TEKST TONIJA MATOŠINA In Memoriam David Lynch: ‘Prekrasni i neobični’ glazbeni svijet Twin Peaksa Baš kao što ni sam nikad nije htio pojašnjavati svoje filmove, stalno ukazujući da svi mi kao gledatelji sami imamo ključ za otključavanje tih svjetova, tako i sada baš ova glazba kao da poziva na nastavak druženja s pričama koje zauvijek pričaju o Davidu Lynchu jezikom ostavljenim nam da mu sami određujemo sintaksu i pravopis Toni Matošin David Lynch Nedavna vijest o smrti američkog filmskog redatelja i umjetnika Davida Lyncha djelovala je na mene baš kao neočekivani rastanak od najboljega prijatelja. Kao iznenadni val tuge i instantni osjećaj nedostajanja. Rez. Baš kao oproštaj od cijelog jednog vremena. Jer naše je “druženje” ipak trajalo još od ranih mi adolescentskih godina, a njegova filmska poezija oblikovala je ne samo način na koji sam od tada gledao filmove, već i doživljavao umjetnost općenito. Pomogla mi je ispitivati granice filmske i bilo kakve druge naracije, pa posljedično i oslobađati neke vlastite kreativne silnice, vježbati slaganje puzzlea iz raspršenih, stalno prisutnih ideja, nalaziti začudno u običnome, i obratno. Zato je, iako je u zadnja dva desetljeća snimio tek dva filma (u što ubrajam osamnaestosatnu završnicu njegova najopsežnjijeg projekta “Twin Peaks”), svojim odlaskom ostavio prazan prostor koji će se tek naknadno moći puniti novim povratcima njegovim ionako nezaboravnim celuloidnim slikama i pričama bez granica. Još od prvog, eksperimentalnog filma “Eraserhead” pokazavši sklonost bizarnom i nadrealnom, koristeći narativnu formu tek kao polazište pa tek onda stazu po kojoj može tumarati neovisno o putokazima, Lynch je kroz preko četiri desetljeća filmskog (ali i glazbenog, slikarskog, pa i zanatskog) stvaralaštva ostvario opus prema kojem je najteže (možda i nemoguće) ostati ravnodušan. Već u drugom filmu, maestralnoj biografskoj drami “Čovjek slon” iz 1980., iskazavši posebnu vrstu humanizma, nježnost koju će provlačiti i kroz najmračnije priče, ali i očiti filmski talent kojim je već u tim ranim godinama – jer je predložak tako tražio – znao izbalansirati autorski imaginarij s tradicionalnim filmskim jezikom, redatelj remek-djela poput “Plavoga baršuna”, “Twin Peaks” ili “Mulholland Drive” tijekom cijelog svog stvaralačkog puta ostao je vjeran duhu kojim se vodio i koji mu je omogućavao zalaziti i u najdublji mrak vlastite podsvijesti bez gubitka dječje zaigranosti i radoznalosti te već spomenute nježnosti i esencijalne dobrote. Što mu je pak, uz očite nostalgičarske tonove praktički svih njegovih priča, gotovo po inerciji omogućilo, primjerice, da naizgled neprimjetno izrežira neke od najnezaboravnijih korištenja popularne glazbe na filmskoj vrpci, i to ne kao zvučnu kulisu, već kao integralni segment same radnje (Orbisonova “In Dreams” u antologijskim prizorima iz “Plavoga baršuna” te Elvisova “Love Me Tender” u “Divljima u srcu”). Samo je on, baš takav, svojeglavo djetinjast i kreativno raspojasan autor, mogao između dva nadrealna, mračna ringišpila kakvi su “Izgubljena cesta” (s jednim od najjezivijih i najuvjerljivijih prikaza zla u jednom filmskom liku) i “Mulholland Drive” (kao jedan od najtragičnijih i najmisterioznijih filmskih prikaza naličja holivudskog glamura) snimiti tako toplu, jednostavnu a poput samog života složenu “Pravu priču”. Samo je David Lynch mogao i znao na malom prostoru pomiriti estetiku klasične soap-opere poput “Gradića Peyton” i manire visokoestetskog trilera, na samom početku devedesetih godina prošloga stoljeća postavivši sa začudnim, ali i megapopularnim serijalom “Twin