Kada je Mendal već bio nadaleko poznat i omražen rabin grada Kotzka, vratio se u mali grad u kojem je rođen. Tamo je posjetio učitelja koji ga je naučio čitati i pisati kada je bio dijete i uz kojega je pročitao pet Mojsijevih knjiga. Nije posjetio učitelja koji ga je kasnije podučavao. Kada su se slučajno sreli, učitelj ga je upitao postoji li neki razlog zbog kojega ga se srami. Mendal je odgovorio: „Podučili ste me stvarima koje je moguće opovrgnuti jer prema jednoj interpretaciji znače jedno, a prema drugoj drugo. Moj prvi učitelj naučio me istinama koje se ne mogu opovrgnuti i koje su ostale kao takve sa mnom. Zato mu dugujem posebno poštovanje.“ Hasidske priče, Martin Buber

Ideja da bajke i fantasy priče potiču i podučavaju moralnu maštu mladih nije nova. Viktorijanci su upravo s tom idejom unijeli bajke u dječje sobe. U naše vrijeme svjedočimo oživljavanju interesa za bajke. Važan poticaj tome dao je poznati psihijatar Bruno Bettelheim objavom knjige The Uses of Enchantment. The Meaning and Importance of Fairy Tales (1975). Bettelheim piše: „U ovom povijesnom trenutku nije potrebno posebno naglašavati da djeca trebaju „moralni odgoj“… koji se ne podučava pomoću apstraktnih etičkih pojmova, nego kroz ono što se djeci čini opipljivim i stoga značajnim. Takvo značenje djeca pronalaze u bajkama.“

William J. Bennett je u posljednjih nekoliko godina priredio tri vrlo uspješne antologije koje uključuju mnoge primjere klasičnih bajki i modernih dječjih priča. Antologije The Book of Virtues (1994), The Moral Compass, A Children’s Book of Virtues (1995), izazvale su veliko zanimanje roditelja i učitelja za književnim izvorima u svrhu odgoja dječje moralne mašte. Oni trebaju i traže upute kako utjecati na moralni karakter mladih.

Zbog toga me iznenađuje koliko malo je napisano o moralnom značenju bajki. Književna kritika bajki i moderne dječje književnosti relativno je nov pothvat koji još nije obuhvatio značajan korpus interpretacija. Psihološka i pedagoška istraživanja uglavnom se bave specifičnim pitanjima svoje struke. Mogli bismo pretpostaviti da je etika plodnija po ovom pitanju, no religijski i filozofski etičari nisu se previše osvrtali na djecu kao moralne učenike ni pisali mnogo o dječjoj literaturi. Možda je razlog to što su, kao i mnogi drugi, prihvatili krivo vjerovanje da su djeca u predmoralnom stadiju i da je za njih socijalizacija važnija nego moralni odgoj. No intuitivno, kao i iz našeg roditeljskog i učiteljskog iskustva, znamo da to nije tako jednostavno.

Američka spisateljica Flannery O’Connor izrekla je jednostavnu i duboku istinu kada je izjavila: „Priča je način da se kaže nešto što se ne može ni na jedan drugi način reći… Pričamo priču jer bi izjava bila neprikladna.“ Velike bajke i fantazijske priče zahvaćaju smisao moralnosti kroz živopisne prikaze borbi između dobra i zla u kojima likovi moraju donositi teške izbore između ispravnog i pogrešnog, a heroji i zlikovci bore se za odluku o sudbini imaginarnog svijeta.

Velike priče izbjegavaju didakticizam i pružaju mašti važne simboličke informacije o stanju svijeta i prikladnim odgovorima njegovih stanovnika. Suvremeni moralni filozof Alasdair MacIntyre sažima to ovako:

„Kroz slušanje priča o zlim maćehama, izgubljenoj djeci, dobrim ali zastranjenim kraljevima, blizancima koje odgajaju vukovi, najmlađim sinovima koji su razbaštinjeni i moraju naći svoj put u svijetu, najstarijim sinovima koji rasipaju svoje bogatstvo… djeca nauče ili krivo nauče što je dijete, a što roditelj, kakva je postava likova u drami u koju su rođena i kakav je svijet. Oduzmemo li djeci priče, ostavljamo ih nepripremljenim, uplašenim mucavcima u svojim djelima, kao i u riječima.“

Razmišljajući o mudrosti i etici bajki Gilbert Keith Chesterton primjećuje da žanr bajke potiče poseban pogled na svijet koji je neophodan za moralnost. Chesterton piše: „Zaokupljen sam određenim pogledom na život koji su u meni stvorile bajke, a kojega su otada ponizno potvrdile gole činjenice.“ Ovakav pogled na život zovem moralnom maštom. Chesterton nagoviješta što je moralna mašta kada kaže: „Možemo reći zašto oduzimamo slobodu čovjeku koji se preslobodno ponaša. Ali ne možemo objasniti zašto se jaje može pretvoriti u kokoš ništa bolje nego što možemo objasniti zašto se medvjed može pretvoriti u princa. Kao ideje, jaje i kokoš su dalje jedna od druge nego medvjed i princ, jer nijedno jaje samo po sebi ne podsjeća na kokoš, a neki prinčevi podsjećaju na medvjede.“ Jednako tako, mogli bismo reći da vrijednosti postavlja slobodno tržište ili država i procijeniti protiv čega se borimo i kako uložiti naša dobra i talente; ali ne možemo znati, osim unutar konteksta cijele priče, zašto je ono što se činilo kao hrabrost kod nekog lika na kraju ispalo obično hvalisanje, a ono što se činilo kao lažljivost, ispalo vjernost većemu dobru.

