Izvorno objavljena 1843. godine, Dickensova priča o duhovima, „Božićna pjesma”, jedno je od najpopularnijih književnih djela ikada napisanih. Njegov zlobni protagonist, Ebenezer Scrooge, izdvaja se iz Dickensove zamišljene menažerije likova kao upozorenje i slika škrte svjetovnosti, ali i kao svjetionik nade i iskupljenja, moćna usporedba, poput Izgubljenog sina, čiji je tip.

Priča počinje brutalnom činjenicom da je Jacob Marley „mrtav da mrtviji ne može biti”:

„Nije bilo sumnje da je Marley mrtav. To se mora jasno razumjeti, inače iz priče koju ću ispričati ne može proizaći ništa čudesno. Da nismo prije početka predstave posve uvjereni da je Hamletov otac umro, ne bi bilo ničeg izvanrednoga u njegovoj noćnoj šetnji po istočnom vjetru, po vlastitim bedemima, nego da smo vidjeli bilo kojega drugoga sredovječnoga gospodina koji je brzopleto izašao na prozračno mjesto nakon što je pao mrak… doslovno da zaprepasti krhak um svog sina.”

Poveznica s Hamletom na samom početku novele ima duboko značenje, koje duhoviti ton ne bi smio zakloniti. U Shakespeareovoj drami, kao i u Dickensovoj priči, duhovi služe ne samo za uvođenje nadnaravne dimenzije u djelo, već i radi nadnaravne percepcije stvarnosti. Duhovi otkrivaju ono što je skriveno očima smrtnika. Oni vide više. Oni služe kao nadnaravni glasnici, koji otkrivaju zločine koji bi inače ostali skriveni. Njihova intervencija je neophodna kako bi se stvarnost sagledala i razumjela i kako bi pravda bila zadovoljena. Stoga, povezujući duh Jacoba Marleya s duhom Hamletova oca, Dickens ukazuje na ulogu i svrhu duhova koje će predstaviti Scroogeu, a i nama. Pokazat će nam ne samo Scroogea, nego i nas same na način koji ima moć iznenaditi nas i tako nas izvući iz naše vlastite svjetovnosti, i otvoriti nas duhovnim stvarnostima koje smo skloni zaboraviti.

Međutim, nisu samo duhovi ti koji nas uče pravodobnim i bezvremenim lekcijama, već i naši smrtni bližnji. Uostalom, vrijedi zapamtiti da prvi posjetitelji koje Scrooge primi nisu duhovi, nego ljudi. Njegov nećak lirski pripovijeda o onome što bi se moglo nazvati čarolijom ili čudom Božića:

„Oduvijek sam smatrao božićno vrijeme, kad ono dođe – osim štovanja koje mu dugujemo zbog njegova svetog imena i podrijetla, ako išta što mu pripada može biti nešto osim toga – vremenom dobrote, ljubaznosti, opraštanja, dobrotvornosti; ugodno vrijeme; jedino vrijeme za koje znam u dugom kalendaru kada se čini da muškarci i žene zajedno slobodno otvaraju svoja zatvorena srca, i razmišljaju o ljudima ispod sebe kao da su stvarno suputnici prema grobu, a ne još jedna rasa stvorenja na drugim putovanjima…”

Nema potrebe podsjećati Scroogeova nećaka na nužnost čuvanja Krista u Božiću! On zna da se štuje zbog svojega svetog imena – „Kristova misa” (eng. Christ-Mass, op. prev.) – i zbog svojega svetoga podrijetla u rođenju Spasitelja. Kako se išta što je povezano s Božićem može odvojiti od njegova svetog izvora i svrhe? Sama pomisao, kako je izražena u nećakovom naknadnom razmišljanju, očito je apsurdna. Scrooge se, ironično, slaže. On nema namjeru slaviti Blagdan ignorirajući njegovo sveto ime i podrijetlo, kao što to u našemu hedonističkome vremenu čini većina ljudi. On to uopće ne želi slaviti. Nakon što se požalio da bi mu nećak trebao dopustiti da slavi Božić na svoj način, nećak ga podsjeti da ga on uopće ne slavi. „Onda me pusti da ga ne slavim”, odgovara Scrooge.

