Prljavo kazalište: “Antologija” (Hit Records / Suzy, 2017.)

                             “Greatest Hits Collection” (Croatia Records, 2017.)

S radnim stažem dugim otprilike onoliko godina koliko je svijeća na torti irskih megazvijezda U2, Prljavo kazalište neosporno su jedna od hrvatskih rock-institucija. Jedna od koliko? Možda i jedina živuća…? Koga god pridodali ovoj terminologiji, nećete uspjeti nabrojati dalje od prstiju jedne ruke, što rock-družbu iz zagrebačke Dubrave čini snagom same statistike nezaobilaznom i glomaznom stavkom u bilo kakvoj hrvatskoj rock-antologiji.

Jasenko Houra kao osnivač i autor pjesama, gitarist i temeljna pokretačka snaga benda te, uz bubnjara Tihomira Fileša, jedini koji je u sastavu od prvih dana do danas, jedna je od neosporno najznačajnijih autorskih figura domaćeg rocka, stasao tijekom novoga vala s prijelaza sedamdesetih u osamdesete, zajedno s cijelim malim timom sličnih imena (Stublić, Rundek, Štulić…), ali i jedan od rijetkih koji je uistinu, bez hibernacija, “preživio” te stvaralački burne i plodne godine. Ovih mjeseci njegovi Prljavci – a zapravo njegova poetika – pune četrdeset godina, što nije ostalo nepopraćeno, usprkos uglavnom silaznoj kreativnoj putanji: uz najavu novog, petnaestog studijskog albuma i koncertne aktivnosti, na tržištu su se zadnjih mjeseci pojavila dva kompilacijska, retrospektivna izdanja ovog našeg velikog benda.

Nije naodmet podsjetiti da je još 2001., otprilike povodom četvrt stoljeća postojanja, objavljena još uvijek najopsežnija (bar po broju pjesama, odnosno, diskova) inventura rada Prljavog kazališta, “Sve je lako kad si mlad” (CBS / Suzy), na kojoj su na četiri CD-a kronološki raspoređene odabrane pjesme iz bogatog kataloga što je tada brojio deset studijskih albuma. Uz bogatu kompilaciju objavljena je i istoimena autorizirana biografija s potpisom kritičara Darka Glavana i Hrvoja Horvata, pa se može bez zadrške reći da je ta obljetnica bila obilježena na bendu s takvim stažem uistinu primjeren način. Petnaestak godina kasnije, Prljavo kazalište broji dodatna četiri albuma (koncertne više nitko i ne broji), skupilo se nešto novih hitova, ali ipak daleko od nekadašnjeg sjaja. “Antologija” u izdanju Hit Records i Suzy i “Greatest Hits Collection” u izdanju Croatia Records tako i nisu mogle donijeti mnogo toga novoga za prilog još jednom osvrtu na karijeru koja je kroz svoje trajanje ispisala cijelu malu povijest.

https://www.youtube.com/watch?v=891V5nni_Vo

A od novovalnih početaka, odnosno, od punkom koliko i Rolling Stonesima ozračenog singla “Televizori” (1978.) i eponimnog prvijenca (1979.) odvija se uistinu jedna mala povijest, tipična priča o kvartovskom rock-bendu koji je preživio svoje balave dane i vlastitim znojem i upornim duhom nastavio graditi svoj put. Prvi hrabri iskorak napravili su već 1980., oplemenivši punk poetiku plesnijim, ska tonovima na antologijskom albumu “Crno bijeli svijet”, čiji minimalistični tekstovi i danas, desetljećima nakon ondašnjeg jednopartijskog besmisla, zvuče izazovno, mjestimice i aktualno. Bio je to prvi pokazatelj da bi bend mogao imati i konkretniju glazbenu budućnost. “Heroj ulice” (1981.) sniman je bez pjevača Davorina Bogovića pa je mjesto za mikrofonom hrabro preuzeo sam Houra, sve očitije inspiriran Bruceom Springsteenom i njegovim tada aktualnim remek-djelom “The River”. Ako je prethodni album pokazao da Prljavo kazalište ozbiljno osluškuje i trasira svoju usku stazu, ovim su pokazali da im nije namjera začahuriti se u istim žanrovskim obrascima i ostajati vječno u srednjoj školi. To može biti i ključ za sagledavanje bar većeg dijele priče koja je uslijedila.