Peaks” temelje televizijskoj produkciji kakvu danas poznajemo. TV-serija koja je i kod nas, u sam osvit neovisnosti, pred rat koji je već prijetio, postigla instantnu popularnost, koja se diljem globusa pratila s neizvjesnošću i nestrpljenjem na rubu histerije, a čije je ključno pitanje – “Tko je ubio Lauru Palmer?” – postalo referentna točka popkulturnog univerzuma, navodno je tjerala i tadašnje državnike da žure doma gledati novu epizodu. Galerija neobičnih, na televiziji dotad neviđenih likova, tajanstveni događaji i odnosi, nadrealni imaginarij i atmosfera na sjecištima bizarnog i pastoralnog, potpuno izvrtanje svih televizijskih pravila bez opstrukcije osnovnih postulata – sve je to Lynch sa svojim suradnikom Markom Frostom (is)koristio kao sastojke svoga visokokaloričnog tijesta, a opet poštujući samu tradiciju posla, s dubokim razumijevanjem njezine prakse i mehanizama. Vrativši se istom svemiru pred kraj svoga životnog puta, prije osam godina snimivši novu sezonu, a zapravo osamnaestoetapni filmski spektakl “Twin Peaks: Povratak” kao svoje oproštajno djelo, krasopisom ispisan testament, Lynch je samo potvrdio da je svijet zamišljenog sjeverozapadnog američkog gradića njegovo zapravo kapitalno djelo, zaštitni znak jedne besprijekorno začudne filmske poetike. Baš zato bih ovdje, ovim tužnim povodom, svoje zbogom dugogodišnjem filmskom prijatelju intonirao kroz taj svijet u kojeg sam tek nekoliko mjeseci pred srbijanski napad na rodni mi Šibenik prvi put zavirio kao dječak i od tada ostao bar dijelom sebe stalno ondje gdje “sove nisu ono što se čine” i gdje je “glazba uvijek u zraku”. I baš ovom potonjem – jer stranice ove online-teke ipak su namijenjene prije svega glazbi – poklonit ću posebnu pozornost. Nimalo slučajno ili “nategnuto”, jer glazbena kulisa “Twin Peaksa” bila je, sukladno Lynchovoj trajnoj fascinaciji glazbom i samim zvukom u svojim djelima, jedna od ključnih stilsko-motivskih segmenata serijala, a time i općenito stvaralačkog puta ovih dana otišlog filmskog meštra. Album “Music from Twin Peaks” sa skladateljskim potpisom maestra Angela Badalamentija praktički je istodobno sa serijalom postao senzacija. Lynch je s Badalamentijem prethodno radio na “Plavom baršunu”, gdje je međusobno razumijevanje polučilo prve blistave rezultate. U linčovski bizarnoj (anti)sapunici odabir glazbenog suradnika tako je bio tek formalnost; navodno je Lynch Badalamentiju prije samog snimanja, dakle, prije bilo kakvog vizualnog materijala, tražeći prave note, dao tek nekoliko smjernica koje su uključivale gustu šumu usred noći, vjetar što zavija, huk sove i izgubljenu djevojku… i rodila se predivna “Laura Palmer’s Theme”, jedna od najpamtljivijih melodija serijala. Bio je to pun pogodak točno u mjesto, osjećaj i boju kakve je nepredvidljivi filmaš oblikovao negdje na svojoj i Frostovoj radnoj ploči: glazba koja u sebi sadrži elemente barskog jazza, antiknog popa i snolikih nota, plesna u melankoličnom ključu, prijeteća u podtekstu, predivna u svom košmarnom potencijalu, nadvremenska i svevremenska, bez opipljivog datuma i pečata, dala je seriji ključnu notu, ali i otpočela svoj vlastiti život kao zasebni album i samostalna cjelina. Tema s najavne špice, “Twin Peaks Theme”, već je i prije prvog prizora iz serije otvorila prozor u Lynchov jedinstven prostor na dodirištima realnoga i nadrealnoga, konvencionalnog krimića i fantastičnog trilera, staroškolske sapunice i stiliziranog horrora. Njezini plutajući basevi koji to nisu, sintesajzerski slapovi koji se obrušavaju uzvodno i sposobnost da jednostavnom melodijom dočara višeslojnu dramu označili