Bruno Krajcar – “Sve će biti dobro” (Aquarius Records, 2020.)

Emanuel – “Ime nad svakim imenom” (Croatia Records, 2020.)

Ispratili smo ovu 2020. godinu Gospodnju s, čini mi se, posebnim nestrpljenjem, s nimalo laskavim riječima, čak, rekao bih, i s gorčinom ostavljenom za najljućeg neprijatelja. Pandemija i njezini dugi i široki odjeci, te potresi, od kojih je najsnažniji i najrazorniji u Petrinji i široj okolici tu istu nevoljenu godinu zaključio na uistinu zastrašujući način, uspjeli su bar donekle zamagliti činjenicu da je i ta godina, sa svim svojim nedaćama i patnjama, Gospodnja koliko i bilo koja prije i poslije nje, ali i poljuljati čak i onu elementarnu poniznost iz koje možemo pojmiti da sljedeća godina može biti možda i okrutnija, odnosno, da je svaka nova jednako neizvjesna i na budnost pozivajuća. I kako iz svake nedaće i katastrofe redovito izrasta nova snaga i nada, regrutiraju se i regrupiraju suosjećanje i solidarnost, čovjekoljublje i sebedarje, što je, uostalom pokazao i ovaj zadnji u nizu udaraca napose na najranjivije među nama, tako je baš ovakvu godinu trebalo zaključiti i glazbom koja neće isticati loše i zlo, koja neće suditi niti pametovati, koja će stremiti u Nebo, tražiti utjehu i vodstvo podizanjem nota i glasova iznad zemaljske svakodnevice i patnje: čak dva albuma s upravo takvom glazbom došla su nam pred sam kraj godine, dodatno napajani duhom došašća, kao i svime s čime smo se uhvatili ukoštac kao Božja djeca u godini iskušenja i neizvjesnosti.

O prethodnim albumima i Brune Krajcara i sastava Emanuel svojedobno sam pisao na ovoj istoj adresi i oba, što je iz njihove prirode i nadahnuća i logično, pamtim kao izuzetne zbirke zaronjene u zahvalnost i prozračene poniznošću, glazbu koja u lakoći svoga postojanja svjedoči samu bit glazbe kao umjetnosti, odnosno, umjetnosti kao poziva, a onda i vjeru i nadahnuće svojih potpisnika. Zbirke nakon kojih sam (kao, vjerujem, i bilo tko tko ih je pažljivo, pa i manje pažljivo poslušao i čuo) mogao osjetiti ili kroz šum vlastitih ograničenja i sumnji bar naslutiti mir kakvog je sposobna probuditi samo duboko iskrena glazba, ona, dakle, okrenuta cijelim licem svojem izvorištu i samim time posve oslobođena bilo koje inačice stvaralačkog ega.

A baš takav duh, istu takvu poruku novi album pulskog (da nabrojim tek u kratkim crtama sva područja rada u koja je upregnuo svoj talent) glazbenika, etnomuzikologa, radijskog voditelja i urednika Brune Krajcara, znakovito naslovljen “Sve će biti dobro”, svjedoči od praktički prvih taktova, već samim početkom u svojevrsnoj molitvi koliko i svjedočenju vjere “Bog je moj otac”, koju pak otvara Očenaš s usana Brunina sina Mihaela, čiji dječji glas prenosi samu golu bit odnosa Oca i Njegova djeteta. Od tih uvodnih taktova i riječi pa do same svoje završnice ovaj album bez greške ili stranputice slijedi istu nit, a u ovom slučaju to je skromni koliko i zvonki, krhak koliko i snažan pjesnički poziv na pogled preko patnje, boli i trnovitog svagdana, pogled u dobro koje trajno sja i zove ispred i iznad svega što nas sputava i vezuje, izaziva i zarobljava, prikucava za golo materijalno i netrajno.

A pjesma po kojoj je album i dobio naslov, prekrasan duet oca Brune i kćeri Veronike, to pokazuje na razoružavajuće jednostavan, složenih metafora i pretencioznih dovitljivosti posve lišen način. “Sve će biti dobro” poruka je koja nije puki pamflet ili automatizirana poštapalica izrečena usput da bi se nakratko zaliječila neka određena rana ili zasladio trenutak; u ležernom koraku, Bruno najtoplijim očinskim (“Kad je čovjek htio biti sam svoj bog, tugu je upoznao, u zemlju je propao“) i Veronika svojim dječjim, izvana i iznutra kristalno čistim glasom (“Kad je čovjek htio biti Supermen, postao je zarobljen, u svom svijetu usamljen“), pjevaju a da svoj “zaključak” ne obećavaju već ga prenose kao plod vjere, nade i ljubavi. Ne kao kakvu pozitivističku mudrost ljudsku, već kao izričaj nekog tko “pjevajući, dvostruko moli”. Nabrajajući padove ne da likuju ili izigravaju pravednike, već da posvijetle ono čemu težimo čak i kad ne vidimo.

