RECENZIJE TONIJA MATOŠINA
Norah Jones i Willie Nelson lakoćom istinskih zanesenjaka nude dva nova ploda svoje kreativnosti
Među glazbenim izdanjima objavljenima na svjetskoj sceni kroz zadnja dva-tri mjeseca možemo naći i svježe albume čak dvaju glazbenika o čijim ste novitetima još nedavno mogli čitati u ovoj istoj rubrici. Naime, pop-jazz dama Norah Jones i već odavno legenda countryja i americane Willie Nelson objavili su sredinom lipnja, odnosno, početkom srpnja nove zbirke pjesama, gotovo kao u inat pandemijskom potresu koji je protresao i pretresao ne samo dinamiku, već i intenzitet rada, pa i motivaciju kako glazbenika, tako i njihovih izdavačkih kuća.
Dvoje glazbenika koje povezuje i svojedobna konkretna suradnja – jedna na kremastim stapanjima popa i jazza (ali i soula, bluesa, gospela, folka, pa i countryja) oblikovana glazbena pojava rafinirane finoće i ustrajna, koliko i opreznog duha, te druga, u svojim poznim godinama već odavno legendarna figura koja je nadišla svoja ishodišta u countryju, postavši nezaobilazno poglavlje u tzv. velikoj američkoj pjesmarici – pred samim ulaskom u treće desetljeće novoga milenija nude albume lakoćom istinskih zanesenjaka, zaljubljenika u note kakvima duguju svaki novi plod vlastite kreativnosti.
Norah Jones – “Pick Me Up Off the Floor” (Blue Note / Virgin EMI, 2020.)
Prepustimo li dami prvo mjesto (tim više jer je i objavila album dvadesetak dana prije Willieja), dolazimo, dakle, na “Pick me Up Off the Floor”, album koji nasljeđuje lanjsku kraću zbirku, zapravo više EP nego album, “Begin Again”. Norah Jones se nakon albuma “Day Breaks” iz 2016. orijentirala na izdavanje singlova u digitalnom obliku, koje je pak lani objedinila na spomenutom “Begin Again”. U međuvremenu je radila na još nekim pjesmama koje su nastajale tijekom istog razdoblja, polako skupljajući materijal za novi, punokrvni album.
Norah je otkako je izbila pandemija snimila seriju kućnih “koncerata”, čije su snimke dostupne na internetu kao stalna veza s fanovima u vremenima kad su koncerti postali raritet. Neki će njezine snimke nazvati patetičnima, ali između ostalog i one pokazuju taj njezin odnos prema glazbi, odnosno, vjeru u ljekovitost uistinu lijepe glazbe. One glazbe koja svoje uporište ima u kreativnosti vezanoj uz sve što joj je prethodilo i koja u toj povezanosti nalazi svoj smisao i potencijal. To je ista putanja koja ju je vodila kroz vlastite albume i brojne suradnje s kolegama sličnih pa i manje sličnih glazbenih afiniteta, a koja joj nije dopustila ni ostaviti neke pjesme iz prethodnih godina u ladici kao puke škovace, kako bismo rekli u Dalmaciji, iz procesa sastavljanja zbirk(ic)e “Begin Again”. I ne, ne vjerujem da je u pitanju iskorištavanje bilo čega iole upotrebljivog da bi se sklepao novi album – sam “Pick Me Up Off the Floor” demantira takvu pretpostavku.
Norah Jones je izgradila karijeru na njegovanju finih nota, na tim mekim stapanjima i srastanjima uhu umilnih žanrova i sazvučja prikladnih za kišna popodneva i zamagljene večeri, ali zapravo za bilo kakvu istinski slušateljsku priliku ili ugođaj. Novi album, kao i većina prethodnih, stalno nateže te formule do novih milimetara glazbenog prostora, pri čemu namjerno spominjem tako sitnu mjernu jedinicu, jer kao ni dosad nema ovdje naglih poteza i dugih koraka, iznenađenja ili avantura. Možete to nazvati dosadnim, ali nimalo manje prikladan izraz bio bi i opreznost, pa čak i obzir. Obzir ne samo prema publici, koja od potpisnice one već davne prelijepe, senzacionalno uspješne zbirke “Come Away with Me” i ne očekuje revolucije i rušenje mostova, već i prema unutarnjoj, intimnoj strani, prema vrelima s kojih je Norah gasila žeđ za glazbom i koji su oblikovali glazbeni svijet male Teksašanke krajem prošloga milenija.
I zaista, nećete na “Pick Me Up Off the Floor” naići na iznenađenja u odnosu na “Begin Again”, a čak će vam umilno prizvati i osamnaest godina star prvijenac “Come Away with Me”: Norin predivan glas, blago zadimljen, topao i sugestivan, vladat će nad notama koje će pak postojano lebdjeti među isprobanim obrascima i okvirima žanrova koji su postavili temelje današnjoj popularnoj glazbi, sve baš kao u doba kad se ova nadarena glazbenica lakoćom balerine nametnula kao nova zvijezda. Taj će se glas odmah na početku nametnuti kao ravnopravni, čak temeljni instrument, u pitkoj eleganciji pjesme “How I Weep”, i to ne produkcijskim zahvatom već upravo samom uvjerljivošću izvedbe, a u gospelom ozračenoj “To Live” taj će dojam dobiti još ljepšu potvrdu. U “I’m Alive” pak dobivamo novu suradnju s frontmenom sastava Wilco, Jeffom Tweedyjem, te možda baš zbog te sinergije i pamtljiv komentar današnjih oblika spolne neravnopravnosti.
