Kako odmiče došašće, tako se, naravno, bliži i kraj kalendarske godine, a vjerujem da će malo tko na ovu na izmaku, 2020. obilježenu pandemijom Covid-19 i svime što je ta pošast poput domina pokrenula, ispratiti s posebnim sentimentom ili nostalgijom. Koliko god nam mnogo toga promijenila, dovevši u pitanje stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, mogla nas je ipak – kao što to može i treba biti slučaj s bilo kojom osobnom ili globalnom nepogodom – i mnogočemu podučiti, presložiti prioritete u smjeru solidarnosti, sebedarja i (sa)milosti, pa i potaknuti ili preispitati kreativnost, odnosno, umjetnički rad.

I baš kad smo kod ovog potonjeg, konkretno na području suvremene popularne glazbe, zaista je vidljivo, a kod samih glazbenika još konkretnije opipljivo i na žalost limitirajuće (bar kad je izvođački, odnosno, koncertni rad u pitanju, nekima i primarni izvor zarade), koliko se svijet presložio po novim pravilima igre te u kolikoj je mjeri nov način života i rada sugerirao nove kanale, ali i motive kreativnog rada. No, ono bitnije, ono što potvrđuje samu srž kreativnosti, pa tako i glazbene, upravo je ono što se nije promijenilo – ona riječju nedohvatljiva bit koja drži glazbu i ostale umjetnosti trajno živima i u srži nepromijenjenima, vitalnima usprkos ograničenjima, živima zbog svoje iskrenosti i zdravog odnosa prema talentu kao daru.

Zato je, naravno, i 2020. obilovala vrlo zanimljivim i predivnim glazbenim izdanjima, od kojih ste o nekima mogli čitati i na ovoj internetskoj adresi. A prije nego što vam nakon tog glazbenog “druženja” zaželim blagoslovljen i čestit Božić te sretnu novu godinu, iskoristio bih prigodu i mjesto da se osvrnem na neke od ponajboljih albuma nastalih u protekloj godini. Umjesto možda pretencioznog etiketiranja najboljih, radije bih svoj odabir formulirao kao najtoplije glazbene preporuke, možda i kao dar, a možda naprosto kao najljepši soundtrack za vrijeme i raspoloženja otvorena slušanju glazbe. Nisam se htio ni razbacivati većim brojem prijedloga, već sam ih probrao tek po nekoliko, posebno domaćih i stranih, posebno izdvojivši tek po vlastitom sudu najbolje.

Strana glazbena scena

Kao svojevrsni dragulj iz sjene, za početak bih izdvojio jedan predivan instrumentalni album. “Waves of Anzac / The Journey”, naime, dvodjelno je glazbeno putovanje Micka Harveyja, izuzetno talentiranog australskog multiinstrumentalista poznatog prije svega po dugogodišnjoj suradnji i prijateljstvu sa sunarodnjakom Nickom Caveom. Dugo ključni kotačić u svim Caveovim bendovima, od Boys Next Door preko The Birthday Party do nenadmašnih The Bad Seeds, Harvey se odavno iskazao i kao impresivan “solo igrač”, ne samo kao reinterpret (objavio čak četiri albuma s obradama pjesama Sergea Gainsbourga), već i kao autor. Ovaj put riječ je o više-manje filmskoj glazbi, što je produžetak njegova rada s Caveom na soundtrackovima “Ghosts… of the Civil Dead” i “To Have and to Hold”. “Waves of Anzac / The Journey” većim se dijelom odnosi na soundtrack dokumentarca “Why ANZAC?” o povijesti zajedničkih vojnih postrojbi Australije i Novoga Zelanda, a donosi sugestivnu, toplo intoniranu međuigru gudača, po potrebi podcrtanu gitarskim i klavirskim dionicama (dosta sličnu radovima Nicka Cavea i Warrena Ellisa kad je filmska glazba u pitanju), čija vam ljepota pruža neponovljiv glazbeni užitak neovisno o svom filmskom predlošku. Drugi, znatno manji dio albuma otpada na četverodjelnu suitu “The Journey”, koju je Harvey snimio s The Letter String Quartet, tonalitetom ponešto abrazivniju, ali ništa manje dojmljivu glazbenu tapiseriju inspiriranu problematikom imigranata na australskim obalama. Glazbena slastica za sitnije sate i introspektivna raspoloženja.

