RECENZIJA TONIJA MATOŠINA
Nova Caveova zbirka B-strana i rariteta dokument je jednog drugog vremena i odnosa u glazbi
Pomalo je i nepošteno, ako ne i bespotrebno, povlačiti usporedbe i konstatirati da je ova Caveova zbirka B-strana i rariteta siromašnija, slabija od prve. Ovo jest nastavak, ali prije svega dokument jednog drugog vremena i odnosa, te kao takav posve samosvojan i samodefinirajući.
Nick Cave & The Bad Seeds – “B-Sides & Rarities Part II” (Mute, 2021.)
Kao posljedica recentnih trendova u slušanju glazbe iniciranih inflacijom digitalnih platformi ne odumiru samo format albuma i općenito fizička glazbena izdanja (bio u pitanju CD ili hipsterskim valom nakratko revitaliziran vinil). Da, to su najvidljivije “žrtve” posvemašnje digitalizacije i sve lakše dostupnosti i najopskurnijih glazbenih sadržaja, ali iako su pjesme ponovno, kao u rano doba glazbene industrije, postale primarni format kojim glazbenik korespondira sa svojom publikom (jer je procijenio da ta ista publika ima sve manje strpljenja i koncentracije za preslušavanje cijelog albuma i sve manje razumijevanja za cijene CD-ova i vinila), i format singla je doživio, da se izrazim slikovitije, retuširanje. Jer, dok je nekoć, ne tako davno, fizičko izdanje singla nužno, uz naslovnu pjesmu, nudilo i još najmanje jednu pjesmu, tzv. B-stranu (kao terminološku ostavštinu iz zlatnog doba vinila), izdavanje nove pjesme u digitalnom obliku, odnosno, najprostije rečeno, na internetu, takve kreativne dodatke – najkraće rečeno – ne treba.
B-strana – naravno, u svojim reprezentativnijim izdanjima – nipošto nije (bila) puko popunjavanje prostora ili ispunjavanje forme. Da, ispunjavala je i takve svrhe, osobito kod konfekcijskih izvođača, ali u svojim (naj)svjetlijim primjerima nudila je svoje potpisnike u opuštenijem, nerijetko i eksperimentalnijem izdanju, u isprobavanju nečeg što se nije dalo, bar ne u datom trenutku, nagurati na tada aktualni album. Dakle, kreativnost bar nakratko oslobođenu koncepta i(li) bilo kakve vrste zazora; refleks, pobjegli glas. A vješto, urednički spretno i pismeno sabiranje takvih pjesama u zbirke znalo je biti prava fešta, glazbena poslastica najfinije vrste. Prva koja mi pada na pamet jedna je od omiljenih mi kompilacija uopće, “Sci-Fi Lullabies” britanskog benda Suede, koja je na dva diska okupila njihove B-strane singlova iz devedesetih, pjesme, dakle, koje se nisu našle na njihovim antologijskim albumima, ali koje ljepotom, šarmom, kvalitetom, prepoznatljivom melodioznošću i emotivnošću itekako zavrjeđuju svoje mjesto uz ljepotice s ploča “Suede”, “Dog Man Star” ili “Coming Up”.
U tom me kontekstu uopće ne čudi svojedobna, a nedavno i prigodno ponovljena izjava Nicka Cavea kako mu je trosveščana kompilacija B-strana i rariteta koju je uredio i objavio 2005. osobno najdraži album kojeg je napravio. Glazbenik, odnosno, iznad svega veliki, nezaobilazni autor koji u svojoj preko četrdeset godina dugoj karijeri jedva da bilježi loš album (ako i da, odnosi se na najranije dane prije saveza s bendom The Bad Seeds) sasvim sigurno je svaki od tih albuma osmislio i realizirao kao trenutkom, konkretnim nadahnućem i idejom p(r)ogonjenu zbirku, što nužno na nekoj razini dovodi do potrebe da kakav segment ili dio “pati” za potrebe cjeline. Tri diska na kojima je po prvi put sabrao pjesme čije nastajanje nije bilo opterećeno takvim diktatima i namjenama obuhvatila su tako puna dva desetljeća svojevrsne alternativne diskografije, kakva u slučaju ovako snažnog i na Čežnju fokusiranog autora nije mogla biti ništa slabije od – nazovimo to tako – mušičavog remek-djela.
