Papa Julije II., pravim imenom Giuliano della Rovere, ostat će upamćen kao „Papa-ratnik”. Tome nije tako bez razloga: njegov je pontifikat, koji je trajao od 1503. do 1513. godine, bio prepun dramatičnih, a često i strašnih događaja. Televizijski program Showtime emitirao je od 2011. do 2013. uspješnu seriju Obitelj Borgia. Mogli bi to ponoviti s papom Julijem, nasljednikom Aleksandra VI. (Rodriga Borgije).

Julijev je pontifikat poznat po velikim postignućima koja je taj papa ostvario u domaćoj i stranoj politici te u ratovima, ali i po učvršćenju papinske moći. Julije je bio izniman čovjek od akcije, koji je jahao na čelu svoje vojske i vodio trupe u bitku. Bilo je velikih pobjeda i teških gubitaka. Kako je navodno izjavio jedan venecijanski ambasador, Julije je sebe smatrao „gospodarom svjetskih zbivanja”. Upravo je on izdao dispenzu kojom je budućemu kralju Henriku VIII. omogućen brak s Katarinom Aragonskom.

No jesu li politički i vojni događaji iz njegove vladavine razlog što nam je Julije i danas zanimljiv, ili bismo njegovu trajnu baštinu možda trebali potražiti negdje drugdje? Ono što traje zasigurno je njegov doprinos umjetnosti visoke renesanse. Bio je jedan od najvažnijih mecena u povijesti europske umjetnosti. Upravo je njegov nevjerojatno ambiciozan i uspješan mecenat u likovnoj umjetnosti i arhitekturi ono što nam je danas njegova najpoznatija ostavština. (A sjećamo se i one stvari s Henrikom VIII.)

Gotovo je nezamislivo zamisliti umjetničku baštinu Katoličke Crkve bez Julija. Je li to kontroverzno gledište? Ne bi trebalo biti, ali zasigurno nije ni novo. To su vidjeli i njegovi suvremenici, a umjetnik i povjesničar umjetnosti Giorgio Vasari nazvao ga je „mecenom genijâ”. „General” Julije utemeljio je Papinsku švicarsku stražu, ali dobročinitelj umjetnika Julije naručio je od Michelangela živopisne uniforme tih istih stražara.

Foto: A.J. Olnes/Shutterstock

Njegova je baština zauvijek isprepletena s baštinom trojice umjetničkih genija: Bramantea, Michelangela i Rafaela. Upravo je od toga „trijumvirata” Julije naručio Belvedere, takozvanu „Julijevu grobnicu”, početke nove bazilike svetoga Petra, strop Sikstinske kapele te Vatikanske sobe (četiri freskama oslikane dnevne sobe u Apostolskoj palači, danas dio Vatikanskoga muzeja, op. prev.). Ta djela smatraju se vrhunskim postignućima u povijesti umjetnosti. Sva su tri spomenuta umjetnika reagirala na Julijevu energiju i dugoročne ciljeve – na sve izazove koje im je postavljao.

Ako na trenutak zaboravimo te slavne umjetnine i promotrimo samo apsidu crkve Santa Maria del Popolo u Rimu, uistinu ćemo početi razumijevati veličinu cijeloga toga umjetničkoga pothvata. Osmislio ju je Bramante, svod je oslikao Pinturicchio, grobnice je isklesao Andrea Sansovino, a vitraje je izradio francuski umjetnik Guillaume de Marcillat – a sve to za vrijeme Julijeva pontifikata.

Ako je to bila – kako mnogi smatraju – najveća konstelacija umjetnika koja je istovremeno radila za jednoga mecenu, onda, kako je to prije nekih 40 godina dojmljivo zapisao povjesničar umjetnosti Howard Hibbard, doista moramo „Julija pamtiti kao najdalekovidnijega, ali i najsretnijega mecenu kojega je svijet ikada poznavao”.

U Bramanteu je Julije pronašao arhitekta koji je ostvario njegove arhitektonske vizije. Njegova narudžba za izgradnju Cortile del Belvedere („Dvorišta Belvedere”) iz 1503. godine bila je najambiciozniji arhitektonski pothvat još od antike. Njegov dizajn ponovno tumači i referira se na kulturne i arhitektonske oblike koji u Rimu nisu bili viđeni od antike, i tako su stvoreni novi oblici, u koje će se ugledati i budući umjetnici. Dvorište je trebalo biti dom prvoga arhitektonskoga vrta, prvoga trajnoga kazališta i prvoga muzeja od vremena antike. Bilo je nadahnuto carskim ruševinama, poput onih na starome Hipodromu na Palatinu, a za red novih lođa Bramante se ugledao na Septizodium na spomenutome rimskome brežuljku.

Ponovna izgradnja bazilike svetoga Petra trebala je biti simbol mjesta Julijeva papinstva u tijeku univerzalne povijesti. Bramante je izjavio da je htio smjestiti kupolu Panteona iznad Karakalinih kupki. Kada je bazilika dovršena, postala je središnjim umjetničkim dostignućem rimske renesanse, a Julije je bio njezin najvažniji pokrovitelj od samih početaka obnove.

Grobnica pape Julija II. prvobitno je bila naručena 1505. godine, ali je završena tek 1545. godine. Bila je namijenjena bazilici sv. Petra, ali je premještena nakon Papine smrti u crkvu San Pietro in Vincoli u Rimu gdje se nalazi i danas. Foto: Jean-Christophe BENOIST, CC BY 3.0

Osobna slava i mitologija bile su Papini neporecivi motivi. Ne možemo ih ne primijetiti na takozvanoj „Julijevoj grobnici”, čiju je izgradnju Julije naručio od Michelangela. Da su Michelangelovi nacrti doista ostvareni, taj kolosalni spomenik bio bi najuočljivija stvar u bazilici. Ascanio Condivi, Michelangelov suvremenik i životopisac, napisao je da je grobnica trebala biti ukrašena skulpturama personifikacijâ slobodnih umjetnosti. No umjetnik je to učinio uz dosjetku: one su vezane uz grobnicu, poput robova i zarobljenika, doslovno zarobljene smrću svojega velikoga pokrovitelja.

