Oliver Dragojević – Pred tvojim vratima

Na listi 10 izvođača koji izvode pjesme produhovljenog karaktera svakako ima mjesta i za Olivera Dragojevića. U njegovu opusu ima puno pjesama koje bi se s pravom trebale naći na ovoj listi. Tu svakako spada „Vjeruj u ljubav“ za koju sam više puta rekao da je puno duhovnija od mnogih duhovnih pjesama u kojima se Bog spominje više puta. Tu svakako spada i „Vridilo je“, „Moj lipi anđele“, a posebice skladbe „Tko sam ja da ti sudim“ i „Pred tvoji vratima“ koje je za Olivera napisao Jure Stanić.

Upravo jednu od tih „Pred Tvojim vratima“ sam odabrao za ovu listu.

I ovdje se radi o igri velikog i malog slova. Pjesma se može zvati „Pred tvojim vratima“, ali i „Pred Tvojim vratima“ premda iz samih stihova potpuno je jasno da je izvorno pjesma pisana Onome koga pišemo velikom slovom, jer:

Ispod ovog neba samo Ti
dušu znaš mi taknuti.
I kad kapnem na Tvoj dlan,
kad se stisnem kraj Tebe,
nek’ me čvrsto drže ruke,
Tvoje ruke sigurne.

Pjesma ima posebnu snagu jer se Oliver 29. srpnja ove godine pojavio pred Njegovim vratima s nadom i molbom:

Da li ćeš shvatiti sve, ljubavlju zagrnut me,
da li ćeš dignut me s koljena žedna tvog oprosta. (S. N.)

Prljavo kazalište – Dođi sada, Gospode

Jasenko Jajo Houra, vođa Prljavog kazališta, vjerojatno je od svih važnijih hrvatskih rock autorskih ličnosti najdublje ukorijenjen u ono što možemo nazvati nacionalnom duhovnom i kulturnom ostavštinom i to njegovo “stajanje na ramenima divova” osjeti se u njegovim pjesmama, pa i na razini instinktivnog, a instinktivno je u rock glazbi, kao što znamo, jako važno. Prljavo kazalište je bend koji je svojedobno svoje koncerte, u onim teškim ratnim i poratnim vremenima, započinjao molitvom Očenaša, i teško je u tome, osim konkretne duhovnosti, ne prepoznati i potrebu da se živi zajedno s duhom naroda kojemu se i o kojemu se pjeva. Danas kao i onda to bi bilo prozvano “populizmom”, a mi u tome vidimo potrebu za formiranjem izraza koji želi biti tu, posvećen zajednici u kojoj nastaje, što ga po samoj definiciji stvari čini “kršćanskim”. Ova pjesma nalazi se na albumu “S vremena na vrijeme” iz 1996., kada se puno pisalo i govorilo o kriminalu počinjenom tijekom pretvorbe. Pjesma ima onaj “springsteenovski” osjećaj za društvenu pravdu, utemeljen na biblijskoj vizuri otkupljenja cijeloga čovječanstva, nikako na (post)marksističkom osjećaju društva i svijeta kao poprišta klasne borbe, onome koji samo stvara nove konflikte. (G. A.)

Goran Bare i Plaćenici – “Put ka sreći”

Pjesnik koji to zapravo nije, pjevač koji pjeva prozu, kreativac koji utjelovljuje klišeje rokerskog zanata koliko i golu iskrenost duha koji vapi. Čovjek kojem samo On nije dopustio da uistinu padne i tamo negdje ostane i nestane. Da, sve je to Goran Bare, nesta(bi)lni koliko u toj nesta(bi)lnosti brutalno iskren, pa opet u toj iskrenosti nerijetko i karikaturalan emotivac kojem je (rock) glazba bila oružje i oruđe, molitva i kletva, nebo i blato, uzrok i posljedica. Negdje putem, već preumoran i preblizu dnu, raspustivši Majke, učinilo mu se da vidi gdje je put ka sreći, gitare su načas utihnule, korijeni glazbe koju je uvijek volio koliko i u tuzemnoj inačici živio dobili su svojih nekoliko minuta na suncu i preko pitanja “gdje je nestao čovjek?” Goran Bare je zaista potražio svjetlo. Provlačilo se kršćanstvo kroz njegove stihove praktički od početaka, uvijek samo putem motiva, kulturološki, ali u “Putu ka sreći” kao da je sve to dalo prvi konkretniji plod. Ne zbog uspjeha same pjesme, već bar zbog onog “samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami”. Da, nije to i “budi svjetlo”, ali je korak. Na putu (ka sreći) čovjeka gladnog i žednog Milosti koju je pak primao i prima na ljudski najteže shvatljiv i uhvatljiv način. (T. M.)

