Zašto ne bismo djeci i mladima nudili knjige koje će jačati njihov duh dobrotom, optimizmom, ljepotom, razvijati kritičku svijest, umjesto onoga što im nude marketinški stručnjaci otupljujući im osjećaj za stvarnost, empatičnost, altruizam, kritičnost i kreativnost?

Lektira

Hrvatska udruga školskih knjižničara imala je 28. i 29. 10. 2011. u Splitu skup s temom “Horori a priori?! – knjige o kojima se ne govori, a tražene su u fondu školske knjižnice”. U izvješću sa skupa, objavljenom u Školskim novinama (br. 37, od 22. 11. 2011.), Vanja Jurilj, predsjednica i Ana Krželj, dopredsjednica Udruge izvode zaključak: “Iz obimnih evaluacijskih lista može se zaključiti da su se svi sudionici ovoga stručnog skupa složili kako tematika nasilja i seksualnosti u literaturi za djecu može poslužiti u odgojno-obrazovne svrhe.”

Neće li ovakav uopćen zaključak poslužiti nekritičkom pristupu pri nabavi literature za školske knjižnice, zanemarujući odgojnu ulogu škole. Hoćemo li odustati od odgoja, podilazeći najnižim strastima i povećati kaos u glavama učenika? Naime, ako u prvi plan stavimo važnost i obvezu informiranja o onome što (sve) učenike zanima, gdje ćemo dospjeti? Učenici će voditi nas. Ako ovakva literatura (primjerice Amy Samanthe Lee, Sumrak i ostala djela Stephenie Meyer) uđe u školske knjižnice, otvoren je put svim uradcima koje učenici požele.

Granice i pravila bitni su preduvjet za formiranje zdrave osobnosti. Poruke su to psihijatra Michaela Winterhoffa u knjizi „Zašto nam djeca postaju nasilnici: vratimo djeci njihovo djetinjstvo“. Nema odgoja bez granica, normi i pravila. Ne radi se ovdje o cenzuri, nego o odgojnim zahtjevima. Zabraniti horor literaturu kao i računalo u dječjim sobama (u pučkoj školi) nije rigidan pristup. Primjerice, Goethe svjedoči da je pisao Patnje mladog Werthera „nesvjesno“ te se tako oslobodio svih problema, pa i poticaja na samoubojstvo, izlivši ih u literarno djelo. Ali je taj impuls prešao na čitatelje koji su imali takvih problema, što je rezultirao serijom samoubojstava mladih, tako da je roman bio zabranjen.

Nasilje je sveprisutno, ima ga i u književnosti. Ne možemo djecu od svega potpuno zaštititi, no sasvim je drugačije nasilje u jednom klasičnom realističkom romanu od nasilja u horor romanu pa su i osjećaji koje izaziva drugačiji, kao što su drugačije percepcije kod odraslog čitatelja i mlade „publike“. Nasilje, primjerice kod Vjenceslava Novaka ili u bajci nije isto kao nasilje u horor romanima. Sasvim je drugi kontekst pa onda i percepcija i posljedice na dječje ponašanje. Bajka je književna vrsta koja se služi formulaičnim načinom izražavanja (ustaljeni tipovi ponašanja i likovi, odsutnost psihološke karakterizacije, polarnost dobra i zla,…). U njoj se isprepliće nadnaravno s naravnim, a elementi čudesnog u njoj nikoga ne zastrašuju. Smisao joj je poučavati. Horori koje mladi čitaju, naprotiv, imaju cilj postići napetost, uzbudljivost fabule, ugođaja, izazvati jezu i/ili užitak, a potiču kod mladih interes prema nasilju kao izazovu, pa tako i interes za okultizam i spiritizam. Naravno da je pri tom skala široka: od onih koji zabavljaju avanturističkim intrigama u kojima se osjeća blizina zla i smrti do onih koji otvoreno nude simbolično ili stvarno spiritistički svijet nadahnuća.

Sve se to nije uzelo u obzir u raspravi kao ni u izlaganju i obrazloženju za prihvaćanje te literature što ih je ponudila mr. sc. Valerija Večei-Funda, pedagoginja Osnovne škole Ante Starčević, Lepoglava. Ona je napravila “anketu” među djecom koja čitaju horor romane i svi su joj (navodno) rekli da se horor scena ne sjećaju, a da samo usvajaju dobre poruke i njih provode u životu. Slično je i s prezentacijom seksualnog odgoja, kako ga predlaže Amir Hodžić iz udruge CESI, koji je na istom skupu u sklopu svoje teme Pristup i prilagodba sadržaja, tema i razvojnih poruka o seksualnosti s obzirom na dob djece i mladih prikazao crtić s elementima pornografskog sadržaja. Poznata je činjenica da sublimirane poruke iz reklama i animiranih filmova za djecu imaju snažnu poveznicu sa seksualnošću i nasiljem. To su poruke koje osobito djeca nisu sposobna racionalno i kritički opažati. Te poruke se djeci plasiraju kao da su predmet njihova interesa i preferencija, iako to nisu.

Danas je odgojna dimenzija škole atrofirala zbog mnogih razloga, a jedan je i zabluda o „društvu znanja“ koje se svelo na „društvo informacija“, u čijem se mnoštvu učenici ne snalaze. Etičke vrijednosti slabe (i) zbog prenaglašavanja (neselektivnih) informacija u obrazovanju. U mnoštvu informacija gubi se odgojna komponenta. Znanja bez etičkih vrijednosti vode u propast odgoja za vrednote. Znanja koja stječu djeca i mladi sve su rascjepkanija, površnija, nepovezana, što povećava duhovnu sljepoću. Tako se zastire vrednovanje odgojne komponente škole.

U analiziranim čitankama za osnovne škole u Hrvatskoj prisutni su uglavnom tekstovi vezani za medijsku pismenost, tj. tekstovi koji su više usmjereni na umjetnost, ponajviše filmsku i kazališnu, dok su tekstovi koji kod djece razvijaju kritičko mišljenje i medijske kompetencije tek prisutni u rijetkim slučajevima. Medijska kultura u tome smislu većinom obuhvaća razvoj medijske pismenosti iz oblasti umjetnosti – filmske i kazališne, ali ne razvija (i) medijske kompetencije.

Tražeći svoj identitet mladi oponašaju medijske idole

U Škotskoj je u rujnu 2005. godine bila konferencija posvećena otkrivanju posljedica opsjednutosti mladih poznatim osobama, a mi tek «snimamo» problem. Nemali broj poznatih osoba s estrade lansiraju razne afere iz vlastitog života, jer su shvatili da im to koristi u razvoju vlastite „karijere“. Brojnim „zvijezdama“ uhvaćenim u šmrkanju kokaina, alkoholu, nasilju… to nije smetnja, nego im pomaže da ostanu na «zvjezdanim stazama» uspjeha. Njima se sve dopušta, oprašta i kao takvi ostaju na sceni. Kratkotrajne «instant zvijezde» favorizirane od tabloidiziranog tiska prosječnost uzdižu na rang vrline, a banalnost u kategoriju vrijednu divljenja. Suštinska pitanja su: kako biti zavodljiv, biti u modnom trendu, postati «faca», … Većina časopisa za tinejdžere imaju savjete kako slijediti i/ili sličiti medijskim idolima. Isti se najvećim dijelu okreću trač temama, (iz života slavnih), sa savjetima kako izgledati, kako biti u trendu. Autobiografski roman «Seksualni život Katherine Millet» francuske «književnice» K.Millet postaje hit-tema, u kojem ona ne krije svoje mazohističke sklonosti, orgijanja i pozamašno »kolekcionarstvo« muškaraca s kojima je imala perverzne odnose. Tako u jednom dijelu svoje knjige priznaje… «Kako sam bila savršeno dostupna, u ljubavi i profesionalnom životu, nisam utvrdila nikakav ideal koji trebam dostići, okarakterizirana sam kao osoba koja ne poznaje zabrane« (Millet K, 2002). U izvrsnom američkom (mračnom) trileru «Seven» (Sedam) redatelja Davida Finchera glavni «fighter» poručuje mladima: «Lakše se izgubiti u drogama, nego se suočiti sa životom. Lakše je ukrasti ono što trebaš, nego zaraditi». Trivijaliziranjem i relativiziranjem odgojnih vrijednosti dolazi se do toga da djecu odgajamo raspuštenosti „i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka i to nazivamo prosvijećenošću“. (Platonov, O. 2002)

Zadaća je poticanje odgojnog ozračja u školi

Neophodno se posvetiti odgojnoj zadaći škole i školske knjižnice, tim prije što je odgoj danas zahtjevniji, a utjecaj medija (sve) snažniji. U tom smislu, odgojni kriterij treba nas voditi i pri izboru knjiga za školske knjižnice. Ne može biti kriterij: važno je da čitaju bilo što, samo da čitaju. U novijoj produkciji ‘kulturnog smeća’ pojavljuju se i ‘slikovnice’ u kojima se trogodišnjacima daju savjeti kako varati najbliže. Primjer je slikovnica ‘Rupa u pijesku‘ od izvjesne Slavke Škobić (izdavač Profil, bez godine izdanja). Autorica se već u podnaslovu slikovnice izravno obraća trogodišnjacima, nudeći im “korisne“ savjete!? Evo nekoliko citata iz sadržaja: “Rupe u pijesku je zabavno raditi jer tamo možeš sakriti tuđi autić, tatine ključeve od automobila, a potom se smijati dok ih traži, sestrino pisamce i tako ona neće ići na spoj i bakine naočale”. Kada si sve to posakrivao, autorica ‘pedagoški poentira’ kako se ‘na kraju u istu rupu možeš popiškiti, a dok piškiš – prisjeti se što je sve u njoj’!? Ovdje se djeci prikazuje kao zabavno sakrivanje i važnih stvari svojim bližnjima, prekapati po privatnim stvarima, a na koncu sakrivene dragocjenosti lijepo popiškiti, sve u svrhu dobre, ‘kreativne’ igre. Što bi na ovo rekli Ivana Brlić – Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Vesna Parun, Andersen i ostali ‘nesuvremenici’ današnje produkcije za najmlađu, ali zato najosjetljiviju populaciju?! Takvoj populaciji možemo sve podvaliti! Bajku su im ionako već otuđili ti isti odrasli koji im svakodnevno nude neke nove priče, uz poruke junaka negativaca. Glavni junaci u takvim, suvremenim pričama postaju sporedni likovi, a na scenu stupaju marginalci, neki novi ‘heroji’ Novog doba! Kao posljedica svega je da danas postoje vampirski fanovi, što se može provjeriti na internetu. Djeci i mladima to je dostupno jednim klikom na tipkovnicu: News & Calendar – Voices of the Vampire Community (VVC) ; Night Neighbors – Fox News Video – Fox News ; Night Neighbors – America’s Vampire Subculture Could Be Living; Hannity’s America – FOXNews.com, …, www.movieguide.org/…/the-darkness-of-twilight.

Kod djece i mladih je sposobnost racionaliziranja manja, osjećaji intenzivniji, a mašta bujnija. Mann je razotkrivao umjetnost koja je težila za “ronjenjem” u iracionalno preko raznih okultnih i spiritualnih/spiritističkih praksi, a zalaže se za transcedentni humanizam. Imamo li danas na vidiku književnika koji će poput njega preispitati duhovni identitet čitalačke publike? I koliko bi ih se danas smijalo Baudelaireu, koji je iskusivši taj “mrak”, zaključio: “Najveća je varka sotonina što je uvjerio ljude da ga nema.“ Um se krijepi ili slabi čitanjem, isto kao tijelo svježim ili ustajalim zrakom, konstatira John Ruskin.

Zato je od neizmjerne važnosti što i kako čitamo, a pogotovo smo kao odgojitelji dužni voditi računa o tome što čitaju djeca i mladi

F. Petrarca je pisao da čitanje rijetko izbjegava opasnost, ako svjetlo istine ne svijetli nad čitateljem, poučavajući ga što izbjegavati. Mladi čitatelji postaju “gutači“ svega i svačega. Kao pedagozi moramo biti svjesni onoga što je T. Ujević iskusivši na vlastitoj koži, zapisao: „Biblioteke! Strahovite tvornice konvulzija u modernosti zagušenoga velegrada, sjemenke koje će, proklijavši, unijeti razdor u sela i varoši. Biblioteke! Ima u vama više nego da se preskoče stoljeća i prsnu pipci sigurnosti.“

Arhitekti „kulture smrti“ (ubrzano) rade na Novom poretku: homoseksualni brakovi bit će legalizirani, roditeljima neće biti dozvoljeno odgajanje djece, država će se pobrinuti da žene ne budu domaćice nego sve zaposlene, a monogamni brakovi će se s vremenom ukinuti.” (Epperson, R.) Danas „izumire pouzdan, odgovoran pojedinac. Umjesto vjere imamo relativizam, umjesto optimizma imamo fanatizam, umjesto vjere imamo sumnju. Umjesto snova imamo noćne more.” (Koch, R i Smith, C.)

Medijski manipulatori vješto zamjenjuju stvarne s lažnim potrebama. Čine to različitim simboličkim sredstvima (reklame, oglasi, stvaranje slike o idealima, seksualne fiksacije u listovima za tinejdžere, reality-show emisijama, bestselerima…). Oni podilaze čitateljima i gledateljima sa scenama nasilja i uzbudljivosti. “Nije za čovjeka sramota podleći boli, ali mu jest sramota podleći ugodi.” (W. Glasser) Mladima se odašilje poruka da se samo može uživati u scenama nasilja i horora. U ime slobode umjetnosti čovjek se oslobodio moralnih i duhovnih načela. Gledanje nasilja i horora otupljuje osjećaj za nasilje i horror. „Djecu ne učimo da budu časni ljudi, a učimo ih svemu ostalom.” (Glasser). Loš odgajatelj kaže djetetu: “Briga te što drugi kažu, ugodi sebi!“ Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a „samovolja je već nasilje nad tuđom slobodom“ (Periša, A.,2007).

Zašto ne bismo djeci i mladima nudili knjige koje će jačati njihov duh dobrotom, optimizmom, ljepotom, razvijati kritičku svijest, umjesto onoga što im nude marketinški stručnjaci otupljujući im osjećaj za stvarnost, empatičnost, altruizam, kritičnost i kreativnost? Zato je kriza odgoja kriza vrednota.

Autori: Zlatko Miliša i Matija Grgat

Izvor: Dnevno.hr