Također molimo za sve koje volimo i cijenimo, za svakoga prijatelja i poznanika. Koliko god odvojeni i udaljeni jedni od drugih, znamo da smo pred Tobom i pod Tvojim pogledom jednaki. Neka noćas budemo jednako sjedinjeni u vjeri i strahopoštovanju prema Tebi, u žarkoj pobožnosti prema Tebi, i pod Tvojom milosrdnom zaštitom. (Iz „Molitava” Jane Austen)

„Sreća u braku u potpunosti je pitanje slučaja. Ako su osobnosti obiju strana veoma dobro poznate jedna drugoj ili su pak veoma slične, to neće ni u najmanjoj mjeri uvećati njihovu sreću. Oni  kasnije uvijek nastave postajati dovoljno različitima, što je pak dovoljan temelj za ljutnju; također, bolje je znati što manje o manjkavostima osobe s kojom ćete provesti život.”

Tako Charlotte Lucas razmišlja o naravi veze što je uživaju muž i žena. Po njezinu mišljenju, sreća koja prati pravo prijateljstvo nije nužna za dobar brak, nego je to blagoslov koji dolazi kao „bonus” u slučaju ako imate dobru sreću. Uzevši u obzir njezin stav, ne iznenađuje što Charlotte pristane udati se za muškarca kojega malo ili nimalo ne cijeni. Takvim postupkom ona se dramatično razlikuje od svoje prijateljice Elizabeth, koja – iako u svojim predodžbama o braku nije apsolutno romantična – smatra da odnos što ga trebaju dijeliti supružnici treba biti nešto više.

Prijateljstvo ima istaknutu ulogu u svakome od romana Jane Austen. Catherine Morland (junakinja romana „Opatija Northanger”, op. prev.) nauči koja je razlika između pravih i lažnih prijatelja kada usporedi prevrtljivost Isabelle Thorpe s pouzdanošću Elinor Tilney. Isabella želi prijateljstvo s Catherine samo radi određenih vlastitih ciljeva, a Elinor konstantno pokazuje iskreno zanimanje za Catherine i nastoji utješiti ju u njezinim kušnjama. U romanu „Emma” gospodin Knightley izražava veliku zabrinutost zbog toga što glavna junakinja nema prave prijateljice, koja bi uistinu bila dobra za nju. Čak i među muškim likovima u djelima Jane Austen, u romanu „Uvjeravanje” satnik Wentworth ima potporu svojega prijatelja, satnika Harvillea, kada mora nadvladati buru svojih strasti i nered u svojoj glavi nakon što Anne prvi put raskine njihove zaruke.

Aristotel se nije mnogo bavio bračnim vezama, ali smatrao je prijateljstvo jednim od glavnih plodova krjeposnoga života i pomagala za njegovo ostvarenje. Aristotel je identificirao tri vrste prijateljstva, koje, iako različite, ne isključuju nužno jedna drugu. Prva je prijateljstvo iz koristi, koje se temelji na korisnosti koju obje strane vide jedna u drugoj. Druga je vrsta prijateljstva ona koja se temelji na zadovoljstvu, i koja traje onoliko dugo koliko obje strane pronalaze užitak jedna u drugoj. U konačnici, postoji i pravo i savršeno prijateljstvo, koje se traži i oko kojega se nastoji radi druge osobe. Ta posljednja vrsta prijateljstva pokazala se najtrajnijom, jer se temelji na dobroti karaktera, koja ima svojstvo trajnosti, dok druge dvije vrste prijateljstva prođu onda kada se iz spoja više ne može izvući ni korist niti zadovoljstvo.

Osvrćući se na prirodu krjeposnoga prijateljstva, Aristotel komentira da pravoga prijateljstva ne može doista biti ako je prisutna velika nejednakost. Ta se zamjedba u prvome redu odnosi na različite razine krjeposti kod ljudi. Gdje se uočava manjak krjeposti i međusobnog razumijevanja, tu će manjkati i poštovanja, što isključuje svaku mogućnost da se strane međusobno cijene jedna radi druge. U toj međusobnoj vezi, izgrađenoj na tome da jedna osoba cijeni drugu, pretpostavlja se da će se pravi prijatelj radovati sreći onoga drugoga i tugovati zbog njegovih nevolja. Kada Aristotel kratko promišlja o vezi između muža i žene, smatra da se ona može temeljiti na bilo kojoj od tri vrste prijateljstva, ali da će najbolji biti onaj brak kojemu je korijen u pravome prijateljstvu.

