*Ekskluzivan intervju sa Simonom Mijoković pročitajte OVDJE

Fra Zvjezdana sam prvi put susrela nekoliko godina prije nego što je započelo moje konačno obraćenje, u vrije me snimanja Gotovčevih, kada smo se Ante i ja neprestano svađali, prekidali i mirili. Rješenje bračnih problema bezu spješno smo pokušavali pronaći kod hodže, raznih vještica – o kojima nema ni potrebe pisati – ali i kroz druge okultne prakse. Ante je od urednika jednoga tjednika saznao za fra Zvjezdana, nazvao ga i dogovorio susret. Meni je objasnio kako „ne bi bilo loše da svećenik blagoslovi moje gaže i na stupe“. Pater nas je pozvao u Tabor i poručio da ponesemo sve zapise i ostale okultne predmete koje smo s vremenom nakupili. Kada smo stigli pred Tabor, okrenula sam se prema Anti i rekla: „Ja ovdje ne ulazim.“ Uslijedila je žestoka svađa, natezali smo se pred vratima, sve dok naposljetku nisam kapitulirala.

Najvećega dijela razgovora s fra Zvjezdanom uopće se ne sjećam. Pamtim samo da je Ante zamolio da blagoslovi naše nastupe dok sam ja stalno nešto raspravljala i prigovarala – zapravo sam se ponašala kao razmaženo derište, ali i osoba koja je zaposjednuta demonima, što će se kasnije potvrditi.

Od toga susreta prošlo je nekoliko godina. Antin i moj odnos se dodatno zakomplicirao, zaratili smo još više i rastali se pod ružnim okolnostima. Ante je nastavio svojim putem, a ja sam sve dublje tonula u grijeh. Tada se Ante neočekivano pojavio na mojim vratima i rekao: „Simona, moram ti nešto reći…“ Važno je napomenuti da je nekoliko dana ranije saznao da sam u lošem stanju, da sam doslovno dotaknula dno. Prijatelji su mu govorili da sam ipak majka njegova djeteta, da bi mi trebao pomoći i da nema smisla ratovati sa mnom u takvu stanju. Zaista je došao s iskrenom
željom da mi pomogne. „Simona, Isus je živ! Sve mi je oprostio“, rekao je i darovao mi mali drveni tau, blagoslovljenu vodu, sol i ulje. Njegovo ponašanje me iznenadilo: djelovao je drugačije, smirenije, blaže. Pomislila sam: „Nije valjda da mi se opet počinje sviđati…“ Iste večeri skuhala sam tjesteninu s blagoslovljenom soli i uljem. Zanimljivo je da sam se tada još borila s bulimijom, ali taj obrok nisam mogla povratiti. Imala sam i osjećaj da me drveni križić, koji sam stavila oko vrata, počinje gušiti dok spavam. Noću sam se budila i činilo mi se kao da me guši vrat na mjestu gdje se nalazio križić. Nisam imala pojma što se sa mnom događa.

Nekoliko dana kasnije izašla sam u klub, a Gabrielu ostavila kod dadilje. Plesala sam usred diskoteke, omamljena drogom i alkoholom, potpuno izgubljena. Ljudi su me promatrali, njihovi su se pogledi miješali s odbljescima rasvjete. U srcu sam osjetila poriv da nazovem Antu. Čak sam triput te večeri začula glas u srcu: „Nazovi Antu.“ Uzela sam telefon i zavapila: „Dođi po mene. Trebam te…“ Ante se pojavio u rekordnom roku, vidio je da sam loše te ponudio da me odvede u naš prijašnji dom. Idućega jutra probudio me zvuk duhovnih pjesama sa zvučnika koji su bili raspoređeni po cijelom stanu. Odjekivale su pjesme o Isusu. Ustala sam iz kreveta, glava me je užasno boljela. U kuhinji me dočekao Ante koji je bio nekako drukčiji, pjevao je duhovne pjesme, zračio radošću. „Kuham ti juhicu da te okrijepi“, rekao mi je. Najavio mi je da će uskoro doći njegov prijatelj i da ćemo zajedno ručati.

Promatrala sam stan, u kojem smo sve do nedavno organizirali partije, mjesto Sodome i Gomore, koji je sada djelovao kao spokojnije i mirnije mjesto. Ante se prije ručka pomolio. Neobične reakcije počele se čim sam probala prvi zalogaj. Kasnije sam saznala da sam glavu dugo držala
spuštenu nad tanjurom. Kada sam je podigla, oči su mi bile crvene, „poput paradajza“, kako je Ante kasnije govorio. Zatim sam snažno zamahnula rukom i srušila sve posuđe sa stola. Ante mi je ispričao da sam njegova prijatelja, inače dvometraša, podigla u zrak i bacila na pod. Potom sam skočila na stol pa sam se ponovno bacila na pod i počela se mi goljiti poput zmije. Ante je zgrabio mobitel i počeo snimati. Kasnije mi je rekao da je to učinio jer se uplašio da bih ga, ako budem imala hematome po tijelu, netko mogao optužiti za fizički napad. Nakon toga je nazvao Tabor i opisao što se sa mnom događa. Oni su mu rekli da imam nekakve reakcije te da on nikako nije kompetentan za borbu sa mnom. Tek ću kasnije saznati o kakvim se reakcijama ustvari radi. Ante se povukao u sobu, a ja sam zaspala na podu. Ujutro sam se probudila na kauču u dnevnoj sebi, ne znajući što se sa mnom tijekom večeri događalo. Ante mi je kasnije sve ispričao i pokazao mi uznemirujuću snimku. U tom sam trenutku shvatila da je nešto u meni, da nisam sama, da u meni postoji neko zlo koje me konstantno tjera na grijeh. U srcu sam osjetila da mi je potrebna pomoć i da ću je dobiti kod onoga franjevca u Samoboru.

