REMEK DJELO KNJIŽEVNOSTI

‘Hobit’ ili kako je Bilbo Baggins uzeo svoj križ

U svom najdubljem značenju, ˝Hobit˝ je hodočašće milosti u kojem njegov glavni junak, Bilbo Baggins, raste u najvažnijem smislu te riječi

Hobit i krepost

Gospodar prstenova J.R.R. Tolkiena fenomen je izdavaštva. Prvi put je objavljen prije 60 godina, a otada je broj registriranih prodanih primjeraka procijenjen na 150 milijuna.

U anketi koju su zajedno organizirali knjižara Waterstones i BBC-ev Channel 4, Gospodar prstenova zasjeo je na prvo mjesto u 104 od 105 podružnica te britanske knjižare, s 20% više glasova od ˝1984.˝ Georgea Orwella, drugoplasiranog naslova. Možda je njegov najveći trijumf u današnje doba interneta, to što su ga korisnici stranice Amazon.com proglasili najboljom knjigom milenija, dokazujući tako i njegovo osvajanje zadnje granice cyber prostora.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U jeku fenomenalnog uspjeha knjige, filmska adaptacija trilogije Gospodar prstenova Petera Jacksona postala je jedan od najuspješnijih filmova svih vremena.

Malo je onih koji bi predvidjeli išta drugo osim ogromnog uspjeha Jacksonu i njegovu timu za prvi dio dugoočekivane trodijelne adaptacije ˝Hobita˝, koji je 14. prosinca stigao u kina.

U svom najdubljem značenju, ˝Hobit˝ je hodočašće milosti u kojem njegov glavni junak, Bilbo Baggins, raste u najvažnijem smislu te riječi. Kroz tijek svoje pustolovine, hobit razvija kreposti i raste u svetosti, prikazujući neprocjenjivu istinu da postajemo ljudi razuma (homo sapiens) tek kad shvatimo da smo hodočasnici na životnom putovanju (homo viator).

Bilbovo putovanje od udobnosti njegova doma u Shireu do ne tako udobnih lekcija koje je naučio na putu do Samotne gore, paralelno s Frodovim putovanjem od Shirea do Klete gore u trilogiji ˝Gospodar prstenova˝, ogledalo je putovanja svakog čovjeka kroz život. U tom je smislu i Tolkien napisao u svom hvaljenom misaonom eseju ˝O bajkama˝ da se ˝bajka… može upotrijebiti kao mirour de l’homme˝ (ogledalo prezira ili sažaljenja prema čovjeku).

Ukratko, trebali bismo prepoznati sebe u liku Bilba i svoje živote u njegovu putovanju od Shirea do Samotne gore.

Doista, možda iznenađujuće, ali Bilbo ima upadljivih sličnosti s mnogima od nas, bez obzira na svoj maleni rast i dlakave noge. On voli čaj, tost, pekmez i kisele krastavce; ima ormare pune odjeće i smočnice pune hrane; voli pogled sa svog prozora i nema baš puno želje vidjeti pogled s nekih drugih, udaljenih prozora. On je stvorenje udobnosti privrženo materijalnim udobnostima.

Kršćanski govoreći, Bilbo Baggins posvećen je lagodnom životu i za njega bi pomisao da uzme svoj križ i slijedi junačku stazu samoprijegora bila potpuno odbojna.

Neočekivana zabava na početku priče, gdje su hobitove dnevne navike prekinute dolaskom neočekivanih i nedobrodošlih gostiju, zbog toga je nužna. To je upad neugode i žrtve u njegov udoban život, koji služi kao alarm za buđenje i poziv na djelovanje.

Izgubivši svoj građanski ugled – cijena koju mora platiti jer je postao pustolov – on se odriče svijeta i svjetovnog u korist jednog dragocjenijeg bisera.

Još je jedna ključna komponenta ˝Hobita˝, koju on dijeli s ˝Gospodarom prstenova˝, prisutnost nevidljive ruke Providnosti ili milosti. Ova prisutnost, u priči označena eufemizmom ˝sreća˝, zapravo uopće nije sreća.