A kako sam već spomenuo Nicka Cavea, nemoguće mi je u inventuri protekle godine ne spomenuti i ne preporučiti njegov intimistični koncertni album “Idiot Prayer: Nick Cave Alone at Alexandra Palace”, o kojem ste mogli čitati brzo po njegovoj objavi krajem studenoga. Sam s glasovirom usred zjapeći prazne dvorane londonske Alexandria Palace, australski je kantautor posve ogolio birane pjesme iz gotovo svih faza svoga rada: rezultat je glazba bez šminke i pompe, set pjesama ogoljenih do skeleta koji se u njihovu slučaju pojavljuje kao čista glazbena ljepota. Album je to koji je logičan produkt svoga vremena, kao i trenutka jednog stvaralačkog duha. Lišen šuma, oslobođen tereta estradne poze, fokusiran na samu bit dara kreativnosti, kao i na tugu i bol (još bolno svjež gubitak sina) koje su taj fokus intuitivno izoštrile. “Moja odgovornost kao umjetnika je da se pojavim nad papirom, glasovirom ili mikrofonom, a ostalo ovisi o Bogu”, izjavio je jednom prigodom ovaj iznimno senzibilan, koliko u senzibilnosti nerijetko i grub, motivima i rječnikom čak nasilan glazbenik. Sve navedeno u citatu pojavilo se toga dana u londonskoj Alexandra Palace. A Bog sigurno ne ostavlja samog nikoga od nas, osobito ne one koji ga s toliko žara – pa i sumnje i putem skupljene gorčine – zovu i traže.

Ove su se godine novim albumom oglasili i Fleet Foxes, jedan od najzanimljivijih američkih bendova nastalih s ove strane milenijske crte. Zapravo projekt izuzetno talentiranog glazbenika Robina Pecknolda, ovaj je sastav dosadašnjim albumima prezentirao glazbu svježu, a rustikalnu, staromodnu, a iznad svega svevremensku, folk-rock koji vezuje umjesto da reže, lebdi umjesto da udara, pri čemu zvuči istovremeno i poznato i posve novo i originalno. Izuzetak nije ni “Shore”, teksturama i dinamikom bogata glazbena tapiserija pjesama koje odišu čistoćom i ljepotom nota i vokalnih harmonija, osjetno izbrušenih u već prepoznatljivom autorskom ključu. Snimljen gotovo bez sudjelovanja ostatka benda, u pitanju je svejedno rasni Fleet Foxes album, obogaćen predivnom posvetom geniju Briana Wilsona, koji je, uz Boba Dylana i Neila Younga, presudno utjecao na Pecknoldovu pjesmaricu.

Donekle mu blizak, a opet posve različit, najnoviji je album kantautora Jasona Isbella. Proizašao iz domene tzv. alernativnog countryja, rukopis ovog iznimnog glazbenika već je dao predivne zbirke, a “Reunions” je vjerojatno dosad najljepša. Album je to jasno obilježen pandemijom koja još uvijek određuje naše živote, ali je to i zbirka za bilo koju od godina novoga doba, deset pjesama što zrcale unutarnji svijet i borbe svoga autora, ali i koje su okrenute prije svega drugome. Iz svojih borbi s ovisnošću Jason Isbell je, potpomognut i darom očinstva, pronašao put, usudit ću se reći, sebedarja. Ne govori to samo spomenuta uvodna pjesma, to svjedoče i ostali dragulji ovoga uglazbljenog notesa jer u pravilu je riječ o pripovijetkama satkanima u rimama, bilo da je riječ o posveti umrlom prijatelju njegove supruge (“St. Peter’s Autograph”) ili o postizanju spoznaje da su potrebe djeteta iznad osobnih potreba i komoditeta (“Letting You Go”). Ukratko, spasenje je u brizi, u ljubavi prema drugome, bio to član obitelji ili slučajni prolaznik. Jason Isbell se u svojoj poetici ne usuđuje staviti na bilo kakav uzvišen položaj; on je svjestan da ga nije zavrijedio. Ono što je prelijepo u tome njegovo je nijemo pravdanje takvog stava: njegove pjesme svjedoče kako on to gleda kao proces, kao mijenu koja jedina stalna jest, a uporište vidi u vlastitim padovima i jadu kojeg se iz dana u dan iznova trudi ostaviti što dalje iza sebe, kao dio sebe, ali i kao opomenu.