Moralan život vidi se u responzivnosti i odgovornosti prema drugima. Vrline su crte karaktera koje omogućuju ljudima koristiti svoju slobodu na moralno odgovoran način. Međutim, sama sposobnost korištenja moralnih načela u svrhu opravdanja vlastitih djela ne čini osobu kreposnom. Veliki židovski filozof Martin Buber pripovijeda kako je upao u „fatalnu pogrešku podučavanja etike“, podučavajući je kroz formalna načela i principe. Buber je otkrio da ovakvo obrazovanje „pruža vrlo malo materijala za izgradnju karaktera“. U malom dragulju moralne i obrazovne filozofije, eseju prikladno nazvanom „Obrazovanje karaktera“, Buber se prisjeća: „Pokušavam objasniti svojim učenicima da je zavist vrijedna prijezira i odjednom osjećam tajni otpor onih koji su siromašniji od svojih kolega. Pokušavam objasniti da je loše zlostavljati slabe i odjednom vidim pritajeni smiješak na usnama jakih. Pokušavam objasniti da laganje uništava život i nešto strašno se dogodi: najveći lažac u razredu napiše izvanredan sastav o destruktivnoj moći laganja.“

Samo podučavanje moralnosti nije dovoljno da se potaknu vrline. Štoviše, to se može i obiti o glavu, osobito ako je poduka izrazito opominjuća, a volja učenika se prisiljava na poslušnost. Umjesto toga, uvjerljiva vizija dobra mora biti predočena na privlačan način koji potiče maštu. Dobar moralni odgoj usmjeren je na kognitivne i afektivne dimenzije ljudske prirode. Priče su nezamjenjiv medij ovakvog načina moralnog odgoja. To je odgoj karaktera.

Grčka riječ za karakter doslovno znači impresija. Moralni karakter je impresija koja se utiskuje na osobu. Karakter je definiran svojim usmjerenjem, pouzdanošću i stalnošću. Danas često izjednačavamo slobodu s moralnošću i dobrotom, no to je naivno jer je sloboda transcendentna i preduvjet je ikakvog izbora. Ovisno o karakteru osobu će privlačiti ili dobrota ili zloća.

Moralno i nemoralno ponašanje su sloboda koju koristimo za dobro ili loše.

Velike bajke i dječje fantasy priče predočavaju karakter i vrlinu na privlačan način. U ovim pričama vrline sjaje kao u zrcalu, a zloća i prevara prikazuju se bez maske dobrih pretenzija. Bajke nas tjeraju da se suočimo s golom istinom o sebi i navode da razmotrimo kakvi ljudi želimo biti.

„Ljepotica i zvijer“ jedna je od najomiljenijih bajki iz jednostavnog razloga zato što suprotstavlja dobro i loše na mašti izazovan način. To je priča koja posebnom snagom pokazuje tajanstvenost same vrline. Vrlina je „čarolija“ moralnog života koja se često pojavljuje na neočekivanim ljudima i mjestima, s iznenađujućim rezultatima. Na početku priče saznajemo da je vrlo bogati trgovac imao tri iznimno lijepe kćeri, od kojih je osobito lijepa bila ona najmlađa, koja je dobila ime „Mala ljepotica“. Ništa više ne saznajemo o Ljepotičinim tjelesnim osobinama. Umjesto toga, priča privlači našu pažnju na njezin krepostan karakter. Ljepotičina „unutarnja ljepota“ suprotstavljena je oholosti, taštini i sebičnosti njezinih sestara, tj. njihovoj „unutarnjoj ružnoći“. Iako su Ljepotičine sestre bile fizički lijepe, bile su vrlo ohole, razmetale su se svojim bogatstvom i smijale Ljepotici jer je provodila vrijeme čitajući knjige. Ljepotica je bila ljupka, mila, ljubazna prema siromašnima i uistinu je voljela svoga oca.

Budući da je i sama kreposna, Ljepotica vidi vrline skrivene iza čudovišnog izgleda Zvijeri. Prve večeri u dvorcu čudovišta ona kaže Zvijeri: „Istina je (da mislim da si ružan),… jer ne mogu lagati, ali vjerujem da si jako dobar.“ A kada Zvijer nastavi s ružnim primjedbama o sebi, Ljepotica suosjećajno odgovara: „Među ljudskim rodom… mnogo ih je koji zaslužuju ime Zvijer više nego ti, i draži si mi ti, ovakav, nego oni koji pod ljudskim obličjem kriju lažljivo, pokvareno i nezahvalno srce.“ Oštri kontrast između Ljepotičine dobrote i zloće njezinih tjelesno lijepih sestara paralela je ironiji plemenitosti i dobrote zvijeri koja je tjelesno odvratna. „Ljepotica i Zvijer“ uči nas jednostavnoj i važnoj lekciji da izgled može varati i da ono što se čini nije uvijek ono što jest.

