Nick Cave kultni je kantautor koji svojim pjesmama protkanim biblijskim motivima već desetljećima očarava publiku diljem svijeta. Kao posrnuli, povremeni ili sumnjičavi vjernik, Cave je oduvijek privlačio i katoličku publiku, svjesnu duboke podijeljenosti unutar njegova djela – s jedne strane, riječ je o autoru koji pjesmama naizmjenično traži i slavi Boga; s druge strane, o čovjeku koji je tijekom karijere nerijetko živio nemoralno i neodgovorno, od zloporabe narkotika nadalje, dok je kasniju fazu njegova života obilježila i smrt dvojice sinova.

Kao slojevita ličnost, međutim, Cave je i danas – osim intrigantnog pjesmospisatelja – i osoba koja umije zanimljivo iznijeti vlastite poglede na stvaralačke procese, vjeru i društvo. U najnovijem intervjuu koji je dao za australski Quillette, Cave tako progovara o svojoj dnevnoj rutini, svojemu konzervativizmu, gubitku sina i spašavanju braka, isprepletenosti stvaralačkog nagona i kršćanske vjere, te pogledu u budućnost naših društava.

Govoreći o samodeklariranom konzervativnom usmjerenju – ne nužno u političkom smislu, nego općenito u odnosu prema svijetu – Cave je rekao kako “konzervativni temperament ima veze s dubokim razumijevanjem inherentne vrijednosti svijeta, te njegove ranjive i neizvjesne naravi. Sumnjičav je prema impulsu za razbijanjem, uništavanjem, otkazivanjem, spaljivanjem stvari, te je prirodno okrenut k opreznoj, postupnoj promjeni, jer sa svijetom trebamo oprezno rukovati”.

“Konzervativac poznaje gubitak i tugu. Svakako sam otvoren novim stvarima, ali uz poštovanje prema onome što je bilo prije i melankolično razumijevanje kako je znatno lakše nešto srušiti negoli ponovno izgraditi. Ali, naposljetku, mislim da je konzervativizam aspiracija, nešto čemu bismo trebali stremiti – društvu koje funkconira dovoljno dobro da ga je vrijedno očuvati. Ne mislim da smo već na tom cilju, još postoji više toga što bi se moglo reformirati, naravno, ali mislim da se općenito krećemo u pravom smjeru”, dodaje Cave.

Na pitanje o obiteljskom životu, Cave progovara o traumi gubitka maloljetnog sina i načinima na koje je ta smrt ojačala njegov brak: “Za mene i Susie život se iz temelja promijenio nakon smrti našeg sina Arthura. Naš brak bio je izložen ogromnoj količini stresa, kao što je slučaj sa svim brakovima kada dijete umre. Statistike o tome nisu ohrabrujuće, oko 80 posto brakova u kojima dijete umre ne uspijeva se održati. Mislim, doduše, da brakovi koji se uspiju održati postaju snažniji i otporniji jer su očvrsnuli u vatri zajedničke katastrofe”.

“Počeli smo razumijevati krhku narav stvari i vrijednost institucija koje služe kako bi ih održale u komadu. Vjerujem da Susie i mene iz žalosti nije izbavila samo naša uzajamna ljubav, nego brak kao takav. Održao je naše rasute komade na okupu. Na radikalan nam je i pojačan način osvijestio svetu dimenziju institucije braka. Ishod svega toga za mene je bio što sam počeo razumijevati kako u životu postoje stvari vrjednije od naših kreativnih postignuća. Zamislite to! Uvidio sam da moj rad zapravo i nije najvažnija stvar! Zapanjujuće li spoznaje! Za mene je to bila teško naučena lekcija, bila je potrebna katastrofa da bih to shvatio”, istaknuo je Cave.

Pristupajući vjeri u Boga višedimenzionalno i introspektivno, Cave ističe kako je “ono u što vjerujemo ozbiljna stvar. To je uvjet našeg bivanja. Nije nešto što se može sakriti, posebice ako ste kantautor, jer vaše preokupacije izranjaju na površinu i pronalaze svoj put do pjesama. To je ljepota i opasnost ponekih pjesama, one otkrivaju mnogo, ne samo drugima, već i sebi. Tako da, štogod moja vjerovanja bila, ona postoje u onome što stvaram. Tamo ih svi mogu vidjeti”.

Naglašavajući kako u porukama koje razmjenjuje sa svojom publikom na mrežnoj stranici The Red Hand Files nastoji nijansirano pristupiti “svojoj vjeri, ali također i svojoj nevjeri”, Cave se prisjeća da ga vjerske ideje zaokupljaju oduvijek:

“Ne treba naglašavati kako ima nečega apsurdnog u provođenju vremena u promišljanju o naravi nečega što možda i ne postoji. No stvar je u tome da su pisanje pjesama i vjera neraskidivo povezani, za mene, i jedno prepoznajem u drugome. Mislim da pisanje ovisi o spremnosti uočavanja tananih, meko izgovorenih ideja, koje se otkrivaju, poput Boga, u nagovještajima, utvarnim apstrakcijama, misterijima. I poput Boga, pjesma rijetko dolazi posve oblikovana, bez borbe, proglašavajući sebe. U tom smislu, kao glazbeniku i autoru pjesama, pitanja vjere su moja druga narav i nije ih moguće ignorirati”.

Štoviše, opisujući svoju stvaralačku rutinu, Cave poseže upravo za biblijskom referencijom: “Postoji ljupka priča u Knjizi postanka, kada se Jakob čitave noći hrva s anđelom. To je ono što i ja činim tijekom radnog vremena”.

Na pitanje o budućnosti svijeta, Cave odgovara kako je, protivno općem osjećaju koji danas dominira, pun nade:

“Neprestano nam se govori kako je svijet osuđen na propast. Mediji pojačavaju tu zamisao do razine histerije. Uvjetovani smo vidjeti svijet isključivo u kontekstu opresije, korupcije i degradacije. Do određenog je stupnja teško ne biti usisanim u tu bujicu očaja, ne otvrdnuti i postati ciničnim. Pa ipak, nije potrebno mnogo da bi se vidjelo kako taj stav samo doprinosi svjetskim problemima, kada se na čovječanstvo gleda samo sa sumnjičavošću i prijezirom samo je po sebi problem. To je, na neki način, deifikacija naše vlastite propasti”.

“Zato odabirem nadati se, ne zato što bi postojalo mnoštvo dokaza za takvo stajalište, nego zato što je to nužna podloga svakog pozitivnog koraka. Moramo voljeti svijet da bismo ga spasili”, zaključio je Cave.