Norah, koja danas već i autorski stoji iza pjesama na svojim albumima (taj je njezin udio rastao iz albuma u album), provukla je kroz tekstove na “Pick Me Up Off the Floor” dosta svoje nutrine, ali i to bez značajnijih izlazaka iz zone komfora, pa čak i kantautorskih stereotipa, od čega je, primjerice, dosta patio i iskaz kolegice joj Sheryl Crow, no teško da će joj tko to ozbiljnije zamjeriti. Dakle, još jedan lijep, nenametljiv album kao potvrda prije svega izvođačke postojanosti i rafiniranosti čiji pozadinski žar očito ne jenjava.
Willie Nelson – “First Rose of Spring” (Legacy, 2020.)
Kad Norin prekaljeni kolega, glazbenik s već toliko uglazbljenih zbirki iza sebe, osamdesetsedmogodišnjak, da budemo i brutalno konkretni, svoj novi album naslovi kao “prvu proljetnu ružu”, već na prvi dojam sve skupa ne miriši ni blizu kakvom rastanku ili umirovljenju. Nestvarna brojka od sedamdeset studijskih albuma koju upotpunjuje upravo “First Rose of Spring” pritom je sve samo ne breme, baš kao što možda tek opuštenost i lakoća izvedbe svjedoče tako dug put koji je vodio do pjesama sabranih za novo druženje s ovim izuzetnim glazbenikom.
Pišući lani otprilike u ovo isto vrijeme o prethodnom mu albumu “Ride Me Back Home”, poput brojnih mojih kolega piskarala opisao sam ga kao zaključenje svojevrsne trilogije vrlo vitalnih albuma s temama smrtnosti i životnih sumraka; Willie sada, rekao bih sa smješkom, demantira bilo kakva naklapanja o zaključivanjima, trilogijama i tome slično, očito uporan u svom pletenju novih glazbenih vezova. Iste se teme valjda same nameću, ali one su tu i kao dio folklora, a ne samo njegove osobne, gotovo devet desetljeća stare vizure. Ili bi prikladniji izraz bio devet desetljeća mlade vizure, sudeći po mekoći i zaigranosti Williejeve izvedbe. “Vrijeme je moj prijatelj”, poručio je uostalom lani u pjesmi “Come on Time”, a “First Rose of Spring” kao da je konkretno mu opravdanje te poruke.
Iako su od jedanaest novih pjesama tek dvije autorske, odnosno, napisane skupa sa stalnim mu suradnikom, producentom Buddyjem Cannonom, Williejev je pečat jasan, jer nije sam autorski iskaz taj koji svjedoči snagu, bistroću i žar talenta ov(akv)og glazbenika; kao i dosad i kao što je to slučaj s brojnim mu kolegama poput Dylana ili Casha, posvajanje versa i nota iz drugih pjesmarica nerijetko je bio još ljepši odraz nutrine, odnosno, poetike svojih “pozajmljivača”. Tako je i Williejeva nova šetnja nekim drugim opusima i vremenima odraz vitalnosti i logike njegova kreativnog duha: poslušajte samo završnu “Yesterday When I Was Young” iz pjesmarice slavnoga Charlesa Aznavoura (izvorno “Hier Encore” iz 1964.), pažljivo, prateći i ton glasa, a ne same riječi, pa nećete moći ne pripisati stihove poput “Toliko je pjesama u meni koje neće biti otpjevane i ćutim gorak okus suza na jeziku; došlo je vrijeme da platim svoje jučer, kad bio sam mlad” upravo ovom ostarjelom, a stvaralački tako vitalnom “country odmetniku”.
Pa i kad u obradi pjesme Billyja Joea Shavera “We are the Cowboys” poruči kako su “kauboji prosječni Amerikanci, Teksašani, Meksikanci, crni ljudi i Židovi, svi koji vole ovaj stari svijet i ne žele ga izgubiti”, jasan je njegov osobni i društveno aktualan trenutak, glas proizašao iz duge saživljenosti s tim “sweet old world”, da se izrazim riječima još jedne slavne Williejeve kolegice, Lucinde Williams. Ta saživljenost, autentičnost iskaza proizašla iz razumijevanja, ali i iz ljubavi prema, kako geografskoj, tako i kulturnoj te duhovnoj domovini, ono je što pokreće kreativne motore i nakon toliko desetljeća, na sličan način kao što pokreće Boba Dylana ili što je pokretalo Johnnyja Casha i toliku braću im i sestre po pismu. Zato je “First Rose of Spring” tek još jedan mali album svoga vremešnog potpisnika, ali i još jedan njegov prilog toj velikoj obitelji baštinika “slatkoga starog svijeta”. Još jedan prilog koji ni po čemu ne mora biti i posljednji iz radionice čovjeka koji je odavno pjevao kako moli “da Njegova bude volja, a ne moja” te glazbom ne odgađa niti strepi od neizbježnoga, već svakim novim album jednostavno slavi dar primljen ne po zasluzi nego po Milosti.