Rodivši se 1887. te napustivši svijet 1968. godine, proživio je sve one najteže dane burnoga 20. stoljeća. No kako je kratko nakon zaređenja primio na sebe znakove muke Gospodinove, bio je za svoga zemaljskog života vrlo štovan u svojoj krjeposti i duhu molitve, zbog žrtava i jer se posvetio dobru svih duša. No upravo zbog njegovih nadnaravnih osebujnosti i djela bio je uvijek obilježen i pod paskom, ali i otvorenom nenaklonošću Crkve. Podvrgnut je brojnim ograničenjima i odrješitim zabranama vršenja svećeničkoga poziva sve dok se papa Pio XI. nije otvorio za njegovo čudo.

Tek je godinama nakon smrti, pod nalogom pape Ivana Pavla II., na temelju iscrpne istrage svjedočanstava i dokaza otac Pio proglašen blaženim, a kasnije i svetim. Njegov se blagdan liturgijski slavi 23. rujna, na dan kada je otišao sa svijeta.

Bio je učenik i sjemeništarac, svećenik, redovnik, pripadnik vojne sanitetske jedinice, učitelj i karizmatik poznat po stigmama i transverberaciji (dar probadanja srca koji su dobili i Franjo Saleški, Phillip Neri, Tereza Avilska, Mala Terezija, i drugi). Uvijek je zaobilazio politiku i veće društveno djelovanje, te se posvetio molitvi, komunikaciji s Bogom te preko tradicionalne katoličke mise služenju narodu i Kristu.

Otac Padre Pio danas je ostao trajnim simbolom katoličke vjerske požrtvovnosti Bogu i Kristu, te vječnim uzorom svim vjernicima i posebice svećenstvu.

Slaveći njegov spomendan u liturgijskom kalendaru, Kršćanska sadašnjost podsjeća svoje čitatelje na tri prigodna izdanja: Stefano Campanella: Milosrđe u oca Pija, Renzo Allegri: Padre Pio – čovjek nade i Devetnice sv. Padre Piju.