NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST

Zašto bi svaki katolik trebao pozdraviti Nobelovu nagradu za Kazua Ishigura

Iako se ne bavi eksplicitno religioznom vjerom, njegova je moralna vizija kompatibilna s Crkvi vlastitim inzistiranjem da je istina spoznatljiva, i zanemariti ga bio bi veliki gubitak za naš, ljudski napredak

Foto: YouTube

Kazuo Ishiguro, rođen u Japanu, autor romana “Na kraju dana” (Remains of the day), “Nikad me ne ostavljaj” (Never Let Me Go) i još pet priznatih romana na engleskom jeziku, prošlog je četvrtka dobio Nobelovu nagradu.

Bez sumnje, mnogi Ishigurovi poklonici među katolicima, uključujući i mene, pozdravili su tu vijest. U zapanjujućem kontrastu prema mnogim modernim romanopiscima, njegove duboko moralne priče idu u srž ljudskog stanja, uz štur pripovjedački stil koji upućuje na dublje sile ispod površine. Iako se ne bavi eksplicitno religioznom vjerom, njegova je moralna vizija kompatibilna s Crkvi vlastitim inzistiranjem da je istina spoznatljiva, i zanemariti ga bio bi veliki gubitak za naš, ljudski napredak.

U svakoj njegovoj priči, u kojima subjekt romana pretežno govori u prvom licu, čitatelji se suočavaju s istim pitanjem: što potiče dobre ljude na odluke koje će žaliti ostatak života? Uz priloge i uvode, uz pomoć svojih selektivnih, često starih uspomena, Ishigurovi likovi dolaze u susret s ključnim trenutcima svoje prošlosti.

Da, radi se o pravim tragedijama. Borbe njegovih likova za jasnoću i nadu jako su privlačne i zvuče istinito za čitatelje koji su putovali istim putom, i zato je Ishiguro jedan od najpopularnijih i najzanimljivijih engleskih romanopisaca današnjice. Nadamo se da će kratki pogled na tri njegova najcjenjenija romana nadahnuti još katolika na čitanje njegovih knjiga.

U svom najcjenjenijem djelu “Na kraju dana”, kasnije prilagođenom u film u kojem glume Anthony Hopkins i Emma Thompson, Stevens, uzorni batler, ponovno otkriva kritične i bitne točke svoje duge službe engleskom gospodaru-gospodinu.

Stevens je jasan glede vlastitog profesionalnog standarda: “Veliki batleri su izvrsni zbog svoje sposobnosti da nastanjuju svoju profesionalnu ulogu, i to u najvećoj mjeri; oni neće biti potreseni vanjskim događajima, nečime iznenađujućim, alarmantnim ili uznemirujućim. Oni nose svoj profesionalizam kako pristojan gospodin nosi svoje odijelo; neće dopustiti da ga grubijani ili okolnosti izguraju iz javnog pogleda; on će to odbaciti ako i samo ako to želi, a to će uvijek biti kad je posve sam. To je, kao što uvijek kažem, stvar dostojanstva.”

Ovaj profesionalni kodeks ukotvljen je u njegovoj svakodnevnoj rutini, ali njegova ograničenja polako izlaze na površinu. U važnim trenucima, lojalni batler podilazi svom plemićkom poslodavcu, samo da bi shvatio da je to povjerenje pogrešno. U međuvremenu, formirana je veza s čarobnom domaćicom, no njihova je šansa za srećom bila kao karta prodana davno prije nego što se Stevens mogao dovoljno oduprijeti tome da prizna njihovu međusobnu privlačnost. Gledajući unatrag o tim događajima u večer svoga života on se pita je li prekasno početi živjeti i voljeti kao pravi čovjek.

Kao i kod Ishigurovih drugih romana, Stevensova osobna priča također reflektira šire vrijednosti koje su oblikovale njegov lik. Klasične konvencije koje on strogo poštuje su one britanskog društva u godinama prije Drugog svjetskog rata. No, je li njegov aristokratski gospodar, naivni čovjek izmanipuliran od strane prohitlerovskih snaga kako bi se sabotirala britanska intervencija, dostojan poštovanja svoga batlera?

U romanu “Nikad me ne ostavljaj”, čitatelj je uvučen u zapetljane odnose mladih tinejdžera u britanskom internatu. Ali ta škola nije ono što se čini. S vremenom, čitatelj uviđa da su učenici ljudski klonovi i da su stvoreni radi doniranja svojih organa.