Gibonni – “Hodaj”

Bio netko poklonik glazbe kakvu stvara danas najpopularniji i ponajbolji splitski pop(rock) autor, Gibonniju se nikako ne može osporiti emocionalna autentičnost i blagost kojom njegove “verse i note” zrače te djeluju ljekovito na svoga slušatelja. Stoga nikako ne čudi kad iz njegovih usta, mimo same glazbe, dolaze riječi o Bogu čija čuda vidi svakodnevno u svom životu i radu. Vjera te mora činiti boljim nego što to jesi po genetici, tvrdi Zlatan Stipišić, ponosni koliko i skromni sin neprežaljenog Ljube Stipišića Delmate, a on to pokušava najbolje što zna pokazati kroz svoju glazbu čiji je potpuni autor. Njegove su pjesme gotovo sve ljubavne, topljene tuđim i vlastitim iskustvima i viđenjima, ali mjestimice kroz te poetske, nerijetko arhaične priče izviru stihovi poput “hodaj, Nebo strpljive voli”. U takvim diskretnim, vještinom igle i konca ispletenim stihovima te lirske pripovijesti dobivaju svoju puninu, kriju dubinu i njeguju stvaralačku autentičnost. (T. M.)

Film – “Ti zračiš zrake kroz zrak”

Pjesma s albuma “Sva čuda svijeta” iz 1983., vremena kada je pjevanje o Isusu Kristu moralo funkcionirati poput tajnog jezika koji su prepoznavali samo “odabrani”, a drugi su u njemu vidjeli tek nešto čudniju ljubavnu poetiku. Kako smo već pisali o tome, ova faza stvaralaštva Jurislava Jure Stublića u kojem je to “dijete ulice”, kako se zove njegova prva napisana pjesma, barem nakratko prepoznalo Dom u kojem se može utopliti i pronaći sve ono zbog čega se i uputio prema tim ulicama velikog grada – još treba biti istinski revalorizirana. Na ovom i sljedećem albumu “Signali u noći” Stublić je svojim pjesmama “reflektirao” sve ono svjetlo koje je uspio “pokupiti” dolazeći na susrete “Molitve i riječi” zajednice prof. Tomislava Ivančića koju je u tom razdoblju svoga života posjećivao. Daljnji tijek njegove životne i umjetničke priče od toga se Svjetla ipak, na stanoviti način, udaljavao, ali pjesme iz ove faze Filma i dalje funkcioniraju kao vjerojatno najljepše rock posvete trojedinom Bogu napisane u Hrvatskoj. I kao takve, odražavaju čežnju za nastavkom. (G. A.)

Arsen Dedić (Žeteoci) – “Marija Majka”

Početkom sedamdesetih kod nas se događa Hrvatsko proljeće, koje se očituje i u glazbi. Žeteoci, tada megapopularni sastav duhovne glazbe, koji zbog pastoralnih obveza glazbene aktivnosti svodi na minimum, dobiva ponudu da za Marijanski kongres u Mariji Bistrici snimi jednu marijansku skladbu. Mijo Gabrić, bubnjar Žeteoca, dolazi Arsenu Dediću s molbom da za njih i tu priliku napiše skladbu. Govoreći o nastanku pjesme „Marija Majka“, njezin autor Arsen Dedić u razgovoru za Glas Koncila (od 11. srpnja 1971. g.) kaže: „Za mene je bila novost ponuda da se ogledam i na polju duhovne šanse. Međutim, nije to bio lak zadatak, jer tu treba određeno teološko znanje, treba imati čiste pojmove. No, mislio sam da neću pogriješiti ako svemu tome pristupim kao pjesnik humanist, što znači: slijediti temu kako me vodi moje nadahnuće. Pjesnička misao koju sam izrazio u pjesmi bila je takva: ja sam zapravo opisivao jednu majku s Juga, iz našega kamenjara, koja bi mogla biti i moja majka. Mene je, eto, Gabrić doveo do toga da počnem razmišljati o tim stvarima o kojima nisam razmišljao. I tako sam ja stao, pomalo amaterski, razmišljati: ako je Bog mogao prvu ženu stvoriti ‘iz rebra Adamova’, ako je tako svemoćan, on je mogao i svoga ljudskoga Sina stvoriti nekim od tih putova koji su u njegovoj moći. Ali, ako je on odlučio da majka njegova djeteta, Sina Božjega, bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi njegovo dijete, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina.“

Sve ostalo je legenda. Pjesma je nadživjela vrijeme, politiku i ostala do dan-danas jedna od najboljih novijih autorskih skladbi posvećenih Majci Mariji.

Jer:

Zemlje i neba ona je spona, do vrata snova kao vojnik.
Skromno je svjetlo njenog doma za lađe naše svjetionik.

Toplinom puni zimska gnijezda ona je vrelo u kamenjaru.
Noćas u ležaj tvrdi pada a mjesto joj je na oltaru.

Takva je bila sudbina njena, Marija majka, Marija žena. (S. N.)

Carla Belovari – “Meni je poslao Bog”

Sudionica jedne od televizijskih potraga za pjevačkim, odnosno, glazbenim talentima, Carla Belovari nije pokazala opijenost brzo(potezno)m slavom i svojih je pet minuta uzela tek kao jedva bitan prolog onom o čemu je uistinu sanjala. Njezin prvi album, “Soul na ranu”, nastao je godinama nakon televizijskog debija, svjedočeći zdrav kreativni duh, stvaralačku upornost i strpljivost koji su već sami po sebi zavrijedili poštovanje. Ne ustručavajući se svjedočiti javno i svoj vjerski život, ne isključujući Gospodina iz svojih zahvala i (samo)objašnjenja, Carla je danas primjer Bogu okrenuta glazbenog talenta. Talenta koji u tom svjetlu njeguje svoja ishodišta u soulu i R&B-ju, što je i podarilo ovako lijepu i dosljednu glazbu. Carline pjesme prožete su osobnim, intimnim mislima i pretežno su ljubavne tematike, a “Meni je poslao Bog”, iako možda ne i najbolja na njezinoj prvoj glazbenoj zbirci, kroz formu (post)ljubavne pjesme provlači njezina životna ishodišta (Boga) i recepturu za Njemu otvoreniji život (praštanje). (T. M.)

Marko Perković Thompson – “Put u raj”

Dovoljno je reći samo Thompson i dobivate publiku u dva podijeljena bloka, najčešće bez pravih argumenata. Jedni ga jednostavno vole zato što je „njihov Thompson“, a drugi ga jednostavno ne vole zato što je „njihov Thompson“. Rijetko se tko ozbiljnije pozabavio onim što je u glazbi najvažnije – glazba (melodija, izvedba, produkcija) i tekst (kvaliteta stihova i poruka pjesme). Marko Perković, kao i svi ostali na ovoj listi nije izvođač duhovne glazbe, međutim ima nekoliko pjesama ne samo produhovljenog nego čak i duhovnog karaktera. Pod tim ne mislim na suradnju s Ivanom Puljićem, sastavom Betlehem ili Framom Tomislavgrad, nego o njegovim autorskim tekstovima.