U romanu „Ponos i predrasude” mogu se vidjeti se tri vrste prijateljstva. Brakovi Lydije i Charlotte pružaju dobar primjer dviju nesavršenih vrsta prijateljstva. Ispostavlja se da brak između Lydije i gospodina Wickhama nema drugoga temelja osim zadovoljstva koje jedno može dobiti od drugoga, a pokaže se i da muškarac nema namjere istinski se truditi oko ženidbe sve dok ne dobije financijski poticaj za to. U slučaju Charlotte, ona je posve svjesna svojega položaja u društvu, i toga da njezina buduća financijska sigurnost uvelike ovisi o njezinome braku, ali također je svjesna kako je gospodin Collins bedast i plitak, i da ima malo nade da će ga ikada cijeniti. Bez obzira na sve to, ona ne samo da pozdravlja njegovo udvaranje, nego ga čak i traži. U tim brakovima nema pravoga temelja međusobne brižnosti i poštovanja jednoga prema drugome. Gospodin i gospođa Bennet pružaju izvrstan primjer rizika u kakav se upuštaju takvi parovi ako svoj brak ne utemelje na kvalitetnoj vezi. Gospodin Bennet došao je do zaključka da ne može cijeniti svoju suprugu, a gospođe Bennet zapravo i nije briga za to da je muž cijeni i poštuje. Posljedica toga je da se njihovo kućanstvo počne raspadati pred njihovim očima, što pokazuje Lydijino neobuzdano, neprincipijelno ponašanje.

Odlučna u tome da neće slijediti primjer svojih roditelja, Elizabeth pitanju braka pristupa uz postojanu razumnost. Izbjegava potencijalno udvaranje gospodina Wickhama čak i prije nego što je doznala sve o njegovome karakteru, a zbog nerazborite naravi takvoga spoja, gdje na obje strane manjka novca, a s njegove se strane već počinju pokazivati tragovi nevjernosti. Čitatelj se također uvjeri u njezinu odlučnost da se ne uda s motivom izrabljivanja, jer se Elizabeth izruguje pokušajima svoje sestre Jane da obrani Charlottein brak. U toj prigodi Elizabeth kategorički ustvrđuje da „nećeš radi jednoga pojedinca promijeniti značenje pojmova načela i poštenja, niti ćeš pokušavati uvjeriti sebe ili mene da je sebičnost razboritost, a da je nesvjesnost opasnosti jamstvo za sreću”. Iako Elizabeth s vremenom uspije manje kritično razmišljati o Charlotteinoj odluci, ona ipak shvaća da razina međusobnoga povjerenja i prijateljstva između Charlotte i nje nikada neće biti ista, i to zbog tako temeljnih razlika u načelima.

Naravno, Elizabeth će čovjeka kojega može voljeti i poštovati pronaći u gospodinu Darcyju. Iako možete pomisliti da ona ipak ima ponešto izrabljivačkih motiva, budući da je njezina privrženost počela onda kada je prvi put vidjela imanje Pemberley, pripovjedačica pruža dovoljno uvida u Elizabethine misli kako bi čitatelje uvjerila da je Elizabethina privrženost utemeljena na njezinome sve većemu poštovanju za ukus gospodina Darcyja i njegov vjeran i velikodušan karakter. Također, iako je Darcyjeva ljubav možda započela kao jedna vrsta očaranosti Elizabethinom neuobičajenom ljepotom i zaigranim karakterom, on počne uistinu cijeniti i poštovati njezin karakter.

U konačnici, Jane Austen predlaže model veze koji se može činiti posve proturječnim predodžbama današnjih čitatelja o ljubavnim vezama. Elizabethina privlačnost prema gospodinu Darcyju može se uistinu opisati kao racionalna, isprva utemeljena na tome što Elizabeth više cijeni njegov ukus i prosudbe nego što je privlači njegov izgled ili ponašanje. Uza sve to, Jane Austen uvjerava čitatelje da će Elizabeth i Darcy imati trajan brak. Samopouzdana u svojim očekivanjima sreće, Elizabeth svoju sreću uspoređuje s Jane, koja se „samo smiješi”, dok se Elizabeth smije.

Izvor: Dominikanska provincija svetoga Josipa | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.