su cijelu svoju epohu, osvojivši i Grammyja te postavši referentna točka i čisti glazbeni užitak, bilo da je riječ o instrumentalu ili pjesmi “Falling” koju je na istoj podlozi otpjevala Julee Cruise. Ista je pjevačica otpjevala i preostale dvije pjesme sa soundtracka, jednako snolike i plutajuće “The Nightingale” i “Into the Night”, dok je ostatak materijala otpao na naglašenije jazzom ozračene skladbe poput “Audrey’s Dance”, “Freshly Squeezed” ili “Dance of the Dream Man”. Naravno, sve riječi kojima mogu opisati glazbu kojom je Badalamenti u prijateljskom i umjetničkom suglasju s filmskom vizijom Davida Lyncha dočarao i vanjski i unutarnji svijet likova i cijelog podneblja zamišljenog gradića ne mogu biti dovoljne ni dovoljno precizne i dobre da pojasne tu simbiozu zvuka i slike kao što to omogućuje samo gledanje serije. Uostalom, i sama je serija višeslojna i doživljajno heterogena. Primjerice, svijet Twin Peaksa ne djeluje slučajno kao da je tridesetak godina mlađi, bliži onom iz već spomenutog “Gradića Peyton” nego tada aktualnom početku devedesetih, pa se čak i tamošnji tinejdžeri doimaju uvrnutim kopijama svojih vršnjaka iz pedesetih ili šezdesetih. Lynch je, naime, kako sam već natuknuo, usprkos svim svojim nepredvidljivim umjetničkim postupcima, autor izrazito određen nostalgijom za vremenom vlastita djetinjstva i opus mu se dade iščitavati ne samo kao poniranje u skriveniji sloj tog polumitskog svijeta i u snove koji iz nadiru iz podsvijesti obilježene tim zaronima, već i kao sraz tog i takvog doba s ovim današnjim, otuđenijim vremenom. “Twin Peaks” sa svojim nezaboravnim labirintom likova i duhova bilježi upravo to, a glazba koja ga ozvučuje nužno biva i transvremenska i transžanrovska. “Linčovska”, iako on sam nije skladatelj. A to “linčovsko”, što je postalo općekorišten pridjev ravnopravan, primjerice, “kafkijanskom”, ono je što je ostalo trajni prefiks serijalu kojem čak nije bio jedini autor niti je imao udjela u svim etapama snimanja i odvijanja radnje (pozniji, ujedno i najslabiji dio druge sezone, onaj između razrješenja ubojstva koje je pokrenulo priču i same nadrealne završnice, snimao se bez njegove prisutnosti). To je i termin koji je mnogo dublji od bizarnosti, košmara i nadrealizma koji ga prvoloptaški pojašnjavaju, jer, primjerice, usprkos svim psihološkim nijansama i naličjima likova iz Lynchova univerzuma, zlo je uvijek jasno p(r)okazano, a dobro – osobito u “Twin Peaksu” kroz na koncu serije gotovo viteški lik FBI-evog agenta Dalea Coopera (Lynchov omiljeni glumac Kyle MacLachlan u svojoj životnoj ulozi) – ustrajno i u dubini neslomljivo. I iako to dobro nije uvijek inkarnirano (primjerice, u “Izgubljenoj cesti”), ono se makar provlači kao sugestija, suprotnost mraku koji Lyncha i fascinira isključivo kao duhovni grabežljivac, kao prijetnja svijetu kojeg zamišlja, u svojoj verziji sjećanja evocira ili sanja kao ideal. Sve ovo posebno je opipljivo u nastavcima originalnih dvaju sezona “Twin Peaksa”, filmu “Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom” i spomenutom filmu/seriji iz 2017. “Twin Peaks: Povratak”. Dok je u prvom Lynch imao potrebu prikazati kako je i zašto došlo do ubojstva Laure Palmer te istodobno dramaturški provući bolnu temu obiteljskog nasilja, ali i trajne snage dobra, u svom nas je završnom djelu uvukao u svojevrsnu petlju, gdje zlo trajno plete svoje mreže, ali dobro nikada ne odustaje, pa ni kad se cijeli svjetovi mijenjaju iz nostalgijom okupanih polumitova u hiperrealistične novovjeke gudure. I ta djela prate soundtrackovi s Badalamentijevim potpisom, uvijek besprijekorno odani