Drugi aspekt nećakove obrane Božića koji ne bi trebao proći neprimijećen ili nezapažen je njegov podsjetnik svom ujaku da su siromašni i bijedni „suputnici prema grobu, a ne još jedna rasa stvorenja na drugim putovanjima”. Ovo nije samo memento mori, koji bi za kršćanina uvijek trebao biti podsjetnik na četiri posljednje stvari – smrt, sud, raj i pakao – već i podsjetnik da nismo homo sapiens, samodopadni u pretpostavljanju svoje pameti, nego homo viator, stvorenja ili „putnici” na putovanju života, čija je jedina svrha doći u raj.

Nadalje, naši suputnici, posvećeni time što su stvoreni na Božju sliku, nama su mistično jednaki, bez obzira na njihov društveni ili ekonomski status, i njih nam je zapovjeđeno ljubiti. Oni nisu „još jedna rasa stvorenja na drugim putovanjima”, već su naši bližnji i rođaci, na istom životnom putovanju kao i mi. Neumitna istina, neraskidivo povezana s velikom Kristovom zapovijedi da ljubimo Gospodina Boga svoga i da ljubimo svojega bližnjega, jest da ne možemo stići na odredište koje je sama svrha životnog putovanja, a da ne pomognemo svojim suputnicima da tamo stignu s nama. Pouka koju „Božićna pjesma” donosi jest da naš život nije naš, već ga dugujemo drugome, kome se dug mora platiti u valuti samopožrtvovnosti, koja je sredstvo razmjene ljubavi.

„Božićna pjesma” je, dakle, kao što se može očekivati ​​od meditacije o duhu Božića, književno djelo koje najdublje djeluje na razini teologije. To se najjasnije vidi u ulogama koje igraju različiti duhovi. Marleyev duh, kao i duh Hamletova oca, očito je duša u čistilištu, a ne jedan od prokletih. To je jasno iz njegova pokorničkog i otvorenog kršćanskog duha i njegove želje da spasi Scroogea da ne krene njegovim stopama ludosti. Kada ga Scrooge želi utješiti podsjetnikom da je oduvijek bio „dobar poslovni čovjek”, Marleyev duh krši ruke u uzrujanosti koju pokreće savjest. „Posao!” poviče on.

„Čovječanstvo je bilo moj posao. Opća dobrobit bila je moj posao; milosrdna ljubav, milosrđe, snošljivost i dobronamjernost, sve je to bio moj posao. Poslovi moje trgovine bili su samo kap vode u sveobuhvatnom oceanu mog poslovanja!”

Ako je Marleyev duh duh smrtnog čovjeka, koji pokornički i u čistilištu pati zbog svojih grijeha, duhovi prošlih, sadašnjih i budućih Božića najbolje se opisuju kao anđeli. Oni su božanski glasnici (angelos na grčkom znači „glasnik”). Točnije, na njih se može gledati kao na Scroogeove vlastite anđele čuvare, kao što se može vidjeti iz opisa prvog Duha, da on nije duh davne prošlosti, već Scroogeove vlastite prošlosti.

Posljednji aspekt „Božićne pjesme” koji zaslužuje spomen, posebno u svjetlu njegove dirljive povezanosti s našim teškim vremenima, jest njezino slavljenje života općenito, a posebno života velikih obitelji. Sve veća obitelj Boba Cratchita, usprkos svojemu siromaštvu (ili usuđujemo se reći, zbog njega), pravo je ognjište, i dom iz kojeg toplina života i ljubavi žari kroz stranice Dickensove priče. U samome srcu tog ognjišta i doma nalazi se blagoslovljeni život djeteta s invaliditetom, Maloga Tima, koji blista u ljubavi Maloga Tima prema drugima i u ljubavi koju njegova obitelj ima prema njemu. Sama njegova prisutnost svjetlo je milosrdne ljubavi, koje služi kao katalizator, da osvijesti Scroogea.

Nakon svojega obraćenja Scrooge više ne vidi siromašne i osobe s invaliditetom kao višak stanovništva, kojem treba dopustiti da umre, kao što ih se u naše vrijeme rutinski ubija, ili uništava u utrobi, već kao blagoslov, koji treba njegovati i slaviti ga. Jer ta ljubav prema životu, pa i prema životu osobe s invaliditetom, osobito prema životu osobe s invaliditetom, u srcu je svakoga tko poznaje istinski duh Božića, kako je on prikazan u bespomoćnosti betlehemskog Djeteta. „I tako, kao što je Mali Tim primijetio, Bog nas blagoslovio, svakoga od nas!”

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.