Također, ova velika bajka navodi nas da zamislimo kakav bi rasplet bio da su Ljepotičine sestre stavljene u njezin položaj. Nema sumnje u to da one ne bi prepoznale ili cijenile dobrotu ispod čudovišnog izgleda Zvijeri. Nije nimalo vjerojatno da bi odabrale kao ona. Ova priča prikazuje paradoksalnu istinu da, ako osoba sama nema vrlinu, ne može vrlinu prepoznati, prihvatiti ili cijeniti u drugome.

„Ljepotica i Zvijer“ prenosi još jednu važnu istinu: životne odluke osobe određuju kakva će ta osoba postati. U ovom smislu naše sudbine nisu predodređene: sami o njima odlučujemo. Na kraju priče, „lijepa dama“ koja je posjetila Ljepoticu u njezinim snovima pojavljuje se u dvorcu Zvijeri i dovodi sa sobom cijelu Ljepotičinu obitelj. Vila joj tada kaže: „Ljepotice… dođi i vidi nagradu za svoj mudri odabir; odabrala si vrlinu pred pameću i ljepotom i zaslužuješ imati osobu u kojoj su sve te vrline ujedinjene: bit ćeš velika kraljica.“ Ljepotičine sestre su nesretne u svojim brakovima jer su odabrale muževe samo na temelju izgleda i pameti. Kroz pohlepu, ljubomoru i oholost, njihova su srca postala kao kamen. Pretvorene su u kipove, ali i dalje su svjesne i osuđene gledati sestrinu sreću dok ne priznaju vlastitu krivnju.

Kao i sve velike bajke, „Ljepotica i Zvijer“ poziva nas da povučemo analogiju između imaginarnog svijeta i svijeta u kojem živimo. Bajka opskrbljuje maštu informacijama koje osoba koristi kako bi razlikovala što je istinito a što ne. Ali, možda se pitamo kako se pobuđuje sama mašta i kako ona postaje moralna. Ovo su važna pitanja za moralnog učitelja i na njih nije lako odgovoriti.

Buberova iskrena rasprava o pogreškama koje je napravio kada je prvi put podučavao etiku pomaže nam shvatiti koliko je teško pobuditi i odgajati moralnu maštu. Buberove pogreške nisu rijetke. Često ih činimo i danas, osobito kada precjenjujemo ulogu razuma, a podcjenjujemo ulogu volje i mašte u ljudskom ponašanju. Opasnost je tim veća zbog utilitarističkog etosa koji se uvukao u same korijene naše kulture. Usprkos brojnim dokazima da ne prenosimo moralnost učinkovito našoj djeci, ustrajemo u podučavanju etike kao da dolazi iz priručnika „Kako uspješno živjeti“. Moralni učitelji često govore o moralnim načelima, a čak i samim vrlinama, kao da su praktična sredstva za postizanje uspjeha. Ako djecu učimo da su društvena korist i materijalni uspjeh mjere vrijednosti moralnih principa i vrlina, teško ćemo takvom pedagogijom preobraziti njihove umove i srca. Kao što je Buber primijetio u svojoj učionici, time ćemo samo potvrditi očaj slabih, pojačati zavist siromašnih, opravdati pohlepu bogatih i ojačati agresiju jakih.

Mnogo onoga što se ubraja u moralno obrazovanje ne uspijeva hraniti moralnu maštu. Samo pedagogija koja budi i oživljava moralnu maštu može uvjeriti dijete ili učenika da je hrabrost konačni test dobroga karaktera, da je iskrenost ključna za povjerenje i sklad među ljudima i da su poniznost i velikodušnost veća dobra od nagrada koje donosi sebičnost, oholost i beskrupulozno korištenje položaja i moći.

Moralna mašta nije stvar ili sposobnost, nego proces kojim naše „ja“ iz iskustva stvara metafore koje koristi kako bi pronašlo prave moralne odgovore. Moralna mašta je aktivna za dobro ili zlo, slabo ili jako, u svakom trenutku naših života, u snu i na javi. Treba joj odgoj i dobra vježba, inače će atrofirati kao mišić koji se ne koristi. Bogatstvo i siromaštvo moralne mašte ovise o bogatstvu i siromaštvu iskustva. Kada su ljudi mladi i ovisni o roditeljima i drugim skrbnicima, osobito su otvoreni formaciji kroz iskustvo koje im oni pružaju. Potvrđujemo to kada raspravljamo o vrsti obrazovanja ili rekreacije koju naša djeca trebaju.