˝Ne mislite valjda˝, kaže Gandalf Bilbu ,˝da su sve vaše pustolovine i bjegovi uspješno završili samo zato što ste imali puku sreću, samo da vama bude dobro?˝

Suprotno tvrdnjama Nietzschea, Hitlera i drugih sekularnih ˝naprednjaka˝, ne postoji trijumf volje bez nadnaravne milosne pomoći. To je cijela poanta Frodova neuspjeha da uništi Prsten svojim vlastitim htijenjem u ˝Gospodaru prstenova˝. Ljudska volja, sama za sebe, nije nikad dovoljna. Milost je uvijek nužna.

U ˝Hobitu˝, kao i u ˝Gospodaru prstenova˝, ˝sreća˝ je neraskidivo povezana s pravim odabirima, a loša ˝sreća˝ s krivima. Što se tiče potonjih, sjetimo se Gandalfovih riječi Pippinu: ˝Često mržnja najviše naudi sama sebi˝ ili Teodenovih riječi: ˝Zlo će često nauditi zlu.˝

Stoga, postoji nadnaravna dimenzija u tijeku događaja u Međuzemlju, u kojima Tolkien pokazuje mističnu ravnotežu koja postoji između milosnih poticaja i demonskih napasti, te odgovor koji volja daje na te poticaje i napasti. Ovaj mistični odnos ostvaruje se u obliku transcendentalne Providnosti, koja je puno više od ˝sreće˝ ili slučaja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za kršćanina, to je život onakav kakav je. To je realnost.

Kršćanin vjeruje u zmajeve, čak i ako ih ne može vidjeti, i on zna da su oni opasni i potencijalno smrtonosni. Sasvim sigurno ne treba ih izazivati, a nije ni pametno igrati se s njima.

˝Što vjerodostojnije možemo život prispodobiti bajci˝, rekao je G.K. Chesterton, ˝to jasnije vidimo da se ta priča pretvara u rat sa zmajem koji pustoši zemlju iz bajke.˝

Milost je uvijek dostupna onima koji je traže, usmjerujući ˝sreću˝ u smjeru dobra; pa ipak, posrnula narav čovječanstva pokazuje da čovjek prirodno naginje požudi i njenim razarajućim posljedicama. Ako ne tražimo pomoć, osuđeni smo na pad.

U ovom se izboru, ukorijenjenom u daru i odgovornosti slobodne volje, gubi ili dobiva bitka sa zlim. Volja mora dobrovoljno surađivati s milošću ili, ako u tome ne uspije, neizbježno pada u zlo. Ta bitka s kojom se svi suočavamo opasna je pustolovina u nesigurnim predjelima.

Ako je međuzavisnost Providnosti i slobodne volje sredstvo kojim dinamika kreposti i njihovih posljedica guraju naprijed naraciju, sveobuhvatna pouka ˝Hobita˝ bila bi opominjuća meditacija iz Matej 6:21 (˝Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce˝).

Priča počinje Bilbovom čežnjom za udobnošću i nespremnošću da se žrtvuje za druge. Njegovo je srce u svojoj srži sebično, okruženo blagom njegova vlastitog doma. Njegova pozicija i početak priče ironična je i simbolička preteča zmaja koji se okružuje blagom u svom ˝domu˝, u Samotnoj gori.

Stoga je Bilbo zaražen zmajevom bolešću. Njegovo hodočašće do Samotne gore sredstvo je kojim će biti izliječen od svoje materijalističke bolesti. To je via dolorosa, križni put, koji će ga, ako ga bude slijedio, izliječiti od okrenutosti sebi i naučiti ga kako da se da drugima.

Paradoksalna je posljedica zmajeve bolesti da stvari koje se posjeduju zapravo posjeduju onoga koji ih posjeduje. Dakle, Bilbo je rob onoga što posjeduje na početku ˝Hobita˝, a od toga se, kao i od svoje ovisnosti o posjedovanju, oslobađa na kraju djela.

Kad Gandalf na kraju priče izjavljuje da Bilbo više nije hobit kakav je nekad bio, mi znamo da se promijenio na bolje. Više ne stavlja svoje srce u službu svojih zemaljskih dobara, nego traži ona bogatstva srca koja se mogu pronaći u mudrosti i kreposti. Izliječen je i potpun – ili, kako bi Tolkien kao katolik možda rekao: potpun je zato što je svet. Hobit je postigao naviku kreposti i, kako to i priliči svakom junaku bajke, zna što je potrebno kako bi živio zauvijek sretno.

Autor: Joseph Pearce

Izvor: www.ncregister.com

Prijevod: L.Ć./Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. prosinca 2012.

Možda vam se svidi