BRANKO MILOŠ O NOBELOVCU (1)

Bob Dylan – umjetnik koji ‘nastoji da život na zemlji učini boljim’

Dodjela Nobelove nagrade za književnost glazbeniku Bobu Dylanu odjeknula je nedavno u javnosti. Imajući u vidu kako je jedan važan dio Dylanove karijere bio obilježen kršćanskom vjerom i njegovim obraćenjem (o čemu više možete pročitati OVDJE), odlučili smo posvetiti prostor tom umjetniku kroz nekoliko tekstova o njemu. Autor tekstova jest publicist Branko Miloš, autor knjige Druga strana rock and rolla u kojoj piše o fenomenu rock kulture iz perspektive kršćanstva.

140624-bob-dylan-1457_fc36cf65fb1e95993f7f2af408bc9600-nbcnews-ux-2880-1000

Švedska kraljevska akademija u Stockholmu objavila je 14. listopada da je Nobelovu nagradu za književnost u 2016. godini dobio američki rock glazbenik Bob Dylan. U obrazloženju odluke istaknuto je da je Dylan „stvorio novi poetski izraz u velikoj američkoj pjesničkoj tradiciji“. Dio medija vijest je popratio komentarima kojima su dominirale tvrdnje kako se radi o kontroverznoj odluci, velikom iznenađenju i dodjeli koja će izazvati prijepore. Kako nisu iznosili nikakve artikulirane argumente kojima bi osporili odluku Odbora za dodjelu Nobelove nagrade, jasno je da su ovakve reakcije posljedica navike suvremenih medija da svakom događaju o kojem pišu daju senzacionalistički prizvuk. Pogotovo neuvjerljivo zvuče tvrdnje o iznenađujućoj ili senzacionalnoj odluci ako se zna da je Dylan prvi put nominiran za Nobelovu nagradu još 1997. godine i da je od tada gotovo redovito bio u užem krugu izglednijih kandidata.

Istina, na prvi pogled, može se doimati neobično što nagradu za književnost odnosi glazbenik, no upućeniji su itekako svjesni da je Dylan, osim što je najizvođeniji rock autor ujedno i najcitiraniji rock pjesnik te da je te dvije izražajne forme u njegovom slučaju nemoguće razdvojiti. Doduše, istina je i to da je Dylanu nagrada dodijeljena u godini kad, osim jedne neobične metalne skulpture, nije stvorio ni jedno novo, ni glazbeno ni literarno djelo, ali je svakako istina i to da je Dylan posljednja osoba iz svijeta umjetnosti kojoj bi se mogle zanijekati kreativnost i originalnost, pa čak i onda kad ne stvara nova djela. Naime, iz večeri u večer svaki je njegov koncert jedinstvena i nepredvidiva predstava.

Nobelova nagrada za književnost dodijeljena mu je jer je stvorio „novi poetski izraz“, a na medalji koja se dodjeljuje dobitniku ugravirane su riječi iz Vergilijeve Eneide: Inventas vitam juvat excoluisse per artes („oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim“).

Kratka šetnja kroz, više od pet desetljeća Dylanova intenzivnog umjetničkog stvaralaštva pruža obilje argumenata koji potkrepljuju obje prethodne tvrdnje, kako onu o stvaranju novog poetskog izraza tako i o njegovom nastojanju i doprinosu da život na zemlji bude bolji.

Bob Dylan je rođen 24. svibnja 1941. kao Robert Allan Zimmerman u židovskoj obitelji ruskog podrijetla, u gradiću Duluthu u američkoj državi Minnesoti. Još u ranom djetinjstvu obitelj mu je preselila u obližnji industrijski gradić Hibing gdje mu je otac otvorio trgovinu električnim aparatima. Hibing je da­vao velike količine željezne rude potrebne američkoj vojnoj industriji pa su se u regiji izmjenjivala razdoblja prosperiteta i recesije, ovisno o povećanim ili smanjenim američkim vojnim aktivnostima. U vrijeme ratova u Hibingu se tražila dodatna radna snaga, a za mirnih razdoblja dolazilo je do otpušta­nja viška radnika. Mladi je Dylan vrlo rano uočio kako sudbina lokalnih ru­dara, te vjekovne metafore mukotrpna fizičkog rada i svakodnevne životne ugroženosti, ovisi o ratu, a egzistencijalnu im dramu dodatno opterećuje činjenica da su upravo rudarski sinovi među najčešćim regrutima u svim ratovima. Ispadalo je da minimum egzistencijalne sigurnosti roditelja korespondira s maksimalnom egzistencijalnom nesigurnošću njihove djece. Kao mladić istančana promatračkog i analitičkog dara Dylan se rano počeo baviti pitanjem tko je onaj koji u ratnim stradanjima izvlači korist.