Jer, mušičavost je nužna popratna pojava kad se na jedno mjesto sabire tako raznolik materijal, a Nick Cave iz osamdesetih nikako nije bio isti Nick Cave koji je u sam osvit devedesetih za klavirom pjevao pjesme o brodovima, plaču i biblijskom dobrom sinu, baš kao što ni taj Cave nije isti kao onaj koji će se šest-sedam godina potom obraćati lađaru Kristu tražeći iskupljenje i otkupljenje. Samozatajni dragulji s rubnih dijelova turbulentne pjesmarice, poput “The Train Song”, “(I’ll Love You) Till the End of the World”, “Shoot Me Down”, “Bless His Ever Loving Heart” i još cijele niske drugih (ova cjepidlaka našla je čak nekoliko propusta poput neuvrštenja uistinu predivnog instrumentala “To Have and to Hold” i nimalo manje lijepe “To Be by Your Side”) u “B-Sides and Rarities” našli su zasluženo udomljenje koje je ne samo podcrtalo trajnu vitalnost autorskog rukopisa, već je taj isti rukopis predstavilo u dotad najraskošnijem, najopuštenijem, pa čak i najsirovijem izdanju.
Od tada je prošlo, evo, šesnaest godina – i to po mnogočemu redefinirajućih, ali i traumatičnih – i Nick Cave je skupa sa svojim najbližim suradnikom i najagilnijim članom trajno fluidne postave The Bad Seeds, Warrenom Ellisom, odlučio sastaviti nastavak svog najdražeg albuma. Jednostavno nazvana “B-Sides and Rarities Part II”, zbirka je to koja na jednom mjestu sabire, dakle, posljednjih desetljeće i pol rada u sjeni, pjesme nastale usporedo s albumima “Dig Lazarus Dig!!!”, “Push the Sky Away”, “Skeleton Tree” i “Ghosteen”. I već sami brojevi govore kolika je razlika u odnosu na prvu zbirku: možda petnaest nasuprot dvadeset godina i nije toliko bitna razlika, ali četiri albuma u ovih petnaest godina nasuprot čak trinaest albuma u ranijih dvadeset govori mnogo i o vremenu, odnosno, trendovima, i o samom Caveovom stvaralačkom zamahu…
Jer, da se podsjetimo, godine su to koje je otvorio povratak sirovijem, rocku bližem, gotovo prljavom, u grotlo bluesa uronjenom zvuku, prvo u grubo nijansiranom albumu “Dig Lazarus Dig!!!”, a potom i u projektu Grinderman, u kojem je uz birane članove The Bad Seeds (uvijek uključujući Warrena Ellisa) Cave zagrebao još žešće i još dublje u garažni, visokooktanski blues, dozivajući na mahove čak mladenačko doba (auto)destruktivnog sastava The Birthday Party, da bi potom s albumom “Push the Sky Away” tkivo pjesme ogrnuo zagasitijim tonovima i prozaičnijom naracijom. Smrt 15-ogodišnjeg sina Arthura, naravno, uzdrmala je iz temelja cijelo Caveovo biće, pa tako i kreativne silnice i duhovni život, osobni i obiteljski. Albumi nastali po toj, kako je to sam Cave jedno vrijeme obrambeno običavao reći, traumi – “Skeleton Tree” i “Ghosteen” – potpuno su redefinirali iskaz ovog senzibilnog koliko i pozom ojačanog glazbenika. Pjesme sve udaljenije od punkom i bluesom inficiranih slapova i gejzira te grubo vezenih balada, ali i od fluidne lirske naracije, sve su više postajale nalik meditacijama, tepajućim zazivima usmjerenima u neizvjesnost onozemaljskog i nebeskog, što je sve redom nužno obilježilo i ove pobjegle glasove, reflekse, koncepta oslobođene izljeve kreativnosti.