Providonosna priroda katoličanstva i reafirmacija papinske nadmoći naspram koncilskih izazova pronašle su svoj najpotpuniji i najizvanredniji izraz na Michelangelovu stropu Sikstinske kapele. To se možda najbolje vidi u likovima sibila. Kumejska je Sibila predvidjela – kako je to Vergilije zapisao u svojoj četvrtoj Eklogi – dolazak Sina Božjega, začetoga od Djevice, koji će Rim učiniti trajnim sjedištem svojega svećeništva i svojega vječnoga carstva. Michelangelov strop Sikstinske kapele pomiruje u sebi židovsku i pogansku tradiciju, što je svoju kulminaciju doživjelo u rimskoj Crkvi.

Julije se živo zanimao za napredak djela, i često je promicao njegov konačni cilj. Kada je Michelangelo odbio Juliju pokazati svoje djelo u nastanku, Papa ga je navodno udario štapom. Michelangelo je ispočetka oklijevao preuzeti narudžbu. Smatrao se kiparom, a ne slikarom, i nije volio slikati u tehnici freske. Naručiti oslikavanje Sikstinske kapele od čovjeka koji se nije smatrao slikarom bio je potez karakterističan za Julija, koji je znao prepoznati i potaknuti izvrsnost.

Foto: Fr Lawrence Lew, OP | Flickr.com

Rafael, od kojega je Julije naručio freske za Vatikanske sobe, načinio je niz radova u kojima se stapaju humanistička stručnost, kršćanska teologija i papinska doktrina – što je kombinacija koju su suvremeni govornici, ali i sami papa Julije, smatrali kulturnim postignućem njegova dvora. Ta se djela ubrajaju među vrhunska ostvarenja zapadnjačke umjetnosti.

Mnogi se slažu u tome da je slabo vjerojatno kako je sam Julije osmislio sadržaj djela, no postoje snažni argumenti za tvrdnju da je upravo u „Sobi Signature”, domu „Atenske škole”, bila smještena Julijeva osobna knjižnica. Bilo kako bilo, on je poznavao moć velike umjetnosti, i velikim je umjetnicima – unutar razumnih granica – dao njihovu slobodu. Rafaelova slika „Atenska škola” govori o Julijevom providonosnom poslanju promicanja stručnosti antike i humanizma ad maiorem Dei gloriam („na veću slavu Božju”). Julijev Rim trebao je biti novi Jeruzalem i nova Atena, sinkretičko stapanje kršćanstva i antike u novome Zlatnome dobu.

Rafaelov portret Julija II., možda najsnažnije i najdojmljivije djelo toga umjetnika, nabijen je gotovo stravičnim realizmom. Slika je daleko od trijumfalne – prikazuje Papu kako tuguje nakon svojega gubitka Bologne 1511. godine.

U renesansi se povijest brzo stvarala. 1508. godine Michelangelo je izradio ogromni brončani kip Pape kao konjanika, želeći time proslaviti Julijevu pobjedu kod Bologne 1506. godine. Dok je nastao Rafaelov portret, a taj grad bio konačno izgubljen, Michelangelovo je djelo uništeno i prodano u staro željezo.

Ne smijemo težnje brkati s postignućima. Za izgradnju bazilike svetoga Petra trebalo je oko 120 godina, jedno krilo dvorišta Belvedere urušilo se tridesetih godina XVI. stoljeća, a Julijeva grobnica nikada nije dovršena ni blizu svojemu izvornome megalomanskome obliku. Je li Julije stvarno vjerovao da je s njegovom vladavinom svanula nova zora kršćanskoga Rimskoga Carstva? To je veoma moguće – uzevši u obzir umjetnička djela koja je on naručivao, bilo bi neobično da nije tako razmišljao.

Nitko ne dovodi u pitanje da je Julije uistinu bio Il Papa Terribile („Grozni papa”) – zastrašujuća i istaknuta ličnost. No što se tiče umjetnosti, on je vjerojatno bio i Il Sagace („Mudrac”), a zasigurno i Il Fortunato („Srećković”).

Godine 1506. zemljoradnik imenom Felice da Fredis kopao je u svojim vinogradima na brežuljku Eskvilinu, i tako pronašao “Laokoontovu skupinu”, poznatu kao jednu od najljepših izgubljenih antičkih skulptura. Julije je poslao Michelangela i arhitekta Giuliana da Sangalla do iskopine da provjere je li pronađeni kip doista izgubljeno umjetničko djelo. Kupio ga je na aukciji, izložio ga u osmerokutnome dvorištu Belvedere, i svoj dvor otvorio za posjetitelje. Može se reći da je tako osnovao Vatikanske muzeje.

Radi li se tu o sakupljanju, a ne o mecenatstvu? Il Sagace sigurno bi razumio koja je razlika između to dvoje, ali ne bi se njome mnogo zamarao. Njegovo je postignuće bilo prepoznavati i usmjeravati genije.

Autor Stephen Withnell | Prijevod: Ana Naletilić

Stephen Withnell na poslijediplomskom je studiju iz povijesti arhitekture na Sveučilištu u Oxfordu i povjerenik je Londonske knjižnice.