Albumi “Korak do sna” (1983.) i “Zlatne godine” (1985.) manje su zanimljiva ostvarenja tijekom kojih su Houra i stalno promjenljivo društvo stasali u respektabilan bend sve bliži mainstreamu i, sukladno tomu, s rastućom tiražom. Uz to, prvi od njih bio je zadnji na kojem je pjevao Davorin Bogović, dok je na drugom po prvi put za Prljavce zapjevao od tada stalni pjevač Mladen Bodalec.

Ključni iskorak – prije svega komercijalni – bio je mekokuhani 80’s-rock-album “Zaustavite Zemlju” (1988.), koji je donio neke od njihovih najvećih hitova, kao što su koncertni favorit “Marina” i nježna balada “Moj bijeli labude”, dok je s “449” i “Vlakovi” Houra malim koracima pokazao da je itekako ovladao tehnikom pisanja balada. No, ključna epizoda albuma, koja je s jednog vrlo intimnog nivoa obilježila cijeli nacionalni trenutak, bila je, naravno, pjesma “Mojoj majci”. Ta “ruža hrvatska”, kako su je najčešće nazivali i zazivali, pokazala se mobilizirajućom budnicom (koja to, u svojoj osnovi, nije bila, jer je u pitanju dirljiva posveta majci, kako joj naslov, uostalom, i sugerira), fenomenom koji je kulminirao na legendarnom koncertu na tada još Trgu Republike, gdje je preko 250.000 ljudi uz bend koji kao da je provocirao vožnju u milicijskoj marici, uz Hourin glasni i jasni zaziv neka Bog čuva i njih na pozornici i sve ljude ispred i oko nje u tim teškim vremenima, nagovijestio vraćanje bana Jelačića na glavni zagrebački trg i neka nova vremena.

Na toj prijelomnoj točki karijere, bilo je jasno da Prljavo kazalište više nikada neće (niti bi to trebali) skakutati na pankerske i ska ritmove i da U2, Springsteen, pa čak i Dire Straits i Simple Minds uzimaju primat među uzorima koji su se dotad kretali na liniji The Clash – The Rolling Stones. Springsteen je, međutim, bio (čak dobrim dijelom i ostao) ključna inspiracija u Hourinom angažmanu, što posebno pokazuju albumi “Devedeseta” (1990.) i “Lupi petama,…” (1993.). Dok je prvi u sam osvit rata i konačne hrvatske nezavisnosti i izlaska iz okova totalitarizma pitkim glazbenim jezikom britko progovarao o tranzicijskom trenutku, osobito u naslovnoj pjesmi, drugi je već uočavao ratne posljedice i naslućivao razočaranja. Sve su naglašenije i biblijske reference kojima će sve glasniji “narodni heroj” Jajo hraniti stihove (primjerice, u “Oprostio mi Bog”), što će također podsjetiti na Springsteena, kao i ustrajanje na narodnoj, demitologiziranoj radničkoj liniji, koja će bend držati podalje od ljevičarskih stereotipa, ali ga i nikad konkretno smjestiti u desnim političkim taborima. Stalno prisutan domoljubni naboj te ustrajanje na hodu uz “golubove i sirotinju” i “malog domobrana” stiješnjenog između vječno glasnijih partizana i ustaša udaljavalo je Prljavce od “naši-vaši”-bukača tipa Mile Kekin ili poetski hermetičnijih, “kužerima” okrenutih kritičara društva tipa Dubravko Ivaniš Ripper, a nije “pomoglo” ni moljenje Očenaša na koncertima u to vrijeme, da ne spominjemo gotovo razumljivo, ali posve nepotrebno očijukanje s tamburicama na “Uzalud vam trud, svirači”.

No, tu negdje na odjecima presmiješnog povika “ej, tamburaši!” počela je i silazna putanja za bend koji je tek trebao postići svoj “The Rising”, da se referiram na Springsteenov katalog. Albumi koji su uslijedili nakon još za mainstream solidnog “S vremena na vrijeme” (1996.) bili su, obrnuto proporcionalno produkciji i ambalaži, sve manje bitni, a i sve manji uzbudljivi, zanimljivi, inovativni… Red epiteta je nepregledan. Upravo zato je petnaestak godina star paket “Sve je lako kad si mlad” mnogo bolji i kompletniji pogled u retrovizor na opus Prljavog kazališta nego nova opširna kompilacija kao što je “Antologija”.