U Hibingu je Dylan također imao priliku odrastati s djecom brojnih doseljenika iz Europe, među kojima su dominirali Skandinavci i Slaveni; bilo je mnogo Poljaka, a i Hrvata. Rudarska, višenacionalna i multikulturalna oblast Hibinga mladom je Dylanu pružila obilje drastičnih prizora na temelju kojih je i mogao izgraditi onoliko mnoštvo likova iz svih društvenih slojeva, što će poslije pjevač grupe Byrds Roger McGuinn prokomentirati riječima: „Došao je dječak iz Minnesote i sa sobom donio tisuću melodija.“

Dylan je, još kao dijete, u rodnom Duluthu, pokazivao izuzetan pjesnički dar pišući pjesme posvećene svojoj majci, a u Hibingu se, kao srednjoškolac, pod utjecajem prvih rock zvijezda, počeo baviti glazbom. Nakon školovanja u Hibingu, Dylan, tada još uvijek Robert Zimmerman, upisao se na sveučilište u Minnesoti, ali kako ga „nisu baš puno viđali na predavanjima“ nakon prve godine napustio je studij, ime promijenio u Bob Dylan i potpuno se pos­vetio glazbi. Afirmirao se početkom šezdesetih, za bremenitih društvenih okolnosti, kad su odnosi između istočnog i zapadnog bloka dovedeni do ruba sukoba, kad je svijetu zaprijetila nuklearna katastrofa, a Ameriku potresalo rasno pitanje.

Uslijed pogoršanih političkih i socijalnih prilika opao je interes za rock’n’roll, koji sputan šablonom pubertetske glazbe zabave i plesa, nije mogao odgovoriti izazovima vremena. Istovremeno je porastao interes za raniju folk glazbu koju je karakterizirao angažirani stav i komentar društva. Velikani američkog folka prve polovine 20. stoljeća Woody Guthrie i Pete Seeger inspirirali su brojne sljedbenike čije se stvaralaštvo protezalo u rasponu od  uopćenih slika do oživljavanja starih folk standarda, ali novi naraštaj nad kojim je bila nadvijena izravna prijetnja trebao je nekoga tko će progovoriti u njegovo ime. Na očekivanja naraštaja odgovorio je Bob Dylan.

Nakon prvog, relativno nezapaženog albuma, Dylan je s drugim albumom „The Freewheelin’ Bob Dylan“ odmah svratio pažnju na sebe jedinstvenom sposobnošću da u formi tradicionalne folk pjesme postavi uznemirujuća pitanja te da jednostavnim riječima izrazi duboku istinu i snažnu poruku. U pjesmi Blowin’ in the Wind, za koju se govorilo da predstavlja himnu svog vremena i „sveopći humanistički manifest“, Dylan je oslikao strepnje, nade, strahove i pitanja koja su mučila njegov naraštaj:

Kolike putove čovjek mora prijeći

Prije nego ga nazoveš čovjekom?…

Koliko puta čovjek može okretati glavu

Praveći se da ništa ne vidi?…

Koliko puta mora pogledati u vis

Da bi ugledao nebo?…

Koliko bi ušiju trebao imati

Da bi čuo kako drugi plaču?

Koliki će još izginuti dok ne shvati

Da je previše mrtvih?

U pjesmi Masters of War (Gospodari rata) mladenačkim gnjevom obrušio se na prijetvorne političare, vojnu industriju i zagovornike rata.

Dođite vi gospodari rata

Vi što pravite tolike puške

Vi što pravite avione smrti

Vi što pravite tolike bombe

Vi što se skrivate iza zidina

Vi što se skrivate iza stolova

Želim vam reći

Da vidim kroz vaše maske

Kao dvadesetogodišnjak uvidio je i pogubnost ideologije za koju će se poslije uvriježiti naziv kultura smrti, pa u istoj pjesmi gospodarima rata i ideolozima smrti poručuje da su prouzročili najgori mogući strah, strah od života, strah od rađanja djece, pa zato što prijete tuđem životu sami nisu zavrijedili život.

Zato što prijetite mojoj bebi

Nerođenoj i bezimenoj

Vi niste zavrijedili krv

Koja teče vašim venama.

Svakodnevno svjedočimo aktualnosti ovih stihova, a da ubijanje nerođenih nije samo očajnički čin usamljenih i unesrećenih osoba nego detaljno razrađen program svjetskih moćnika pokazao je ne tako davno i bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je izjavio da je veća prijetnja okolišu na zemlji brojnost stanovništva nego zagađenje i klimatske promjene. Uglavnom, kako rastu ratne prijetnje u svijetu tako i Dylanova pjesma Masters of War dobiva na aktualnosti pa od devedesetih godina prošlog stoljeća na ovamo predstavlja jednu od njegovih najizvođenijih pjesama.

Na istom albumu našla mu se još jedna velika pjesma A hard Rain’s A-Gonna Fall, u kojoj po uzoru na starozavjetne proroke Amosa  i Jeremiju prepričava što vidi u svijetu. Obilje apokaliptičkih i užasavajućih slika mnoge je navelo da zaključe kako je „Teška kiša“ pjesnikova vizija atomske kiše. Dylan je poslije odbacio takvo tumačenje i pojasnio da je pod teškom kišom mislio na medijske manipulacije. U pjesmi najavljuje vrijeme kad će nas mediji obasipati lažima, ali on svoju pjesmu (tj. istinu) dobro zna i na njoj će ustrajati „sve dok ne počne tonuti“.