A titulu albuma godine odnosi “Rough and Rowdy Ways” Nobelovom nagradom ovjenčanog kantautora Boba Dylana, autora čija i šutnja govori mnogo više od nečijih parola i grlatih objava. Da je upravo njegov album bio najzanimljiviji i najdojmljiviji u godini preko pola stoljeća udaljenoj od njegovih glazbenih početaka, govori nešto i o samoj godini i, naravno, o mom glazbenom ukusu, ali ipak prije svega o snazi jednog autorskog rukopisa. Pjesme su ovo koje sežu daleko lakoćom svoje intertekstualnosti, načitanošću koja nije salonskog već ponizno kreativnog duha, mudrošću koja se ne divi samoj sebi i kojoj ne treba grandiozna glazbena podloga da joj istakne konture. Zato je ova glazba nenametljiva, ostarjela ne zbog svoje staromodnosti već svevremenosti, gotovo elegična čak i kad zagrebe u područje reskog bluesa kakav prožima pjesme “False Prophet”, “Goodbye Jimmy Reed” i “Crossing the Rubicon”. Dobrim dijelom albuma djelujući kao pažljivo ispreplitanje gudača i gitara, ona je i sredstvo i cilj, kulisa za vokal koji i recitira i pjeva, autoritativno pripovijeda, a istodobno kao da osluškuje vlastitu jeku što nalikuje tolikima koje je izravno ili neizravno citirao, od kojih je uzimao i među kojima se nalazio u odazivu svome pozivu. Stihovi su pritom poput toka svijesti, ali i rimboovske poetike kakvu je formi rock pjesme nametnuo još šezdesetih, sada oplemenjene i mnoštvima dimenzionirane poetike Walta Whitmana: kroz likove poput Anne Frank, ali i Indiane Jonesa, Johna F. Kennedyja, ali i Julija Cezara, Martina Luthera Kinga i Elvisa Presleyja, Jimmyja Reeda i sv. Ivana Evanđelista, Dylan pjeva Nobela vrijednu poeziju kao vodopad, kao nepregledan protok riječi kao ploda duha. Izuzetan album, jedan od najboljih na stvaralačkom putu neusporedivom s bilo kojim imalo sličnim ili srodnim u već dugoj povijesti američke popularne kulture.

Hrvatska glazbena scena

Što se naše glazbene scene tiče, moram odmah napomenuti da su čak dva od albuma koje sam odlučio izdvojiti u ovaj izbor ušla gotovo doslovno u zadnji trenutak. Odmah na početku to je novi, upravo izašli album pulskog kantautora Brune Krajcara. Već sam vam predstavio njegov sjajni album “Made in Istria“, objavljen na samom kraju prošle godine, koji bi usprkos tom malom kalendarskom “bijegu” ušao u ovaj izbor da opet na samom izmaku godine Bruno nije objavio novi album, i to jednake snage i ljepote. O “Sve će biti dobro” uskoro ćete čitati podrobnije, a zasada će biti dovoljno reći da je posrijedi predivna mala, topla zbirka, rekao bih i hrabrih pjesama kojima ovaj kantautor, etnomuzikolog, radijski urednik i voditelj, meštar od više instrumenata, a nadasve zaljubljenik u glazbu i u rodnu Istru, svjedoči svoju vjeru i tradiciju, duhovno nadahnuće i izvorište trajne nade. Album nasušno potreban ne samo u ov(akv)im vremenima.

Za ljubitelje pak žešćeg zvuka izdvojio bih sjajan album bjelovarskih rokera Them Moose Rush. Njihov treći album, “Dancing Maze”, uistinu jest labirint kroz kojeg cijeli niz likova (svaka pjesma u svom naslovu poimence predstavlja novi lik, od Raya Charlesa iz uvodne do Jacka iz završne pjesme) pleše na nepredvidljivim i – da – uzbudljivim gitarskim podlogama, svakim novim skretanjem, svakim novim zavojem, svakim novim ubrzanjem i usporavanjem izmičući ne samo svojoj ishodišnoj točki nego i slušateljevoj mašti. Nikola Runjavec (gitara i vokal), Branimir Kuruc (bas) i Vedran Marinko Komlen (bubnjevi) u toj bazičnoj rock-postavi s jedanaest novih pjesama daju novo značenje skliskom pojmu “progresivno”, ali i svoju verziju pojma “nepredvidljivo”.

Drugi album iz te “žešće” kategorije u neku ruku stoji na drugom kraju iste palete. S koprivničkim sastavom Ogenj smo se već upoznali, a njihov novi album “Si kak jen” potvrđuje njihovu radost muziciranja kao onaj presudni “tajni sastojak” koji njihovu glazbu čini tako vitalnom i zdravom. Spajajući glazbenu baštinu svoga podneblja s pankerskim i rokerskim stilizacijama, pozajmljujući, dakle, plodove kulture duge kao linija od kalifornijske do obale Temze, te omiljenu im kajkavštinu, kao najprirodniji jezik za izražavanje svog glazbenog entuzijazma i kreativnosti, koristeći kao i instrument i tonalitet, Ogenj su kreirali jedan vrlo osoben jezik, poetiku koju će bespogovorno moći nazivati svojom, prepoznatljiv izraz kojim će svoga slušatelja osvojiti prije svega energičnom neposrednošću. “Si kak jen” to opjevava neopisivom lakoćom: album je to ozbiljnih i vrsnih glazbenika, ali koji svoju glazbu ne shvaćaju toliko ozbiljno da je u stvaralačkom egu udave, već joj se raduju kao daru kojeg mogu prenijeti dalje, baš kao što je ona sama refleksija njihova shvaćanja života kao dara i kao prostora neugasive nade.

