. Da, krenuo sam rutom kako bih stigao na drugu obalu mora. Mislim da je ovo prava ruta. Ali želim ostati čvrsto na zemlji i želim nastaviti slušati sve.“

Ova knjiga je svojevrsni san budnih ljudi, dokaz da može postojati bolji svijet, svijet bez nasilja i nepravdi, svijet nikada do kraja ostvarene, ali istinske slobode.

Ova knjiga je živo svjedočanstvo da bolji svijet ne samo može  postojati nego da i postoji, da u biti nema puta bez povratka, mrtve točke s koje se ne može natrag.

Ona (po)kazuje kako je promjena života doista moguća, da se može doći do druge obale. Kao što Isus kaže učenicima: „Prijeđimo prijeko“ (Mk 4, 35).

Predgovor knjizi napisao je papa Franjo, koji između ostaloga kaže: „Važno je ne ostati na zemlji. (…) Padamo svi. Bitno je da ne želim ostati ležati na zemlji.“

Knjigu potražite u knjižarama i web knjižari Kršćanske sadašnjosti.