Kako to da potpuna besmislica prođe pod razum? Kako može glupost davati dojam inteligencije? Zašto laži uspijevaju obmanuti toliko ljudi, pa čak i najapsurdnije laži? Kako istospolni brak, pravo na ubijanje beba i potpomognuti suicid postaju legalni, moralni i normativni? Popularna Andersonova priča pokazuje da besmisleni apsurdi koje prihvaćaju uvažena mišljenja uvijek počinju od vrha društvene hijerarhije i nikada od najnižih slojeva društva i običnog čovjeka. Stručnjaci, vladajuća klasa, obrazovana elita i prosvijećeni sofisti kuju ideologije koje dobivaju propagandu medijskog publiciteta, odobravanje sudova, učenjaka i znanstvenih knjiga profesora i legalizaciju vlade.

U „Carevu novom ruhu“ lupeži koji se pretvaraju da su majstori krojači koji tkaju najkompleksnije uzorke objašnjavaju da njihova vrsna umjetnost koristi samo „najfiniju svilu i zlatnu nit“. Tako je suptilna vještina njihovih ruku i zanata da posjeduje „divnu sposobnost da ostanu nevidljivi svakome tko nije dostojan njihova posla ili tko je posebno glup“. Polaskan dojmom svoje pojave u najljepšoj odjeći koju su ispleli najistaknutiji krojači koristeći svoje najbolje materijale, car – da ne bi riskirao odavanje dojma nesposobnosti ili gluposti – šalje svog starog izaslanika da vidi napredak remek-djela. Oslanjajući se na carevu taštinu, čija ljubav prema modernoj odjeći i dojmljivom izgledu premašuje ljubav prema istini, krojači izmišljaju laž kojom uvjeravaju cara da ne gleda svojim očima i ne misli vlastitim umom iz straha da ne izgubi svoju važnost i ugledan imidž. Kako bi se itko mogao diviti glupom kralju koji ne zna cijeniti divna umjetnička djela?

Stari izaslanik se ne usuđuje odati dojam nesposobnosti po cijenu svog položaja na dvoru. Gledajući krojače dok rade na djelu i razmišljajući „Ne vidim ništa!“, on se boji izreći jednostavnu istinu i riskirati svoj status kraljeva savjetnika. Dojam i izgled moraju biti očuvani da bi se ugodilo kralju pod svaku cijenu: „Jesam li zaista nesposoban za svoj posao? Ne, zasigurno mi neće biti od koristi reći da ne vidim tkaninu!“ Kad je niži dužnosnik poslan da vidi predivno platno na tkalačkom stanu, i on – strahujući od gubitka statusa – reagira na isti način kao i izaslanik te izvještava: „To je zaista najfinija stvar koju sam ikada vidio!“ Uvjeren da nije glup, ali sumnjičav da bi mogao biti nesposoban za svoj posao, on mora zaštititi svoj ugled i održati imidž kvalificiranog dužnosnika. Careva taština, izaslanikov ponos i dužnosnikov interes određuju njihov nastavak održavanja iluzije krojačeva čudesnog platna. Laž, koja se spuštala niz društvenu ljestvicu s kralja, preko visokog izaslanika na nižeg dužnosnika, sada je dobila vrijednost uvaženog mišljenja i moderne ideje. Od tzv. stručnjaka o sveznajućim krojačima preko uglednog cara do istaknutih članova dvora, intelektualna moda je određena i postaje stil a la mode putem publiciteta, širenja, ponavljanja i tračeva. Postoje popularni stilovi razmišljanja kao i odijevanja.

Kada čuje hvale izaslanika i dužnosnika koji su se divili bojama i uzorcima, car odlučuje posjetiti krojače da bi vidio divno platno prije nego što na veličanstvenoj procesiji koju će voditi pokaže svoje novo ruho. Svjestan da ne vidi boje, uzorke niti platno u tkalačkom stanu, car, naravno, ne želi biti neprimjereno odjeven ili odati i tračak dojma neprikladnosti svojoj poziciji. Može samo ponavljati prazne riječi koje svi ponavljaju: „Oh, predivno je… Ima moju najveću podršku.“ A da bi bio siguran, svi dvorjani izražavaju svoje odobravanje. Kako se uopće niži članovi dvora usuđuju propitkivati procjenu svojih nadređenih?! Stručnjaci, vladajući i elita određuju ton, imaju dobar ukus, određuju modu i oblikuju ispravna mišljenja koja će niža klasa kopirati. Zgodnije je pustiti drugima da misle nego upotrebljavati vlastiti zdrav razum. Uvijek je lakše oblačiti se prema dvorskoj modi nego koristiti vlastiti dobar ukus.

Kad car sa svojim podanicima ode vidjeti dovršene hlače, jaknu i šešir, krojači napuhuju kraljevu taštinu uz najveće pohvale: „Kao saliveno! … Kakav uzorak!“ Čitav dvor pristaje na prijevaru i ništa naziva nečim. Laž nosi pečat odobrenja počevši od majstora krojača preko velikog kralja, istaknutih izaslanika, nižih dužnosnika do kraljevih sluga. Naravno, mnoštvo ne pokušava propitkivati majstore krojače, kraljev autoritet ili profinjene poglede dvora na odijevanje, stil ili dobar ukus. Svi gledatelji ponavljaju ustanovljeno, unaprijed oblikovano mišljenje koje je kružilo i stiglo od vrha društvenog poretka do nižih klasa, i svi su na ulici i na svojim prozorima govorili: „Ah, pogledajte carevo novo ruho!“ Nitko ne riskira izreći istinu da ne bi djelovali nepopularno ili nemodernih pogleda koji se ne slažu s unaprijed skovanom (politički korektnom) laži, koja čuva svačiji otmjeni imidž i služi svačijem osobnom interesu.

„Ali, tata, on nema ništa na sebi!“ primjećuje dijete na procesiji. Slika nevinosti, poniznosti i jednostavnosti, dijete govori pravu istinu savršeno jasno. Ono raspliće svu kompleksnost laži s mnoštvom niti koje su krojači ispleli. Dijete koje se ne gleda u ogledalo poput kralja, koje se ne brine o uglednoj poziciji kao izaslanik, koje se ne boji gubitka ugleda kao ostali članovi dvora ili slijedi rulju kao ostatak svjetine koja promatra paradu, dijete govori jednostavno (isključivo), nedvosmisleno (dvostruko). Nesvjesno respektabilnosti i bez utjecaja vlastitog interesa, dijete govori kako Krist uči: „Neka ono što kažeš bude samo ‘da’ ili ‘ne’; sve više od ovoga dolazi od đavla.“ (Mt 5,37). Lažljivci i prevaranti u ovoj priči govore „da“ kad misle „ne“ ili „ne“ kad misle „da“ – dvostrukost dvosmislenosti. Samo dijete kaže „da“ kad misli „da“ i „ne“ kad misli „ne“ – jednostavnost istine. Dok apsurdna laž počinje od vrha društvene hijerarhije i putuje do nižih klasa, čistoća istine proizlazi s dna najniže ljestvice i odjekuje prema gore i prema van. Kad rulja čuje djetetove riječi, gola laž je razotkrivena: „Napokon, svi koji su bili ondje vikali su: „Nema ništa na sebi!“ Istina je jedna, jednostavna i očigledna.

Izvor: Crisismagazine.com | Prijevod: Maja Maras

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.