Pomalo je i nepošteno, ako ne i bespotrebno, povlačiti usporedbe i konstatirati da je ova Caveova zbirka B-strana i rariteta siromašnija, slabija od prve. Ovo jest nastavak, ali prije svega dokument jednog drugog vremena i odnosa, te kao takav posve samosvojan i samodefinirajući. “B-Sides and Rarities Part II” pokriva, da, razdoblje samo četiri albuma s The Bad Seeds, ali to je i vrijeme kad su nastajala dva albuma Grinderman (pjesma “Vortex” nastala je baš u to vrijeme, ali tada neuklopiva u taj zvukom surov svijet) te kvantitetom i kvalitetom impresivan portfolio filmske glazbe koju je Cave skladao i izveo s Warrenom Ellisom (dvodjelna kompilacija “White Lunar”, da spomenem kao preporuku, nudi najpouzdaniji presjek tog aspekta Caveova stvaralaštva). Razdoblje je to, da se vratimo na početak, i postupnog nestajanja kategorije B-strane, pa ovdje zapravo dobivamo tek nekoliko njih, na samom početku, skinutih sa singlova s danas već trinaest godina starog albuma “Dig Lazarus Dig!!!”…
S naglaskom, dakle, na Rarities iz naslova, zbirka s ukupno 27 pjesama raspoređenih na dva CD-a, uz singlove “Needle Boy”, “Animal X” i “Give Us a Kiss” koji se nisu uklapali u album “Push the Sky Away”, u svom drugom dijelu nudi studijske snimke nastale na potezu od tog albuma preko refleksivnih “Skeleton Tree” i “Ghosteen”. Logično fokusiranija, kompaktnija od dične prethodnice, “B-Sides and Rarities” ipak ne donosi dovoljno uzbuđenja i zaista vrijednih priloga bogato pjesmarici glasovitog australskog autora. Bljeskovi poput pjesme “Euthanasia”, čiju smo izvedbu mogli lani čuti na koncert-u-doba-korone albumu “Idiot Prayer: Nick Cave Alone at Alexandra Palace”, zanosne “Vortex”, potkožno krhke “Life Per Se” ili ranih verzija pjesama “Skeleton Tree” i “Girl in Amber”, na žalost, uronjeni su među posve prosječne pjesme ili čak tek naznake pjesama čija je najupadljivija mana upravo to što zvuče baš kao viškovi sa snimanja, dakle, niti kao B-strane u onom svom plodonosnijem obliku.
No, da ne pomislite da je sve baš tako šturo ili čak isforsirano, tu su i vrlo zanimljivi, dirljivi favoriti poput nove izvedbe “Avalanche” iz kajdanke velikog Leonarda Cohena, pjesme kojom je Cave prije gotovo četrdeset godina otvorio svoj prvi album s The Bad Seeds i čija je transformacija od toga ranog, gotovo brutalnog, zlokobnog iščitavanja do ovog novog, gotovo nježnog, na klaviru odsviranog performansa zrelog interpreta zapravo spontana dokumentacija razvojnog puta jednog osobenog iskaza. A tu je i impresivna koncertna verzija pjesme “Push the Sky Away”, nastala u suradnji s melburnškim Simfonijskim orkestrom, te otvarajuća, gotovo prpošna, naftalinski poletna “Hey Little Firing Squad” kao punokrvna B-strana (sa singla “Midnight Man” iz 2008.), kao pravi mali dragulji novije Caveove pjesmarice.
Ostaje pitanje koliko je osjetni manjak uistinu snažnog materijala – čak i u ovoj ležernijoj formi “alternativne diskografije” – posljedica samih diskografskih okolnosti, a koliko Caveova sve izražajnijeg udaljavanja od bendovskog okružja, konačno i otvoreno priznatog s aktualnim izdanjem “Carnage”, nastalim bez benda, odnosno, samo s Warrenom Ellisom. Naravno, vjerojatno sam Nick Cave najbolje zna odgovoriti na takva pitanja, s tim da se njegova stvaralačka logika sasvim sigurno pokreće daleko dubljim i manje opipljivim polugama od same “bilance” popratnih snimaka i škrabotina. Ono što zadnjih desetak i više godina njeguje s Ellisom kao suradnikom, ali – sudeći po vrlo dirljivim iskazima na stranici The Red Hand Files – prije svega prijateljem u najpunijem značenju te riječi, nadilazi puku umjetničku, još više poslovnu suradnju, a kolekcija raritetnih snimaka (kad je već ponestalo dobrih starih B-strana) nikako ne spada u pouzdana mjerila kvalitete plodova takve suradnje i kreativnošću obilježena prijateljstva.
Dakle, “B-Sides & Rarities Part II” prije svega se obraća fanovima, ali to se može reći i za prvu zbirku, kao i za slične, najdičnije primjere takvih kompilacija, poput spomenute “Sci-Fi Lullabies” ili Oasisove “The Masterplan”. Ono što nudi, bili fan ili ne, makar je sporadični uvid u kreativni proces u presudnim mijenama, blic-inventuru pozadinskih previranja koja su u konačnicama formirala sjajne albume obilježene tugom i nestalnom nadom. U vrijeme sabijanja prezentacije glazbe u sve manje formate i opće youtubeizacije glazbe općenito, već sama odluka da se objavi ovako opsežna zbirka vrijedna je makar pozdrava i naklona.