Simona u Kući susreta Tabor/ Foto: Željko Lukunić

Fra Zvjezdan nas je primio 7. veljače 2012. godine, samo dva dana nakon tih neobičnih reakcija. Ante je došao po mene, a ja sam ga dočekala odjevena u crne kožne hlače i sa žarko crvenim ružem na usnama, kao da idem u klub, a ne na susret sa svećenikom. Tada nisam imala osjećaj za čednost. Fra Zvjezdan je djelovao strogo, a ja sam se smijuljila. Ante mi je rekao da se uozbiljim. „Jesi li došla svojevoljno?“ pitao je pater. Rekla sam mu da ne razumijem što me pita. Uvjerena sam da me je đavao oglupavio kako bi mogao baratati sa mnom. Pogledala sam prema Anti jer fra Zvjezdan me je prekinuo: „Nemoj gledati Antu. Zanima me jesi li doš la svojom voljom ili te je Ante nagovorio?“ Odgovorila sam mu da sam došla svojevoljno jer želim promjenu. „Dobro. Onda će Isus imati posla…“, nastavio je. Odveo me u kapelicu i rukom pokazao prema svetohraništu. Kada mi je rekao da se ondje nalazi Isus, u potpunu sam neznanju tražila njegov lik. Poznavala sam samo filmskoga Isusa – plavokosoga muškarca s plavim očima – i onoga kojeg su nam časne opisivale na vjeronauku. Nitko mi dotad nije govorio o živom Isusu koji je prisutan u svetohraništu.

Fra Zvjezdan me je zamolio da mu ispričam svoj život. Detaljno sam prepričala svoje najranije godine, ali kad sam došla do razdoblja konzumacije droge – zašutjela sam. Moje je sjećanje ovdje nestalo. Droga mi je oduzela i bolne i rijetke lijepe trenutke mladosti. Pitao me čime se trenutno bavim. Nisam mu htjela odgovoriti jer me bilo sram. „Simona, od čega živiš?“ ponovio je. Kroz suze sam priznala da se bavim prostitucijom. Fra Zvjezdan ni u jednom trenutku nije po kazao osudu, samo me sažalno pogledao. „Bilo bi najbolje da dođeš na seminar koji počinje za dva dana“, predložio je. Rekao mi je da Isus ima plan za moj život, ali da mu se moram prepustiti. Na izlasku iz kapelice zamolio me da više ne dolazim u takvoj odjeći: „Ova odjeća nije prikladna ni za ovaj prostor, ni za tebe, ni za tvoju dušu.“ Kada sam se vratila kući, bacila sam svu nepristojnu odjeću u smeće i od tada se počela truditi odijevati se čedno.

Kroz iskreno svjedočanstvo o vlastitim padovima i nutarnjim ranama, Simona Mijoković otkriva da se iza blještavila skrivala duša koja je očajnički tražila ljubav na pogrešnim mjestima.

Na potresnim i dirljivim stranicama knjige Kako sam tražila ljubav Simona bez zadrške opisuje svoj put kroz najmračnija iskustva: prerano izgubljeno djetinjstvo, ovisnost, bulimiju, pobačaje, svijet slave i prostitucije te zarobljenost okultnim i opsjednutosti. Našla se, kako sama svjedoči, u najdubljem mraku iz kojeg se činilo da nema povratka.

Ali upravo iz tog ponora započinje njezin hod prema slobodi. Simona u knjizi progovara o svom putu kroz suze, ispovijedi, molitve i duhovne borbe, od tame grijeha, boli i samouništenja do svjetla Božje ljubavi. Ova dirljiva ispovijest snažno svjedoči o čudu novoga života – o vjeri koja iscjeljuje, o ljubavi koja vraća dostojanstvo i o Bogu koji nikada nikoga ne otpisuje.

Ova knjiga razotkriva tamu, ali još snažnije svjedoči za svjetlo. Ona je ohrabrujuća poruka nade za sve čija su srca ranjena i koji lutaju krivim stazama daleko od istinske ljubavi i sreće. Simona vlastitim primjerom svjedoči: Ma koliko nisko pali, niste bespovratno izgubljeni, postoji Netko tko vas traži i tko vas ljubi i u čijem zagrljaju možete pronaći mir.

Predgovor Simoninoj životnoj ispovijesti napisao je voditelj kuće susreta Tabor fra Ivan Matić, a preporuke knjizi napisali su i regionalna poglavarica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove s. Matija Pavić, svećenik i psiholog pater Mijo Nikić, kolumnistica Nikolina Nakić i mnogi drugi.

Više o knjizi možete pročitati na OVDJE