slikama koje ozvučuju. “Twin Peaks: Fire Walk with Me (Music from the Motion Picture Soundtrack)” i “Twin Peaks: Limited Event Series Original Soundtrack” tako jasno prate priču koja je na tim etapama postala već praktički isključivo Lynchov autorski rad, sve udaljeniji od prvih epizoda na razmeđu sapunice i art-trilera, a sve bliži njegovoj filmskoj poetici na samom rubu razumljivoga. Uz kompilacijski album s pjesmama koje se javljaju u trećoj sezoni serije, “Twin Peaks: Music from the Limited Event Series”, gdje se na bini tvinpikškog noćnog kluba poput duhova izmjenjuju imena kao što su Rebeka Del Rio i Eddie Vedder, Nine Inch Nails i Sharon Van Etten, Lissie i Chromatics, ovi albumi čine neodvojiv dio fascinantnog svijeta kojeg je sada pokojni David Lynch osmislio kao metaforu i zbilju, kao sastajalište manje i više stvarnih likova i pratećih im duhova, kao projekciju vlastitih snov(iđenj)a i univerzalnih kontrapunktova, kao “mjesto i prekrasno i čudno”, kako ga je opisao glumac Kyle MacLachlan. Tako koncipirane i realizirane, nadopunjujući njegovo kapitalno djelo, ove glazbene slikovnice upravo zato govore, pjevaju i sviraju o Davidu Lynchu izravnije čak i od njegovih vlastitih albuma, tipično linčovski naslovljenih “Crazy Clown Time” i “The Big Dream” s početka 2010-ih. Da, to su vrlo zanimljivi glazbeni kolaži koji idu ruku pod ruku s glazbom kakvom je desetljećima zamatao svoje filmske kolaže, ali ono što je po njegovim uputama za filmove na potezu od “Plavoga baršuna” do “Twin Peaks: The Return” radio odnedavno također pokojni Angelo Badalamenti, a osobito za svijet ovog potonjeg naslova, kao da je upravo sam Lynch, opisan notama i tim bojama stopljen sa svojim imaginarijem koji ga je još davno uvrstio u red najznačajnijih suvremenih američkih filmskih stvaratelja. 15. siječnja 2025., pet dana prije svoga 79. rođendana, David Lynch je preminuo od posljedica emfizema, dodatno pospješenog napuštanjem doma uslijed velikog požara na širem području Los Angelesa. “Twin Peaks” time je, nakon godina iščekivanja novih nastavaka, definitivno postao zaključena priča, a Amerika je ostala bez jednog od svojih najoriginalnijih filmskih glasova. Baš kao što ni sam nikad nije htio pojašnjavati svoje filmove, stalno ukazujući da svi mi kao gledatelji sami imamo ključ za otključavanje tih svjetova, tako i sada baš ova glazba kao da poziva na nastavak druženja s pričama koje zauvijek pričaju o Davidu Lynchu jezikom ostavljenim nam da mu sami određujemo sintaksu i pravopis. Znajući da nam se druženje tako unedogled nastavlja… zbogom, maestro, i mirniji ti snovi pod Gospodinovim ravnanjem. Video (Twin Peaks, 1990.): Video (tribute video za Twin Peaks 2017.):
ŽRTVE NA PRVOM MJESTU Svećenicima osuđenima za spolno zlostavljanje maloljetnika nije mjesto među djecom
ČUDO IZMOLJENO U MEĐUGORJU Svjedočanstvo medicinske sestre: ‘Tonka je jedino živo dijete s ovom dijagnozom u Hrvatskoj, a ja znam čija je to zasluga’
VLČ. DAVID MICHAEL MOSES Popularni američki svećenik u bolnici krstio malenog nećaka: Iako mu je tijelo ugroženo, duša mu je sigurna
MICHELE FERRERO Tvorac Nutelle bio je predani katolik, a kažu da je jednu od svojih najpoznatijih slastica nazvao po mjestu Gospina ukazanja
MICHELE FERRERO Tvorac Nutelle bio je predani katolik, a kažu da je jednu od svojih najpoznatijih slastica nazvao po mjestu Gospina ukazanja
ŽRTVE NA PRVOM MJESTU Svećenicima osuđenima za spolno zlostavljanje maloljetnika nije mjesto među djecom
VLČ. DAVID MICHAEL MOSES Popularni američki svećenik u bolnici krstio malenog nećaka: Iako mu je tijelo ugroženo, duša mu je sigurna