Na “Greatest Hits Collection” u izdanju Croatia Records ne bih ni trošio mnogo riječi, jer je riječ o traljavom i ni po čemu posebnom izdanju više nalik na crno “sprženom” CD-u za kvartovski kafić nego službenoj kompilaciji, opterećeno brojnim koncertnim snimkama (pretpostavit ću, zbog autorskih prava) i za tako kratku formu nužnim propustima (čak i sam naslov djeluje kao šala, a da sve bude tragičnije, Prljavo kazalište tek je jedno od imena obuhvaćenih tom bespotrebnom edicijom). S druge strane, “Antologija” je daleko ambicioznije i obuhvatnije izdanje s tri diska od kojih svaki pokriva po jedno razdoblje u karijeri benda. Ipak, unutar svakog diska zasebno, pjesme nisu poredane kronološki, što je još jedna zamjerka u odnosu na paket “Sve je lako kad si mlad”, gdje je sve uredno poredano i naslovljeno.

Naslovnica s Kristom na magarcu, ali okrenutim naopako, trebala je dodati izdanju dašak ambicioznosti i težine, ali nisam siguran koliko toga konstruktivnoga uistinu sugerira. Kroz opus Prljavaca stalno se provlačila ta tiha vjerska nota, ali osim Bodalecova otvorenog svjedočenja vjere bend nije nudio uistinu istaknute natuknice (pjesma “Dođi sad, Gospode” s albuma “S vremena na vrijeme” – na kompilaciji je nema – jedna je od onih koje namiguju u tom smjeru). Krist okrenut u suprotnom smjeru možemo tumačiti kao komentar sadašnjeg hrvatskog trenutka kroz vjerski motiv, ali čini se ipak da je prije svega u pitanju kozmetički potez, možda i sugestija pogleda unatrag, na što svaka kompilacija nužno i poziva. Što se samog sadržaja kutije tiče, velikih iznenađenja tu nema (teško da i može biti)…

Prvi CD obuhvaća razdoblje od 1978. i singla “Televizori”, postavljenog na samom kraju, do 1985. i pjesama s albuma “Zlatne godine”, koje su stavljene na početak diska (dakle, poredak pjesama je kronološki obrnut): svi ključni trenutci su tu, od “Sretnog djeteta” preko “Crno bijelog svijeta” i “Heroja ulice” do “Ne zovi mama doktora”. Slično je i s drugim CD-om, gdje nalazimo pjesme s albuma “Zaustavite Zemlju”, “Devedeseta” i “Lupi petama,…”, dakle ključnih naslova komercijalne faze benda, gdje se eventualno možemo čuditi izostanku balade “Tu noć kad si se udavala” i “Ptico malena”, koja je obilježila film Zrinka Ogreste “Isprani” (zanimljivo je da obje pjesme možete pronaći na triput kraćoj “Greatest Hits Collection”). Treći, silom prilika najmanje zanimljiv CD donosi izbor materijala s čak šest preostalih albuma, što već samo po sebi, s obzirom da kompilacije obično preferiraju novije pjesme, govori koliko je to razdoblje inferiorno ranijima. Sve manje zanimljivim pjesmama nisu pomogle – baš naprotiv – ni pozajmice kao što su poetika “Born in the USA” u “Moj dom je Hrvatska” ili “London Calling” u “Radio Dubrava”, ali su bar potvrdile opstojnost starih fascinacija opusima Springsteena i The Clash, kao što su i produbile razmak od dežurnih “komentatora” pretplaćenih na ljevičarske klišeje i, slijedom toga, selektivne istine.

Dakle, ukoliko ste zainteresirani za koju od novijih antologija ovog četrdesetogodišnjeg slavljenika, trosveščana “Antologija” svakako je bolji izbor od šlampave kolekcije iz skuta Croatia Records. A ako vam se, kao i meni, čini da zadnjih petnaestak godina Prljavci i nisu napravili nešto posebno važno, svakako ostaje paket “Sve je lako kad si mlad” kao najbolja zbirka materijala, prvi izbor nakon nabavke pojedinih albuma. Neujednačen opus, odnosno, njegova silazna putanja ne treba biti zapreka postavljanju Prljavog kazališta na mjesto koje su odavno zavrijedili, da ne kažem izborili. Mladenačka upornost miješana s bezobrazlukom ranih godina, hrabrost preuzimanja stijega u trenutku kad su mnogi kasnije glasniji još tek virili iz svojih sigurnih kutaka, te spremnost biti autentičan (čitaj, neelitistički) glas cijelog jednog društva stoje pod imenima Jasenka Houre i njegova društva kao neizbrisive priče, mala povijest koja zrcali cijelo jedno vrijeme kao i osobni kreativni put neotporan na uobičajene zamke i manje uobičajene udarce.

Toni Matošin | Bitno.net