Gavranov let nad stvarnošću

Izlažući se kadrovima teksta Mira Gavrana Na kavici u podne, osjećamo snagu pera kao poteza vrhovima kandža ili oštricom gavranova kljuna iz kojih pršte mlazovi tinte na papir s okrutno plastičnim slikama naše stvarnosti. Upravo tako, nominirana kao komedija, ova blistava Gavranova anamneza naše stvarnosti, okrutna je drama u najdubljoj sferi postojanja – čovjekovoj seksualnosti. Sferi kojoj je uvijek mjesto na najvišem tronu ili često u vlastitu potonuću u porazni jeftini hedonizam.

Odmah ustvrđujem da je ovdje riječ o tragičnoj luksiranosti u susretu dvaju uvjetovanih fenomenoloških bića – muškog i ženskog. Autor okrutno pokazuje svu nemoć, i svu grotesku pokušaja da se dva biblijska bića – muško i žensko – okušaju u zajedničkom ostvarenju autorskog prava na sreću. Da pokažu i dokažu, sebi samima najprije, a potom i drugima, da su sreću iskreirali sami, i da nisu slučaj na refluktuirajućoj mutnoj vodi stvarnosti. Vidimo kako autor otkriva, zapravo skuplja, komade života koji plešu cestom pred našim očima. Sve je lako dok ne upadnemo u kušnju ili misao vlastite identifikacije sa slikama ove komedije. No ne uspijeva autorova podvala – da je riječ o komediji – riječ je zapravo o najdubljoj tragediji naše suvremenosti. Gavranov let nad svečanom alejom stvarnosti, pravomoćna je presuda našem miru ali i smijehu.

Autor ima dar, skinut izravno s neke Božje police (!), a potom i potrebu, letjeti iznad, letjeti i kroz medij stvarnosti čiji smo i sami akteri. Tekst koji nam tako uvjerljivo prispodobljuju dvoje glumaca: Mladena Gavran kao majka i Vedran Komerički kao njezin sin (koji je u tom obiteljskom triju – majka, otac, sin – najuvjerljiviji gubitnik), izložili su nam moćno snagu poruka i vjerovanje da je moguće pokondireno propadati te naznačili slabašnu slutnju da je i moguće živjeti.

Podsjetimo, glumci nam donose susrete i ćaskanje uz kavice u podne majke i sina, u kojima je eksplicitnim spomenima prisutan i treći član obitelji: otac, odnosno muž. I onda u vrtlogu njihovih (ljubavnih) odnosa i iskustava, namjerno simplificiranih, zapravo animaliziranih u poretku njihovih prioriteta, autor ih prikazuje kao plijen i rezultat njihova moralnog potonuća. Što više, autor ide do golog poživotinjenja same seksualnosti istrgnute iz integruma bića u područje usputnog, spontanog fenomena koji završava u potpunom kaosu, ali i konačnoj bilančnoj dezintegraciji svakoga od njih. U toj pustoši postojanja, u kojoj postojanja zapravo i nema, doista groteskno se provuče poneki komedijski unutarnji refleks i spomenuti tek prasak kratka i gorka Gavranova smijeha.

Mi doista tapkamo po plićini

Tako, u čitavu tom rasapu (u prvoj kavici kao sin maturant, ali kasnije kao treći put izigrani mladoženja, ljubavnik, poslije uspješni magistar inženjer i menadžer), objašnjava, tješi vlastitu majku zbog njihovih sličnih sudbina: mama, pa sve je to normalno! U jednom trenutku nije razvidno zbiva li se sve ovo na odjelima umobolnice, ili stvarnim ambijentima svakodnevice, cafea i tzv. normalnog života. Pa zaključimo – uz pomoć Gavrana – da je uvijek, stalno i trajno, kad je o čovjeku riječ, riječ o manjku njegove orijentacije i spoznaje. Mi doista tapkamo po plićini, a život ostaje ispod zone našeg zarona u prostor njegove raskošne perspektive i čarolije stvaranja kao najslavnijeg dijela Stvoriteljeve slave.

Tako čovjek, konačno, ostaje u prostoru trajno banalnog i ponižavajućeg stradanja, u nemogućnosti da spozna tko je, kuda ide, što mu je činiti, što će biti s njim, da parafraziramo velikog Kanta. Vrijedno se prisjetiti starozavjetne poruke iz Propovjednika 7, 29: „Bog stvori čovjeka jednostavnim, a on snuje nebrojene spletke.”

Jezikom ove groteske, autor pokazuje uvid u dušu jezika, leksikom, izborom atributa ambijenta, osobnih stanja aktera i prenošenja emocija koje ih sustižu. Gavran nas okrutno izručuje slikama stvarnosti, testira nas hoćemo li se, kratkim smijehom, prepustiti komedijskom ili se zakopčati u nijemu šutnju. Na kraju, na granici šoka ovim Gavranovim poniranjem u normalnost abnormalnog, teško je izabrati riječi priznanja autoru i glumcima, sudionicima ove dramaleje. Stoga ovom prigodom pohvala za svih troje za probuđene slutnje i slike sjećanja na edenski pra-zavičaj iz kojeg smo tako okrutno i recidivno zauvijek istjerani. Ostavljeni i napušteni bez moralne adrese i barem slabašnog traga sretnih bića. Mada, kao bićima stvorenim na sliku i priliku Stvoritelja, možda je ipak moguće – vratiti se?!