Nažalost, ovo društvo uglavnom ne uspijeva djeci pružiti iskustva koja hrane i izgrađuju moralnu maštu. Jedno od mjerila osiromašenja moralne mašte nove generacije je nesposobnost prepoznavanja, stvaranja i korištenja metafora. Mojim studentima ne manjka svijesti o moralnosti, mada znaju biti zbunjeni ili začuđeni njezinom osnovom ili svojim osobnim posjedovanjem iste. No, kada pročitaju roman, zbunjeni su jer ne mogu naći unutarnje veze između lika, njegova djelovanja i narativa koji pruža autorova figurativna mašta. Nažalost, jedina vrsta priče koju mnogi moji preddiplomski studenti mogu pratiti su vijesti i scenariji humorističnih serija.

Prije nekoliko godina na kolegiju o teologiji i književnosti dao sam studentima iznenadni test u kojem sam ih pitao da nabroje i objasne pet metafora u ranom romanu Johna Updika, Rabbit Run. Većina u grupi nije mogla nabrojati pet metafora. Neki nisu čak ni prepoznali metaforu u naslovu knjige, o kojoj sam raspravljao u prethodnom predavanju. Ovi mladi ljudi znali su što je metafora. U kolegijima iz engleskog jezika čuli su njezinu definiciju mnogo puta. No, nedostajalo im je osobno znanje metafore koje samo aktivna mašta rađa. Pretpostavljam da su u prošlosti ovi studenti zaključili da u knjizi trebaju tražiti takozvane „činjenice“. Činjenice su stvari čije značenje pripada njihovoj upotrebi i čija upotreba zahtijeva relativno malo interpretacije. Živimo u kulturi u kojoj se metafora odbacuje zbog takozvanih „činjenica“. Vježbamo umove da love činjenice kao u bejzbolsku palicu, dok se istovremeno mašta zanemaruje, ne pazi i ne uvježbava.

Bajke i fantasy priče prenose čitatelja u druge svjetove, koji pršte čuđenjem, iznenađenjima i opasnostima. Izazivaju ga da u njima nađe smisao i svoj put i da se zamisli na mjestu junaka i junakinja tih svjetova. Sigurnost ovih zamišljenih pustolovina je u tome da preuzimamo rizike, a ne moramo trpjeti posljedice poraza. Radujemo se otkriću da ovi riskantni pothvati mogu završiti zadovoljavajućim i sretnim ishodima. Pojam o sebi se mijenja. Slike i metafore u ovim pričama ostaju s čitateljem čak i kada se vrati u „stvarni“ svijet.

Nakon što je dijete pročitalo „Snježnu kraljicu“ Hansa Christiana Andersena ili roman „Lav, vještica i ormar“ C. S. Lewisa, njegova moralna mašta zasigurno se pokrenula i izoštrila. Ove priče nude moćne slike dobra i zla, a kroz primjere likova koje je dijete zavoljelo, pokazuju mu kako voljeti. To potiče maštu da prevede ova iskustva i slike u elemente koji grade pojam o sebi i u metafore koje će dijete koristiti da interpretira svoj vlastiti svijet.

Kada je moralna mašta budna, vrline oživljavaju i pune se osobnim, egzistencijalnim i društvenim značenjem. Vrline ne smiju biti suhi i beživotni podaci iz moralnih teorija ili etička verzija pravila higijene na satu zdravstvenog odgoja. One mogu oživjeti životom koji privlači i budi želju pojedinca da ih posjeduje. Očajnički trebamo usvojiti metode moralne pedagogije vjerne drevnom i istinskom učiteljskom pozivu da odgoji zrela i cjelovita ljudska bića, sposobna gledati u lice istini o sebi i drugima, i željna ispraviti svoje mane i oponašati istinu i dobrotu, gdje god ih našli. Trebamo bolje iskoristiti moć priča da odgoje mlade, bile to Buberove voljene Hasidske priče ili one koje nazivamo bajkama.

„Vrijednosti“ su ključna riječ moderne obrazovne scene. Riječ sa sobom nosi puni teret naše zabrinutosti oko moralnog propadanja. Učenje vrijednosti, bilo obiteljskih, demokratskih ili religioznih, propagira se kao lijek za moralnu zbunjenost. Međutim, opće slaganje oko potrebe za snažnijim moralnim vrijednostima odmah puca i povlači se pred neizbježnim pitanjem koje su to vrijednosti koje bi se trebale učiti. Ne mislim da će trenutna debata oko vrijednosti razjasniti u što vjerujemo ili kakvu moralnost trebamo podučavati. Vrijednosti nisu odgovor na moralni relativizam. Naprotiv, rasprava o vrijednostima je za moralni relativizam sasvim pogodno tlo.