Krajcarov album okuplja i goste poput sestara Marije i Ivane Husar (pjesme “Tebe žeđa duša moja” i “Volim život”) i Dine Rizvić (zaključna “Tri kralja” u hrvatskoj i engleskoj verziji), ali još je dojmljivije jedno netjelesno gostovanje, ono blaženika Miroslava Bulešića u pjesmi “Svjedok vjere Miroslav Bulešić”, koja, kako naslov jasno sugerira, progovara o putu i pozivu u vječnost otisnutog mučenika. U tim, kao i ostalim pjesmama, svim redom vrlo jasnih naslova (“Isuse, uzdam se u Tebe”, “Molitva”, “Hodit ću pred licem Gospodnjim”, “Srićan Božić”), ništa ne stoji na putu ili zasjenjuje osnovnu poruku i duh albuma, ni glazba koja lakim koliko i pažljivo krojenim tonovima plete tkivo samih pjesama, ni vokalne izvedbe koje ni u smjenama za mikrofonom ne gube unisonost, ni sami tekstovi koji ni na trenutak ne zalaze u dvosmislenost ili dvojbe.

Zato je “Sve će biti dobro” album koji će vas u najpozitivnijem smislu isprovocirati: učinit će se sladunjavim nakon svega što nas inače zasipa s kajdanki kritičarskih i uredničkih favorita, a onda će vas posramiti što ste se navukli na tu trasu; na koncu će biti beskompromisno svjedočenje, “bezobrazno” u svojoj izravnosti i jednostavnosti u vremenu kad se pod prvim slavi nešto posve drugačije, a pod drugim nešto nedostojno pozornosti. Ukratko, sjajan album baš za ovaj trenutak.

S velikogoričkim bendom Emanuel, vjerujem, ne moram vas posebno upoznavati. Stasao u okrilju tamošnje župe bl. Alojzija Stepinca još početkom tisućljeća, ovaj je sastav nanizao već cijeli niz albuma, surađujući i s imenima kao što su, da nabrojim tek neke, Tommy Emmanuel, Maya Azucena, Massimo, Nina Badrić i Mia Dimšić. Gotovo je savršeno logično da i baš ovu “ozloglašenu” godinu obilježe svojom novom zbirkom pjesama: “Ime nad svakim imenom” njihov je sedmi album, zbirka već prepoznatljivog rukopisa i raskošnih tekstura skrojenih s jasnom svrhom i nakanom.

I dok su nas na prethodnom albumu, dvije godine starom “Sve činim novo”, na svoj način uveli u svoj dnevni boravak (podnaslov albuma je i bio “Living Room Worship”), u prostor, dakle, kojim vladaju zakonitosti ogoljenijih, jednostavnijih glazbenih formi, “Ime nad svakim imenom” donosi pjesme stilski raskošnijeg zamaha, što možda najpreciznije pokazuje “Kako divno ime”, prepjev Grammyjem nagrađene pjesme “What a Beautiful Name” kojeg su Emanuel uvrstili i na prethodni album, a koji ovdje u bogatijem aranžmanu kao da stremi okomitije uvis, zvonko kako možda sugerira i vrijeme bitno drukčije od onog prije dvije ili više godina.

Emanuel su novi album, zasad samo u digitalnom obliku, objavili na samom kraju 2020., na Silvestrovo, čime su također vrlo jasno sugerirali svojevrsnu misiju svog najnovijeg glazbenog izdanja. Koliko god sve nedaće koje su nas zatekle tijekom protekle godine mobilizirale mnogo toga dobroga, nakupilo se u javnom prostoru, ali i među nama, izvan dosega kamera i dežurnih komentatora, mnogo toga negativnoga, potaknutog nesigurnošću, strahom i egzistencijalističkim pitanjima. “Slavite Boga! Podignite mu svoje ruke i predajte mu svoj život. Postanite baštinici Njegovih obećanja! I u radosti i u nevolji, u lijepim i tragičnim trenucima tražite Njegovo lice i uzdižite njegovo sveto Ime! On je iznad svake situacije u kojoj se nalazimo! Gospodar je svega stvorenog i vlada nad svim kraljevima! Njegovo je ime nad svakim imenom!” – to je u najkraćim crtama poruka koju pak žele prenijeti Franciska Perković, Dora Grižić, Domagoj Pavin, Nikola Čubelić, Petar Ivkić i Željko Topalušić, a pjesme skupljenje na “Ime nad svakim imenom”, svaka svojim finim, a raskošnim vezom, jasna u zazivu i poruci, radosna u duhu i notnom pismu, to potvrđuju.

Oslanjajući se, naravno, i dalje na oprobane obrasce pop-rocka i gospela u mekom srastanju, Emanuel su nanizali osam studijskih snimaka i dvije koncertne izvedbe koje na vrlo efektan način zaokružuju album. Snimljene na koncertu “Progledaj srcem”, održanim 2019., dakle, u vremenu i ozračju prije restrikcija uzrokovanih pandemijom, izvedbe “Moj put / Tu sam da te slavim” i “Kako divno ime / Agnus Dei” nisu samo dokument svoga trenutka, već i glasna smjernica, odnosno, ukazatelj za budućnost, porukom i duhom. A za ruku nas u tom smjeru vodi cijeli album, kao nošen recitalom iz devetominutne “Sretne sigurnosti”, nadahnut čistom vjerom i žudnjom. Onom žudnjom koja iz vjere izvlači kreativnost, želju stalno je i trajno oblikovati u nečem također od Boga darovanom te prožetom slobodom kao istoznačnicom za činjenje dobra. I, naravno, nadom koja podiže iz pepela i mulja.