Nakon višegodišnjeg rada svoj je samostalni prvijenac nedavno objavila Je Veux, kako glasi umjetničko ime Željke Veverec, nježnije polovice dua Mangroove. “I Glow” sjajna je zbirka pop pjesama prožetih soulom, album koji uistinu, kako mu naslov izravno sugerira, sjaji, pri čemu nema potrebe za superlativima koji će ga uspoređivati s ostatkom scene ili sa svjetskim postignućima, jer je mali svemir za sebe, brižno pisan i intoniran, pažljivo dorađen i znalački doziran. Potvrda je to i da su sve manje potrebne ofucane krilatice tipa “svjetsko, a naše” ili samopodcjenjivanju još nagnutije joj inačice: odavno “svijet” imamo i tu, u vlastitom dvorištu.

A ovo o vlastitom vrlo bogatom dvorištu već neko vrijeme potvrđuje nevjerojatno talentirana mlada kantautorica Irena Žilić, koja se s dva maestralna albuma (“Travelling” i “Haze“) već pretplatila na superlative. “Small Hours” zapravo nije album, to je “tek” EP s četiri pjesme, ali zapravo s četiri mala remek-djela: pjesme iz “sitnih sati” pop su glazba koja bi u savršenijem svijetu bila baš to – čisti, najljepši pop što odzvanja sa svih radio-postaja, glazba čija ljepota proizlazi iz nijansi, a čije se nijanse ne množe forme radi već iz lakoće svoje međuigre; glazba koja je snažna bez ambicija da to bude, čija snaga proizlazi iz neopterećenosti mamećim atributima, iz mudro korištena talenta.

Titulu domaćeg albuma godine usprkos svim epitetima upućenim prethodno navedenim naslovima i glazbenicima odnosi – i to, kako sam na početku natuknuo, gotovo u zadnji trenutak – novi album sastava Pavel, “Ennui”. Objavljen prije svega nekoliko dana, album je to kojeg će vjerojatno zaobići većina godišnjih top-lista, pa čak i moja vlastita poslana nedavno, desetak dana prije objave albuma, jednom našem tiskanom tjedniku koji već tradicionalno na jednom mjestu okuplja naše glazbene kritičare, odnosno, naše izbore najboljih domaćih albuma. Srećom, za ovu je prigodu sve odslušano i natipkano na vrijeme: Aljoša Šerić sa svojim bendom uistinu zavrjeđuje prvo mjesto. Autor je to – jedan od sad već dokazano najboljih koje trenutno imamo – koji je strpljivo, godinama, sad čak i desetljećima, brusio svoj očiti talent za pisanje pop pjesama bogatijih od visokog prosjeka te široke žanrovske ladice, pritom se ne zadržavajući predugo u jednoj niši niti rušeći mostove za sobom, stalno podižući kriterije i šireći objektiv, mijenjajući melankoliju (sam izraz “ennui” odnosi se upravo na njezinu još umorniju, bremenitiju inačicu) za kreativni ushit, glazbene žanrove za paletu boja, intimnost za univerzalno, stvarajući naprosto sjajne pjesme, nerijetko velike, ponekad i veće od života, ali nikad samodopadno iznad njega, pjesme koje odišu nevjerojatnom (nepodnošljivom) lakoćom (postojanja), iako je u njih očito uložen golem trud i entuzijazam. S “Ennui” sve je to potvrdio i odveo sebe i bend stepenicu više, satkavši zbirku koja će pokoriti eter i top liste, kao i zadovoljiti gurmanske nepce, zbirku koja na prvu može izazvati i znakovita podizanja obrva (zalaženje u naglašenije estradne, festivalske vode), ali koja je zapravo sastavljena sve redom od pjesama koje ljepotom i lakoćom ruše sve pred sobom.

Nadam se da ćete među odabranim naslovima pronaći bar ponešto što će vam uljepšati i obogatiti vrijeme otvoreno glazbi ili pak podsjetiti na neke drage verse i note koje su se već možda zagubile u turbulentnim mjesecima koji su iza nas. Kako bilo, za kraj ove male subjektivne inventure, svima vam želim blagoslovljen Božić – na dobro vam došlo porođenje Kristovo i svako dobro, uz obilje dobre, lijepe glazbe, u novoj 2021. godini.