U knjizi „The Demoralization of Society: From Victorian Virtues to Modern Values“ Gertrude Himmelfarb razotkriva nešto što su neki učenici zapadnjačkog morala cijelo vrijeme znali, a to je da su „vrijednosti“ nov pojam u našem moralnom rječniku. Njegova povijest ne seže dalje od kasnog devetnaestog stoljeća. Njemački filozof Friedrich Nietzsche izumitelj je moderne upotrebe pojma „vrijednosti“ kao kategorije moralnosti. Nietzsche se suprotstavljao onome što je nazvao „feminiziranim“ kršćanstvom i promicao je „nadčovjeka“, tj. superiorno ljudsko biće, dovoljno hrabro da se odupre konvencionalnom religioznom moralu i izmisli vlastite vrijednosti. U slavnom eseju „S onu stranu dobra i zla“ Nietzsche koristi pojam „vrijednosti“ na nov način; ne u smislu vrednovanja i poštivanja nečega, a ni kao mjeru (novca, rada, imanja), nego u množini, kao oznaku moralnih vjerovanja i stavova društva ili pojedinca. U pojmu „prevrednovanje vrijednosti“ Nietzsche sažima svoju tezu o „smrti Boga“ i rođenju novog čovjeka. Nietzscheov novi čovjek sam određuje svoje vrijednosti i prosuđuje o dobru i zlu na temelju onoga što je za njega povoljno ili štetno. Prema tome, vrijednosti konvencionalne moralnosti su lažne i moraju biti zamijenjene vrijednostima koje istinski autonoman i slobodan pojedinac sam odabire.

Nietzscheova inovativna upotreba pojma „vrijednosti“ nije odmah dobila podršku i prihvaćanje. Čak ni izdanje Oxfordskog rječnika engleskog jezika iz kasne 1928. ne navodi „vrijednosti“ kao oznaku moralnih kvaliteta. Nedavnije izdanje Oxfordskog rječnika modernog engleskog jezika iz 1992. definira vrijednosti ne samo u modernom smislu moralnih kvaliteta, nego im pridaje subjektivistički karakter. Urednici rječnika daju ovu definiciju: Vrijednosti su standardi pojedinca, njegove prosudbe o tome što je vrijedno ili važno u životu.

Drugim riječima, vrijednosti pripadaju individualnim životnim stilovima, a u zajedničkom diskursu lifestyle je nešto što odabiremo i mijenjamo ovisno o osobnom ukusu, slično kao što mijenjamo garderobu. Himmelfarb opravdano kaže: Vrijednosti sa sobom donose pretpostavku da su sve moralne ideje subjektivne i relativne, da su one tek običaji i konvencije, da imaju isključivo instrumentalnu i utilitarističku svrhu i da su svojstvene određenim pojedincima i društvima.

U našem potrošačkom društvu moralne vrijednosti preuzimaju čak i osobine materijalnih dobara. Lako nam je pretpostaviti da osobna sloboda znači odabir vrijednosti za sebe iz nereguliranog i stalno rastućeg tržišta moralnosti i životnih stilova. Takav odabir vrijednosti ne čini se bitno različitim od kupnje namirnica u dućanu. Kao društvo, učimo smatrati moralnost i vrijednosti stvarima osobnog ukusa i zadovoljstva. Za neke je vrijednost heteroseksualna monogamija, za druge romantična veza s jednim ili nekoliko ljubavnika, muškog, ženskog ili oba spola. Neki ljudi kažu da je pobačaj pogrešan i ne odobravaju ga, ali istovremeno kažu da pobačaj za druge ljude može biti ispravan. Ovo je moguće samo ako su vrijednosti proizvod sebstva i nisu univerzalno obvezujuće moralne norme. Ako samo malo zagrebemo ispod površine moralnog gledišta mnogih Amerikanaca, udarit ćemo u poprilično naivnu i čvrsto držanu pretpostavku da je pojedinac tvorac svoje vlastite moralnosti građene „ciglama“ koje neovisno odabire i slaže. Odjednom se sudaramo s duhom Friedricha Nietzschea.

Postoje stvarne i vrlo važne razlike između suvremenog i tradicionalnog poimanja vrijednosti. Da to tako kažem, vrijednost je kao kolut dima. Njegov oblik u početku svojevoljno određuje pušač, ali čim ga ispusti, ne može se znati kakav će oblik poprimiti. Međutim, jedno je sigurno. Čim kolut dima napusti pušačeve usne, već je počeo nestajati. Voljnost i nepostojanost su osobine i kolutova dima i vrijednosti. S druge strane, vrlinu možemo usporediti s kamenom čija priroda je postojanost. Kamen možemo baciti u jezerce gdje će ležati na dnu s ostalim kamenjem, ali ako ga poslije poželimo izroniti s dna, možemo biti sigurni da se njegov oblik nije promijenio i da ćemo ga moći razlikovati od ostalih kamenja.