Od samih se početaka uočavalo da su stavovi i poruke iz Dylanovih pjesama utemeljeni na općeljudskim i religijskim vrijednostima, a da ih najčešće izriče uz pomoć biblijskih slika. Novinari su ga počeli nazivati prorokom svog doba, savjesti svijeta i glasom generacije… Uz  predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, baptističkog svećenika Martina Luthera Kinga koji je bio duhovni lider afroameričke populacije Dylan je, kao glas mladog naraštaja, slovio kao treća ključna figura u kreiranju pacifističke svijesti u Americi, u prvoj polovini šezdesetih.

U pjesmi Blowin’ in the wind iznio je viziju poželjnog čovjeka, ali je ostalo otvoreno pitanje kada će ideal postati stvarnost.

Naredni mu je album The Times They Are A-Changin već prožet optimističnom porukom kako se promjene ostvaruju, da mladi naraštaj počinje stvarati novo društvo bez rata, pohlepe i izrabljivanja. U naslovnoj pjesmi Dylan podmuklim političarima, ideolozima mržnje, bezdušnom vojnom lobiju, pohlepnim bogatašima i umišljenim intelektualcima poručuje da je njihovo vrijeme prošlo; jedino se roditeljskoj generaciji obraća s molbom da pruže ruke novom vremenu koje se upravo rađa.

S pjesmom With God On Our Side (S Bogom na svojoj strani) najavljuje još jedan oproštaj, naime, dovodi u pitanje mit o izuzetnosti američke nacije i njezino pravo da ostatku svijeta nameće svoju volju. Nabrajajući burne događaje iz američke povijesti, ratove i pokolje, svaku strofu završava ironičnom tvrdnjom kako je sve dozvoljeno kad imaš Boga na svojoj strani. Snažno i suvremeno zvuče stihovi: Cijeli život uče me da mrzim Ruse…, najavljuje ratne strahote koje će se desiti u sukobu s njima, ali sve se to prihvaća s Bogom na svojoj strani. Pri kraju pjesme podsjeća kako je Isus Krist izdan poljupcem i postavlja pitanje je li i Juda Iškariotski imao Boga na svojoj strani. Cijela pjesma prožeta je prikrivenom asocijacijom na novozavjetni prizor kad Ivan Krstitelj opominje farizeje da ne govore da su djeca Abrahamova.

Karakteristična za ovo razdoblje mu je i pjesma Only a Pawn in Their Game (Samo pijun u njihovoj igri), koja na primjeru ubojstva aktivista Pokreta za građanska prava Medgara Eversa, problematizira rasnu mržnju. Neposredni izvršitelj ubojstva još se i može otkriti, ali pravi otrov i opasnost su oni koji usađuju mržnju u ljude i dijele ih na vrjednije i manje vrijedne.

Jedinstven dar da postavi uznemirujuća pitanja o događajima na koje smo se počeli navikavati pokazao je u pjesmi Who Killed Davey Moore (Tko je ubio Daveyja Moorea). Dave Moore je bio svjetski boksački prvak u pero kategoriji. Umro je od posljedica zadobivenih udaraca u meču za obranu titule. Svi izravni i neizravni sudionici ovog događaja ne smatraju se odgovornim. Sudac je sudio po pravilima, publika plaća kartu da se zabavi, menadžer je legalno organizirao borbu, novinar piše o nacionalnom sportu, posjetitelj kladionica se samo kladi na ishod, a nije kriv ni suparnik u ringu, ta i njega je mogla zadesiti ista sudbina. Formalno nije kriv nitko, ali također i ničija savjest nije potpuno čista. Ova pjesma kao da uopće ne završava, pitanje „Tko je ubio Daveyja Moorea“ stalno progoni slušatelja i sugerira zaključak da je suvremeni način života jedan veliki ring u kojem smo svi nekad Davey Moore koji se bori za život, a nekad promatrači događaja koji peru ruke od njegove sudbine.

Folk pjevačica Joan Baez, bliska Dylanova suradnica s početka šezdesetih prošlog stoljeća, prisjećajući se tog razdoblja, izjavila je: „Nitko nije mogao bolje govoriti u ime naše generacije od Dylana. Pokret za građanska prava je bio u punom cvatu, a on je opskrbljivao naš arsenal novim i genijalnim pjesmama. Ušao je u povijest kao predvodnik pobune i društvenih promjena, ime će mu zauvijek biti povezano s radikalnim promjenama šezdesetih. Da nije napisao ništa osim Blowin’ In The Wind i The Times They Are A Changin, to bi mu bilo dosta za čitav život, a on je s tim pjesmama bio tek na početku…“

Branko Miloš | Bitno.net

Objavljeno: 18. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi