Rudolf Taclik je rođen u Kar­lovcu 25. lipnja 1894. u obite­lji češkog vojnog glazbenika Jozefa. Prve korake o glazbi učio je u obitelji od svoga oca. U Karlovcu je završio pučku i srednju školu. Uz osnov­no školovanje i glazbeno naukovanje u školi Gradskog glazbenog zavoda, osnovu glazbe učio je još kod Ivana Horvata i o. Jose Tinodija. Studirajući pravo u Zagrebu produbljuje svoje zna­nje o glazbi i glazbenim disciplinama uz pomoć i vodstvo Franje Dugana st. Nakon boravka u Zagrebu vraća se u svoj rodni grad u kojem najprije dje­luje kao bankovni činovnik, odnosno direktor Gradske štedionice, a potom kao nastavnik glazbe i direktor škole Gradskog glazbenog zavoda. Otada pa sve do smrti bio je vrlo aktivan kao skla­datelj, melograf, autor tekstova o glazbi, zborovođa, glazbeni pedagog i anima­tor glazbenog života u Karlovcu.

Kao skladatelj Taclik je napisao 57 djela duhovnog i 73 skladbe svjetov­nog sadržaja. Prvi put je stupio u jav­nost kao skladatelj u dvadesetoj godini života (1914.) kada je izvedena njegova kantata za muški zbor Noć na Uni. Te iste godine počinje njegov surađivački rad u časopisu Sveta Cecilija u kojem objavljuje svoje prve skladbe. Skladbe su skladane u narodnom duhu zato brzo postaju popularne u narodu koji iz pjeva kao svoje. Tri godine poslije Taclik je objavio svoje veliko, ali i najveće djelo Staroslavensku misu u čast slaven­skoj braći sv. Ćirilu i Metodu. Uz spome­nutu misu vrijedno je istaknuti još če­tiri mise te malo skladateljsko umijeće, zbirku od sedam božićnih pjesama u la­koj izvedbi za glasovir koje je namijenio maloj djeci. Ne samo maloj djeci nego i velikima je bilo ugodno slušati i izvodi­ti. I mnoge druge njegove skladbe po­stale su brzo popularne te su se pjevale po cijeloj domovini. Neke od njih su na međunarodnom glazbenom natjecanju stekle najveće priznanje. Zato s pravom možemo reći da se Rudolf Taclik ubraja među brojne skladatelje na hrvatskom tlu koji je “sijao” skromno, ali ustrajno i marljivo dubinom svoje umjetničko-skladateljske duše kako na području crkvene tako i svjetovne glazbe s veli­kim bogatstvom i primjesom folklorne tematike prožimajući tako neposred­no vrhunce i temelje glazbene kulture vlastitog naroda.

Premda je skladao pretežno male oblike, poneki od njih su pravi biseri. Posebice izdvajam bi­ser nad biserima, njegov živući “hit”, euharistijsku popijevku Ave Jesu – Od­zivam se, Isuse (za koju je tekst napisao vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić) koja se pjeva u mnogim našim crkva­ma, a nalazi se i u najnovijoj hrvatskoj liturgijskoj pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu. I drugih devet Taclikovih popjevaka (Sav svijete, znaj, O da bude radost, Divnoj dakle, Tama je svud, Dođi, duše Presveti, Kraljice neba, raduj se, Vi krasne zvijezde, Zlatnoj zraci i Djetešce ti moje drago) zauzimaju zapaženo mjesto u toj pjesmarici. Istina dvije od njih su stavljene u Dodatak jer ne zadovoljavaju kriterije za liturgijsku uporabu, ali zato mogu služiti u neliturgijskim slavljima.

Taclik se istaknuo i kao melograf. Ostavio nam je 29 melografskih zapisa koje je objavio u časopisu Sveta Cecilija između 1925. i 1940. godine. Najzani­mljiviji su mu Zapisi s otoka Krka u ko­jima donosi karakteristike primorskog pjevanja. Zasigurno mu nije bilo lako slagati mozaik narodnog, ponajčešće samoniklog melosa a pri tom ostati vje­ran izvornom. Rudolf Taclik je autor i 25 tekstova razne glazbene sadržajnosti. Nije bio samo dobar poznavalac teoretske glazbene literature, klasične glazbe, glazbenog zbivanja i glazbenih izričaja svoga vremena, nego je i surađivao u osam listova sa svojim stručnim člancima.

Njegov izražajni riječnik bio je bogat, znalački, blag, ali i oštar kada je to tre­balo biti. Bio je zapažen i kao zborovođa, gla­zbeni pedagog i animator glazbenog života u Karlovcu. Pjevačko društvo Zora bilo je na vrhuncu svoga djelova­nja zahvaljujući upravo majstorskom vodstvu dirigenta Taclika. U svim tim glazbenim aktivnostima resila ga je profesionalna ozbiljnost i odgovornost, a nadasve ljubav prema glazbi. Trebalo je dio sebe utkati u hrvatskog mladog čovjeka, probuditi u njem smisao za do­bro i lijepo, za glazbu kako bi što uspješ­nije ostvario svoj glazbeni talenat kroz brojne produkcije, nastupe i koncerte.

Svojom nadarenošću te uspješnim radom i zalaganjem Taclik je promo­virao svoj Karlovac, posebice Gradski glazbeni zavod u kojem su se obučavali mnogi mladi glazbenici. Spremao se objelodaniti knjigu o harmonizaciji za potrebe glazbenog zavoda. U tom po­slu ga je zatekla smrt. Ugrabila ga je baš u godinama kada je mogao pružiti svo­je bogato znanje i iskustvo glazbenom razvitku i napretku mlađeg naraštaja. Umro u 48. godini života, 20. srpnja 1942., od teške bolesti. Njegovom smr­ću hrvatska glazbena umjetnost mnogo je izgubila.

Članak Nike Luburića izvorno je objavljen u časopisu Sveta Cecilija : časopis za sakralnu glazbu, Vol. 77 No. 1/2, 2007. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.