Njihova škola nije ništa više od humanističkog eksperimenta; to ne mijenja činjenicu da će umrijeti mladi. Priča se dotiče zastrašujuće obrazovne pedagogije koja priprema mlade donatore da prihvate smrtnu kaznu, dok im povremene povlastice, poput neograničenih predbračnih spolnih odnosa, uspješno odvlače pozornost.

Dok napuštaju školu i ulaze u svoje rane dvadesete, približava se kraj njihova života, i čitatelj se pita je li njihovo postojanje lišeno ljudskog djelovanja? Je li moguće voljeti i biti voljen kad vam je toliko toga oduzeto?

U jednom od najzanimljivijih prizora romana stari školski kolege putuju u daleki grad. Prema školskoj mitologiji, to je grad u kojemu se mogu naći sve dragocjene igračke koje su se izgubile. Ali oni su na uzaludnome zadatku, i vidimo da su ono što zaista traže njihovo rođeno pravo kao ljudskih bića: ljubav i obitelj, sloboda i odgovornost. Njihova je jedna inicijativa odbačena, prijatelji se približavaju jedni drugima radi utjehe, dok ih stranci prate s ravnodušnom znatiželjom.

Ishiguro je rekao da je roman “Nikad me ne ostavljaj” inspiriran njegovim iskustvom rada s beskućnicima i promatranjem njihovih društvenih interakcija. Ono što je snažno u vezi s ovom distopijskom pričom jest da privlači čitatelje u zajednicu koja živi na marginama svijeta, s umanjenim očekivanjima koja su rijetko izazov – ili oni ili bilo tko drugi. “Nikad me ne ostavljaj”  također prikazuje vrli novi svijet “potpomognute reprodukcije”, gdje moćni nameću pravila angažmana za ljudske klonove lišene vlastite duše.

Konačno, vrijedi spomenuti Ishigurov najnoviji roman, The Buried Giant. Radi se također o ispitivanju savjesti, postavljenom u okruženje arturijanske legende, s vitezovima, ogrima i zmajevima. Muž i žena napuštaju svoj dom i kreću u potragu za svojim nestalim sinom.

Njihovo putovanje u nekom smislu je neka vrsta duhovnog hodočašća. Zajedno se pokušavaju prisjetiti prošlosti kako bi razumjeli što se dogodilo s njihovom obitelji i zemljom. Osjećaj zastrašujuće sjene nastoji, jer naslućuju se reference na ratne sukobe između Saksonaca i pogana, kao i mračne naznake genocida. Je li moguće da ti ljudi imaju neku odgovornost za takve zločine? Za dodatno razmišljanje o ovoj temi, pročitajte raspravu Humanum Reviewa o romanu The Buried Giant ovdje.

U romanu se razmatra kako sjećanje na ratno nasilje i nepravdu može spriječiti nacionalno pomirenje onda kada je mir konačno proglašen.

Moja prijateljica Leonie Caldecott, urednica britanskog izdanja katoličkog internetskog časopisa Magnificat, i ja razgovarale smo o tome kako se Ishiguro bavi međusobnom povezanošću pamćenja i oprosta u braku. Je li radi mira bolje zaboraviti ili se trebamo sjećati, pomiriti u istini i shvatiti naučene lekcije? Polako, muž i žena u ovoj priči počinju se suočavati sa svojom individualnom i zajedničkom odgovornošću za mračne događaje iz prošlosti, a njihova bračna veza čini njihove razgovore vrlo osobnima i hitnima.

„U određenom smislu, čvrstoća bračnog života u središtu romana označava kreativnu snagu, Božju solidarnost koja briše grijeh u oblaku neznanja, a sve to ona zapravo zna”, napisala mi je Caldecott u e-poruci prošlog četvrtka.

Joan Desmond*, National Catholic Register

Prevela Ana Naletilić

*Joan Frawley Desmond glavna je urednica časopisa National Catholic Register. Nagrađivana je novinarka, često objavljivana u katoličkim, ekumenskim i svjetovnim medijima. Diplomirala je na Papinskom institutu za studije međuljudskog bratstva i obitelji Ivan Pavao II. Živi u Kaliforniji sa svojom obitelji.

Objavljeno: 12. listopada 2017.

Možda vam se svidi