Vrline određuju karakter osobe, njezinu trajnu vezu sa svijetom i njezin kraj. S druge strane, vrijednosti su, prema uobičajenoj uporabi pojma, sredstva ili sastojci moralnog života koje pojedinac za sebe odabire i koje može odbaciti bez nužnog ugrožavanja svoga identiteta. Prema tome, vrijednosti su relativne i podređene autonomiji sebstva, koja se smatra najvišom vrijednošću i temeljnom kvalitetom sebstva. No, prema tradicionalnom poimanju karaktera, ako za Jacka kažemo da je krepostan i da je hrabra osoba, kažemo da vrlina hrabrosti pripada samoj biti onoga tko i što je Jack. Biti hrabar ne podliježe volji da to tako bude ili ne bude. Vrline i mane definiraju samu volju i pravilno opisuju osobu. Narančasta boja je kvaliteta naranče i ujedno njezin neizbježan opis. Međutim, ako nađemo stvar koja izgleda kao naranča, ali je smeđe boje, to ili uopće nije naranča, ili je naranča koja se pokvarila. Isto tako, nema moralnog smisla reći da je hrabar čovjek odlučio postati kukavica. Ne možemo na temelju Jackova kasnijeg ponašanja reći da je odlučio postati kukavica. Ako su njegova djela uistinu bila kukavička, a ne hrabra, dužni smo revidirati naš izvorni opis Jacka.

Dakle, tvrdim da ono što se mnogim našim suvremenicima čini samo po sebi očitim u pogledu ključne uloge vrijednosti u moralnom življenju, možda nije istinito ni konzistentno s ljudskom prirodom, a i ne uzima u obzir veći dio ljudske stvarnosti nad kojom svatko od nas osobno ima malo ili nimalo kontrole. Najveći izvori zapadne tradicije tvrde da je moralnost mnogo više i da je kvalitativno drugačija od zbroja vrijednosti koje autonomno sebstvo za sebe odabire. Klasični, židovski i kršćanski izvori kao što su Platon, Aristotel, Ciceron, Augustin, Ivan Zlatousti, Majmonid, Toma Akvinski i Jean Calvin, tvrde da moralnost nije ni pluralna ni subjektivna. Naprotiv, tvrde da je ljudska moralnost supstancijalna, opća i odnosna po karakteru, osnovana i ukorijenjena u trajnom Dobru, višem moralnom zakonu ili u božanskom biću. S ovoga stajališta, vrijednosti i odluke čije pravo na legitimitet ne seže dalje od pojedinačne volje, kao pjena su na vrhu valova. Ne mogu biti pouzdani vodiči moralnog života.

Veliki učitelji naše povijesne kulture tvrde da je moralnost dublja i supstancijalnija od pjene. Gdje su valovi i pjena, razumljivo je da postoji i dublje tijelo vode. Ovi izvori opisuju more supstancijalne moralnosti koje leži ispod prolaznog, površinskog i promjenjivog izražavanja emocija, ukusa i zadovoljstva u običnom ljudskom odnosu. Opisuju karakter kao silu koja nas drži na površini, a vrline kao jedra koja nas usmjeravaju i pomažu nam zadržati smjer, čak i kada brod ljuljaju olujne vode i pučina.

Mornari moraju znati kada koristiti balast ili baciti sidro kako brod ne bi potonuo, a oni se utopili. Na sličan način, vrline nam omogućuju da reagiramo na pravi način u životnim trenucima koji su ekvivalent takvim uvjetima na moru. Međutim, sposobnost prepoznavanja i reagiranja u ovakvim trenucima zahtijeva više od puke tehnike donošenja odluka, kao što i uspješno jedrenje zahtijeva više od same tehnike dobre navigacije. Kao što potonje zahtijeva znanje o moru koje se ne može naučiti u knjigama nego samo u plovidbi, tako i moralni život zahtijeva da smo kreposni.

Vrline nisu samo moralni ekvivalenti tehnike dobrog jedrenja. Naprotiv, one su put, kao i cilj dobra i sreće. Ako pretpostavimo, međutim, kao što mnogi udžbenici sugeriraju, da su problemi i nedoumice čitav predmet etike i da su odluke koje donosimo svrha moralnosti, tada ćemo vjerojatno i vrline tumačiti na isti, površan i utilitaristički način na koji već razmišljamo o vrijednostima. No, ako se vratimo drevnim izvorima, prepoznat ćemo da su vrline povezane s mnogo širom i dubljom moralnom stvarnosti. Vidjet ćemo da su vrline kvalitete karaktera koje trebamo kako bi usmjeravale naš put kroz složena i tajanstvena mora moralnosti u koja smo svi stavljeni. Za takvo putovanje pun džep vrijednosti nije dostatan balast niti je to zamjena za jedra, kompas ili sekstant.

Prije mnogo godina u nizu eseja nazvanih: „Education, or the Mistake About the Child“, G. K. Chesterton ušao je u debatu koja je bila jednako važna tada kao što je i danas. Debata je o tome što je moralni odgoj. U zaključku želim sažeti što je Chesterton rekao, dovodeći ovu raspravu punim krugom do tvrdnje koju sam imao na početku; da su priče, osobito bajke, neprocjenjiva sredstva moralnog odgoja djece.

Moderni učitelji nisu naklonjeni tradicionalnim bajkama i sličnim pričama. Otpisuju ih jer su previše nasilne, nedovoljno suvremene, itd. Radije upotrebljavaju „praktične“ i „realistične“ priče o životima djece danas koja se lako destiliraju u korisne teme, načela i vrijednosti. Ono što ne mogu pronaći, neki učitelji sami stvaraju. Iz pera pisaca udžbenika o vrijednostima izlijevaju se priče čija je jedina svrha razjasniti takozvane moralne probleme ili „izvući“ razloge za donošenje razumnih moralnih odluka. Ove priče su za jednokratnu upotrebu, stvorene da se odbace kao prazni tetrapaci kada se važan „sadržaj“ iz njih izvuče. Poučavanje vještina razmišljanja, ne vrlina, smatra se sredstvom moralnog odgoja; pojašnjenje vrijednosti, a ne karaktera, smatra se ciljem.

Ovi učitelji misle da je moralni odgoj i obrazovanje nalik podučavanju aritmetike ili čitanja. No, to nije sasvim točno jer kod moralnog obrazovanja djeci treba biti dozvoljeno otkriti i razjasniti samima sebi koje su njihove vrijednosti i njihov osobni moralni stav u svijetu. Ipak, ne dopuštamo djeci da izmisle vlastitu matematiku: učimo ih tablici množenja; ne ohrabrujemo ih da izmisle svoje vlastito pismo: podučavamo ih kako čitati.

Što bi bio ishod obrazovanja koje dopušta djeci da izmišljanje vlastitog pisma i matematike? Bez sumnje rezultati bi bili konfuzija ili kaos. Trebamo li biti iznenađeni ishodom nedavnih napora da pomognemo djeci razjasniti vlastite vrijednosti, tj. izmisliti vlastite osobne moralnosti?

Na svoj jedinstven način, G. K. Chesterton razotkrio je manu i varku u ovom modernom pristupu moralnom odgoju i obrazovanju. Prepoznao je dogmatizirajuće u antidogmatskoj retorici. U naše vrijeme ovaj moderni pristup opravdava se ranijim psihološkim teorijama koje podižu osobno autonomiju i samoostvarenje iznad onoga što se prezrivo naziva vanjskim autoritetom. Učitelj ne smije donositi vrijednosti u učionicu nego se truditi da iz djece „izvuče“ njihova vlastita moralna uvjerenja i da im kroz proces pojašnjavanja pomogne bolje formulirati vlastite vrijednosti. Chesterton je na sljedeći način opisao ovu povijesnu debatu:

„Važna poanta je… da je nemoguće… osloboditi se autoriteta u obrazovanju… Učitelj koji „izvlači van“ jednako je proizvoljan i prinudan kao i instruktor koji „ulijeva unutra“: jer izvlači što želi. On odlučuje što se u djetetu treba razviti, a što ne. On ne izvlači (pretpostavljam) zanemarenu vještinu krivotvorenja. Ne izvodi van (barem zasad) sramežljivi talent za mučenje. Jedini rezultat ove pompozne i precizne razlike između učitelja i instruktora je da instruktor gura gdje hoće, a učitelj vuče gdje hoće.“

U odgovoru skepticima Chesterton je izjavio ono što mu se činilo očitim. Priznali mi to ili ne, obrazovanje i odgoj sami su po sebi indoktrinirajući i prisilni. Rabin Mendal posebno je zahvalio svome prvom učitelju i pohvalio ga jer mu je prenio nužne osnove kulture i religioznog i moralnog načina života. Oxford English Dictionary definira indoktrinaciju kao prožimanje učenjem ili dovođenje u znanje nečega kao što je dogma. Chesterton tvrdi da autentičan moralni odgoj nije moguć ako se nešto takvo ne dogodi. Govori o odgovornosti potvrđivanja „istine o ljudskoj tradiciji i njezina prenošenja glasom autoriteta. To je jedino vječno obrazovanje: biti dovoljno siguran u istinitost nečega da se usudiš to reći djetetu.“

Pravo iskrivljavanje moralnog odgoja je, s jedne strane, arogantno moraliziranje. S druge strane, to je odavanje lažnim argumentima i nediscipliniranom mišljenju. Ipak, valjan i djelotvoran moralni odgoj povremeno mora biti prinudan i na neki način nasilan, bilo da se mišljenje iz učenika „izvlači“ ili se dogma u njega „stavlja“. Upravo takvo intelektualno nasilje vrši se nad bićem koje se gura i vuče. Svi moramo prihvatiti odgovornost intelektualnog nasilja. Odgoj je nasilan jer je kreativan. Kreativan je jer je ljudski. Bezbrižan je kao sviranje na fruli; dogmatičan kao slikanje slike; brutalan kao gradnja kuće. Ukratko, odgoj je, kao i svako ljudsko djelovanje, miješanje u život i rast.

No, Chesterton nije zagovornik tupih i teških instrumenata, a nisam ni ja. To je jedan od razloga zašto su ga bajke toliko privlačile. Bajke možda nisu znanstvene hipoteze ili teorije, ali slažu se s najdubljim ljudskim kvalitetama, slobodom i moralnom maštom. Isto tako, niječu materijalizam i psihološki determinizam koji vrebaju iza velikog dijela modernog govora o ljudskom oslobođenju, i diskreditiraju preuzetnost razuma i racionalnosti koji zamjenjuju vjeru i povjerenje u istinu. One nam pokazuju kako zamisliti svijet u kojem sve što jest ne mora biti, a pravi moralni zakon znači slobodu, a ne nužnost. Filozofu bajki, piše Chesterton, „drago je što je list zelen upravo zato što je mogao biti crven… Zadovoljan je što je snijeg bijel iz čisto razumnog razloga što je mogao biti crn. Svaka boja u sebi nosi smjelu kvalitetu izbora; crvenilo vrtnih ruža nije samo odlučno, nego i dramatično, kao prolivena krv. On osjeća  da je nešto učinjeno“, da u svemu postoji nešto što ima volju, kao da je netko odlučio da stvari trebaju biti baš takve umjesto drugačije i da se stvari ponavljaju ili kako bi se poboljšale, ili jer su izvor zadovoljstva u svom ponavljanju. Filozof bajki poštuje duboko otajstvo slobode u njezinom transcendentnom izvoru.

Drugo, bajke nam pokazuju da postoji razlika između onoga što je logički moguće i onoga što je moralno prikladno, između onoga što je razumski izvedivo i onoga što je moralno dopustivo. Priroda stvarnog zakona u bajkama nije ni prirodna nužnost ni racionalni determinizam. U stvari, stvarni zakon je razumljiv znak iskonske, nedokučive slobode i nadahnjujuće stvarnosti i volje. Stvarni zakon, najstvarniji zakon, može se poštivati ili kršiti. U oba slučaja to je moguće jer je biće istovremeno subjekt i sudionik ove iskonske slobode. Junaci bajki pozvani su biti slobodni i odgovorni te stoga kreposni i poslušni moralnom zakonu.

Bajke i moderne fantasy priče prikazuju fantastične svjetove; ali posebnu pažnju pridaju stvarnim moralnim zakonima karaktera i vrline. Ovi zakoni ne smiju se nesmotreno nametati djeci (ili bilo kome). Točnije, oni su norme ponašanja koje vladaju u odnosima između činitelja, čina, drugih i svijeta. Racionalna kognicija može obuhvatiti ove norme. Međutim, oni postaju navika samo kada se žive, ili kada se proživljavaju kroz maštu i iskustva drugih u vještom prikazu lika i radnje u priči. Stoga, iako bajke nisu zamjena za životno iskustvo, imaju veliku moć oblikovanja naše moralne građe bez mana rigidnog i dogmatičnog podučavanja, kao i obrazovanja utemeljenog na otkrivanju vrijednosti.

Dočaravajući prekrasne i zastrašujuće svjetove u kojima se ružne zvijeri pretvaraju u prinčeve, zli ljudi okamenjuju, a dobri oživljavaju, bajke nas podsjećaju na moralne istine čiju normativnost i trajnost i ne pomišljamo preispitivati. Slobodno dana ljubav bolja je od prisilne poslušnosti. Hrabrost koja spašava nevine je plemenita, dok je kukavištvo koje izdaje druge zbog vlastite dobiti ili samoodržanja vrijedno jedino prijezira. Bajke jasno kažu da su vrlina i mana suprotnosti, a ne samo pitanje stupnja. Pokazuju nam da su vrline dio karaktera i upotpunjuju naš svijet, kao što dobrota prirodno ispunjava sve stvari.

Uviđam da su stavovi koje izražavam u suprotnosti s onim što zagovornici kasnog modernizma ili postmodernizma tvrde, da ne postoji opće ljudsko stanje ili književnost koja vječno izražava to stanje. Ne očekujem promjenu mišljenja onih koji su ovakvoga stava. Mogu se samo pozvati na određenu „materiju“ ljudskog postojanja koju ljudska mašta dohvaća i od koje u bajkama tvori moralni smisao. Mislim na stvari poput radosti rođenja prvog djeteta, paralizirajuću tugu zbog bolesti i deformiteta, dječje strahove od toga da će se izgubiti, dječje želje da izbjegnu roditeljskom autoritetu, ljubav koja povezuje braću i sestre i rivalstvo koje ih razdvaja, davanje imena koje je u skladu s identitetom, davanje imena koje je u suprotnosti s identitetom, kletve zlonamjernih i blagoslove dobronamjernih, agoniju neuzvraćene i radost uzvraćene ljubavi.

Mogao bih nastaviti, ali skeptici i kritičari neće biti zadovoljni. Skeptici tvrde da ne postoji ništa opće u ovim stvarima, samo pojedinačni životi i određeni uvjeti u kojima oni uspijevaju ili propadaju. Osobno nisam u to uvjeren. Ništa od toga nije dokazano. Dok starim i postajem iskusniji, a pamćenje mi se puni tolikim različitim životima i ljudskim licima, mudrost bajki, mudrost općeg ljudskog stanja u podlozi svih raznolikosti i razlika, čini se mnogo razumnijom od moralnog i kulturnog relativizma. I na kraju, posljednja stvar u kojoj se slažem s Chestertonom. Bajke nas vode vjerovanju u nešto što bi, da nije tako obavijeno tajanstvenošću, razum odavno potvrdio: ako postoji priča, postoji i njezin tvorac.

Prijevod: Ivana Sušac  | Bitno.net