Bili ljubitelji klasične glazbe ili ne, sigurno ste čuli za Franza Liszta, mađarskog skladatelja, pijanista i dirigenta, danas najpoznatijeg po svojim virtuoznim skladbama za klavir. No jeste li znali da je Liszt napisao i jednu skladbu na hrvatskom jeziku?

U svojem je burnom životu, ispunjenom skladanjem, nastupanjem i podučavanjem po glazbenim središtima Europe te intrigantnim ljubavnim zapletima i raspletima, jedan period proveo i u franjevačkom samostanu. Već 1857. godine pristupa Franjevačkom svjetovnom redu u Weimaru, no nakon tragičnog gubitka sina Daniela 1859. i kćeri Blandine 1862. godine, za što pomišlja da je posljedica njegovih razvratnosti iz prošlosti, 1863. godine odlazi u samostan Madonna del Rosario, na Monte Mario blizu Rima, gdje ostaje do 1869. godine kada ponovno odlazi u Weimar.

U tom razdoblju pisao je uglavnom sakralna djela, kao što su oratoriji “Krist” te “Legenda o svetoj Elizabeti”, “Mađarska krunidbena misa”, legenda za klavir “Sv. Franjo Asiški: Propovijed pticama” i mnoga druga djela. No među njima je i jedna zborska skladba, koja bi nama Hrvatima mogla biti zanimljiva budući da ju je Liszt napisao upravo na hrvatskom jeziku – što mnogi Hrvati, čak i mnogi hrvatski glazbenici, vjerujem da ne znaju.

No, kako je došlo do nastanka ove skladbe? Okolnosti još uvijek nisu potpuno jasne.

Poznato je da je Franz Liszt bio zainteresiran za folklornu glazbu: najpoznatiji primjer su njegove Mađarske rapsodije. Tako je svojevremeno proučavao i južnoslavensku glazbu, čije motive možemo čuti i u oratoriju “Krist”. Za njegovo zanimanje za južnoslavensku glazbu i kulturu vjerojatno možemo zahvaliti činjenici da je prijateljevao s nekoliko hrvatskih glazbenika, među kojima su Franjo Kuhač i Ferdo Livadić. Poznato je i da je jednom prilikom posjetio Zagreb i Samobor, 1846., no ova je skladba nastala tek dva desetljeća kasnije, i to u Rimu.

Godine 1863., dok je Franz Liszt boravio u prijestolnici Rimu, Europa je slavila 1000. obljetnicu početka djelovanja svetih Ćirila i Metoda, apostola Slavena. Za tu je prigodu Liszt uglazbio pjesmu grofa Mede Pucića, dubrovačkog književnika i političara, “Slavimo slavno, Slaveni”. Kako bi ju Liszt razumio, svećenik Stjepan Mlinarić, koji je tada vjerojatno boravio u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, pjesmu je preveo na njemački jezik (“Lasst uns rühmen felerich, wir Slawen”). Kako je ovaj tekst dospio do samoga Liszta, do danas nije poznato.

Ova kratka skladba napisana je u himničnom stilu za četveroglasni muški zbor uz pratnju orgulja. Započinje veličanstvenim (“maestoso”) a capella uvodom u g-molu, no ubrzo mutira u G-dur, kada se zboru pridružuju i orgulje, te do zadnjeg akorda zadržava početnu grandioznost, svečanost i ponos koje je grof Pucić utkao u stihove. Također, Liszt je u skladbi uporabio motive hrvatske folklorne glazbe, kako bi dobila autentičnost.

Djelo je prvi put izvedeno u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 5. srpnja 1863. godine, upravo na svetkovinu sv. Ćirila i Metoda. Iste je godine izvedeno i u Beču, Pragu i Brnu, tijekom milenijskih proslava. Rimsku je proslavu organizirao papa Pio IX., a svečanosti je prisustvovao i sam Franz Liszt.

Originalni manuskript danas se nalazi u Weimaru. Sastoji se od tri stranice; na prvoj se nalazi tekst pjesme i njezin prijevod na njemački jezik.

Liszt je zatim napisao aranžmane za solo klavir (1900. godine) i za orgulje (1911. godine, pod nazivom “Andante maestoso”).

Tekst pjesme:

Slavimo slavno, Slaveni,

Tisućuročnu godinu.

Od kada narod prosiju,

Pod slavnim krsta zlameni.

Slava solunskom porodu!

Slava Kirilu, Metodu!

Slava Kirilu, Metodu!

(Medo Pucić)