Zlobnici kažu da on to radi zbog novaca i da zarađuje na domoljublju i vjeri, no ne bi li se onda moglo reći da Oliver Dragojević, Tedi Spalato, Boris Novković i mnogi drugi zarađuju na zaljubljenima, ali im to nitko ne spočitava. No priče o Thompsonu i osobnom odnosu prema njemu materijal su za neki drugi tekst. Među 10 odabranih pjesama ima mjesta i za pjesme Marka Perkovića Thompsona, kojih ima više: „Neću izdat ja“, „Radost sa visina“, „Ivane Pavle II.“, „Maranatha“ itd. Ja sam se ipak odlučio za pjesmu „Put u raj“ s njegova posljednjeg studijskog albuma „Ora et labora“ (Moli i radi). O samoj pjesmi i njezinoj poruci će najbolje reći sami stihovi pjesme:

Živi u ljubavi jer baš svaki dan u Božji dlan je ucrtan.

Uzmi križ i nosi ga, to je put čovjeka do neba
uzmi križ i nosi ga put u raj nije posut ružama 

Tu su i dekaloške, ali čisto ljudske poruke:

Ne laži, ne kradi, moli se i radi
priđi i pomogni nikom’ ne odmogni
pjevaj o slobodi i neka Bog te vodi“

Žalosno je što zbog osobnih ograda mnogi nisu u stanju prepoznati ove poruke koje su na tragu evanđeoskih poruka. (S. N.)

Parni valjak – “Molitva”

Huseinu Hasanefendiću Husu riječi “vjeruj” i “ljubav” u stvaralačkom opusu (pa i u naslovima pjesama) nisu strane, ali na našu listu ušla je jedna malo drugačijeg, eksplicitnijeg, monumentalnijeg naziva. “Molitva”, objavljena na “ratnom” albumu “Buđenje”, istodobno je pitanje i odgovor na turbulentna vremena, kako, vjerujem, u Husovu životu (poznati su problemi koje je Valjak imao devedesetih zbog prezimena Hasanefendić i Rahimovski, unatoč pjevanju ratnih budnica) tako i u životu hrvatskih građana. Sam album počinje sumnjom: “Zvona zvone, nedjelja je, gdje ja pripadam”, pita se Hus u “Ljubavnoj”, tražeći svoje mjesto u novim društvenim okolnostima koje su nastupile hrvatskom nezavisnošću. Ta sumnja nastupa i u “Molitvi”, no dobiva i svoju nadu, tj. odgovor koji je sadržan u posljednjem stihu. “Bez ljubavi sve prestaje”, redak je koji, slučajno ili namjerno, vuče snagu iz Hvalospjeva ljubavi, biblijskog teksta koji nas uči da kad bismo imali i “sve spoznanje” i “svu vjeru”, znali “sve jezike”, ljudske i anđeoske te “premještali gore”, a “ljubavi ne bismo imali”, bili bismo doista ništa. (T. K.)

Tedi Spalato – “Izliči me”

“Izliči me” je, uz Thompsonov “Put u raj”, svakako pjesma s najeksplicitnijim kršćanskim motivima na ovoj listi te je, zapravo, s pravom možemo nazvati punokrvnom duhovnom pjesmom. Za razliku od mnogih drugih, ona nema ono zamagljeno “dvostruko značenje” zbog kojeg mnogi katolici imaju tendenciju obične ljubavne pjesme tumačiti kao duhovne. “Izliči me” govori o Bogu, jasno ga imenujući i tražeći Njegovu ljubav, Njegovu milost, Njegov dodir koji donosi to izlječenje, kako tijela tako i duha i duše. Pritom je manje važno što Tedi Spalato nije autor teksta (niti jedini izvođač), kao što je, uostalom, manje važno tko je autor molitvi koje vjernici predano recitiraju i iznose pred Gospodina. On je svojim iskrenim, prepoznatljivim dalmatinsko-šansonijerskim glasom, udahnuo život skladbi i učinio ju svojom (kao što je napravio i s Gibonnijevom “Sve ću preživit” te Banovom “More snova” s istog albuma). Onaj trenutak kad nježno zavapi: “O, ljubavi raspeta”, to je Tedijevo srce koje “viče, lupa, da ne diše bez Tebe”, to je njegova nutrina koja Ga poziva da ga spasi od njega samoga, da ga, a to je ono što nam je svima potrebno, izliječi…  (T. K.)

Bitno.net