Parni valjak – “Vrijeme” (Croatia Records, 2018.)

Prije dva mjeseca, odnosno, početkom prosinca prošle godine naš, koliko mi je poznato, najdugovječniji (pop)rock-sastav Parni valjak objavio je svoj devetnaesti studijski album. Pridodamo li toj računici još i koncertne albume, penjemo se na brojku od 25 albuma u pune 43 godine otkako službeno postoje kao bend, a tijekom kojih su imali tek četverogodišnju stanku između 2005. i 2009. Tijekom svih tih godina u sastavu su svirala ili pjevala ukupno 24 glazbenika u čestim kadrovskim rošadama, od kojih su tek dvojica bili i ostali konstante, kao praktički bendov sinonimski par. Respektabilne brojke podcrtava i iznimna popularnost koju Hus, Aki i društvo uživaju još od ranih osamdesetih i koja od tada praktički nije jenjavala. Dapače, Parni valjak jedan je od rijetkih bendova sposobnih napuniti bilo kakvu dvoranu ili stadion u Hrvatskoj, a i šire s obzirom na uspjehe još iz vremena Jugoslavije.

Naravno, godine uzimaju i svoj danak pa je već duže vrijeme u njihovu slučaju, usprkos megapopularnosti, teško govoriti o zaista bitnoj, pa čak ni o uzbudljivoj glazbi. Osobno, dojma sam da, kad su albumi u pitanju, ništa uistinu snažnog nisu snimili još od “Buđenja” iz 1994., na kojem su nanizali zimzelene pop-rock standarde poput “Molitve”, “Ivane”, “Ljubavne” ili “Sve još miriše na nju” te pokupili čak sedam Porina. Doduše, brzo nakon tog epohalnog albuma (bar kad je rock-mainstream u pitanju), objavili su slavni “Bez struje: Live in ZeKaeM” te na krilima rasprodane akustične turneje opravdali sve atribute koje su marljivo skupljali u prva dva desetljeća rada, ali bio je to više dobar tajming i uspješno korištenje zadane forme nego snažan umjetnički iskorak (moram priznati, štoviše, da mi je to osobno, uz formom gotovo identičan “Unpljugd” Psihomodo Popa, naš najiritantniji hit-album zadnjih dvadesetak i kusur godina otkako pratim glazbu, ali to je uistinu turbosubjektivna opaska).

Da, gotovo je četrdeset godina prošlo otkako je Hus kroz Akijeva usta mogao poručiti da “vrijeme je na našoj strani”; nakon brojnih ne samo Valjkovih albuma i postava, već i globalnih kao i domaćih trendova, čini se savršeno logičnim da im je najnoviji album naslovljen – “Vrijeme”. Taj se pojam, štoviše, provlačio kroz rukopis Huseina Hasanefendića Husa kroz cijeli opus Parnoga valjka baš kao da je protok godina kao proces kontinuirano hranio stihove, ali i note ovog našeg nezaobilaznog rock-autora. Vrijeme koje je sve manje “na našoj strani” i koje nijansira njegovu glazbu grubljim tonovima, do te razine da Aki u “Dosta mi je tog” čak i prostači, baš zbog vremena. Doći ćemo ovdje i tako daleko da se vrijeme izjednačuje s Bogom (“Otkud ti pravo”), a kad u naslovnoj pjesmi pjevaju “sve se drugo može kupit’, samo vrijeme ne može”, ispada da je i ljubav iskoračila iz one bitlsovske “novac mi ne može kupit’ ljubav”.

No, Parni valjak ne bi bio Parni valjak da ipak u bilo kojoj jednadžbi ljubav nije ravnopravan čimbenik, pa “prolazi sve, samo ljubav ostaje” (“Prolazi sve, zar ne?”) što će se, taman koliko može, uklopiti u zaključak da “nema teme kojoj tema nije vrijeme” (“Dosta mi je tog”). U konstelaciji “ljubav liječi svaki strah; ljubav, tu nema prevelike doze” (“Ljubav”) treba tražiti izvor onog što sam Hus u istoj pjesmi naziva “naivom” ali što pokreće cijeli mehanizam kroz čiju vizuru promatra svijet i njegov vremenski protok te nam na tako usvojenim postulatima servira već desetljećima svoju verziju power-popa.

Što je, dakle, vrijeme donijelo “Vremenu”? Parni valjak je odavno “sigurna partija”, institucija u kojoj su davno podijeljene uloge i ovlasti, u kojoj vlada staroškolska disciplina i ista takva svirka. Bez iskakanja iz usvojene matrice, bez i najmanjeg mijenjanja dobitne kombinacije, ljubomorno čuvajući sve adute koji su ih doveli do te pozicije, Hus i ekipa nemaju nikakve potrebe ne samo rušiti granice već ni pogurivati rubove postojećeg modusa operandi. Ta njihova upornost u njegovanju davno usvojenih receptura dovela ih je početkom tisućljeća do – bar naoko – slijepe ulice, gdje su se već činili ispuhanim glazbenim organizmom, što ih je uostalom i dovelo do (privremenog) gašenja benda. Sada, koji album i uspješnu turneju kasnije, počinje se činiti kako ta staroškolska priča ponovno postaje čak neka vrsta prednosti. Vrijeme, da, radi na više kanala i smjerova…

Devetnaesti album klesan pod zaštitinim znakom Parnoga valjka nastajao je kroz zadnje dvije godine nizanjem singlova koji su tako gradili put prema cjelini. Album je svakako forma koje se stara glazbena škola, pa tako ni Husova, neće tako lako odreći. Osobno i sam spadam u, nadam se, još uvijek brojnu skupinu onih koji prije svega slušaju albume, tako da takav razvoj događaja mogu samo pozdraviti. Da stvari s “Vremenom” budu još bolje, nizanje singlova nije odvelo do puke kolekcije pjesama, već je album na kraju ispao vrlo kompaktna, smislena cjelina, priča za sebe, punokrvni tematski album za doba digitalne štancaonice.

Možemo Parnom valjku – ja prvi! – zamjerati i predvidljivost i ponavljanje i prežvakavanje starih tema i recepata, možemo ih bez mnogo razmišljanja i posljedica gurnuti u kutak predviđen za relikte bez utjecaja na present tense, no poslušate li ih ipak pažljivije, konkretno, pružite li “Vremenu” kvalitetnih sat vremena pune pozornosti, moći ćete baš u takvim prežvakavanjima pronaći dojmljivu verziju tvrdoglavosti, u krajnjoj liniji i hvale vrijednu brigu za autorsku autentičnost te kreativnu odgovornost koja stoji iza te brige i njezinih rezultata. “Vrijeme” nije velik, značajan album, ali je brižno i odgovorno slagana zbirka prepoznatljiva potpisa. Album koji one koji su ga iščekivali neće razočarati. Je li to dovoljno, procijenite prije svega svatko za sebe, ali nakon bar jednog slušanja.

“Ja vam lovim snove za ljude koji plove mojim svemirom, slažem ih u priči, posolim ih svojim nemirom“, odmah na početku pjeva Aki, odnosno, objašnjava Hus, što nakon toliko godina konzistentnog lova, slaganja i soljenja zvuči dovoljno iskreno da gurne patetiku u drugi plan. Klasična balada a la Valjak na poziciji prologa sugerira dosadan i pravocrtan album, ali, srećom, “Vrijeme” se iz pjesme u pjesmu dovoljno uspješno otima tom dojmu i, uz izuzetak nekoliko slabijih pjesama, vješto balansira srednjostrujaški rock i hard rock začine, ušminkanost i živu emotivnost. Dovoljno da bude najbolje izdanje benda još od albuma “Buđenje” i “Samo snovi teku uzvodno”.

Tako u širokopojasnom naletu dobivamo bluesom obojenu “Dosta mi je tog” ili daškom soula oprašenu “Kad nemaš kud”, u kojoj se za mikrofonom Akiju pridružuje Tina Kresnik, hipernostalgičnu baladu poput “Hotel Apatija”, hard rock u ipak ne osobito uzbudljivima “Nema signala” i “Ljubav” ili gudačima oplemenjenu punokrvnu baladu poput završne “Za malo nježnosti”, među čijim se stihovima provlače neke od ključnih misli albuma (kao, primjerice, zaključni osvrt na davne dane: “Puni sebe, sve do neba, nismo znali što nam treba, oholi a svjesni koliko mladost dozvoli, dok ne odoli da ode i da se ne vrati“). Između tih se pak pjesama provlače uspjelije (“Prolazi sve, zar ne?”, “Samo ti”) ili manje nadahnute (“Opet se smijem”, “A ja neću”) klasične Husove srednjostrujaške (polu)balade. Kad se podvuče crta na kraju – ako ste ovom repertoaru dali bar tih “poštenih” sat vremena pozornosti – dobili smo album kojim je Parni valjak istodobno potvrdio da nikakvih pomaka nema i da u tom pomanjkanju pomaka i leži njihova snaga, odnosno, da je vrelo iz kojeg Hus davno usvojenim manirama hrani svoju poetiku neiscrpno baš zbog tog inzistiranja na provjerenim tehnikama.

A kad u isprobanim tehnikama i tematici iznova pronađemo i najdugovječniju temu nad temama – naravno, ljubav – kojoj je Parni valjak odan do zadnje note i stiha – jer uostalom “bez ljubavi sve prestaje” – imamo šarmantno staromodan album kao skockan od niza arhaizama za vrijeme u kojem je to više rizik nego što bi se na prvu činilo. Jer koliko god kriteriji poplavom glazbenika i kanala distribucije polagano klizili prema dolje, tradicionalizam je sve trusnije tlo, a definicija “coola” podložna i najupitnijim “glasnogovornicima”. U tim koordinatama novi je album Parnoga valjka nešto poput konzistentne anomalije, karta na sigurno koja je sve prije nego to, sigurna partija “samo” u smislu svoga sadržaja, u stalnoj opasnosti da postane puka jeka neke vrste nostalgije i(li) životarenje na staroj slavi.

Toni Matošin | Bitno.net