GLAZBA KAO MOLITVA

Glazba za konac vremena – Olivier Messiaen

Olivier Messiaen jedno je od najistaknutijih imena francuske glazbe 20. stoljeća. Za sebe je rekao da je “rođen kao vjernik”, te da je najvažnija uloga njegove glazbe “rasvijetliti teološke istine katoličke vjere”. Veoma je značajan njegov Kvartet za konac vremena za violinu, klarinet, violončelo i klavir (izveden prvi put 1941. u jednom zarobljeničkom logoru u Šleskoj, gdje je i nastao)

Foto: www.si.wsj.net

Koje je najveće glazbeno djelo ovog stoljeća? Stravinskijevo Posvećenje proljeća? Shönbergov Mojsije i Aron? Brittenov Peter Grimes? Bernsteinova Priča sa zapadne strane? Carterova Sonata za glasovir? Ne znam odgovor na pitanje. “Veliko” je teško definirati: mislimo li na najutjecajnije, najoriginalnije, najsuptilnije izrađeno, najpopularnije? Teško je reći. Ali sam prilično siguran u to koje je najčudesnije djelo ovog stoljeća. Skladano i praizvedeno u njemačkom ratnom zatvoreničkom logoru, kvartet za klavir, klarinet, čelo i violinu Oliviera Messiaena iz 1941., djelo glazbenog zračenja, radosti i transcendentnosti usred bijede i patnje. Drugim riječima, to je čudo.

Olivier Messiaen (1908-1992.) bio je svojevrsni cause célèbre u tinejdžerskim danima. Dok je još bio učenik na slavnom pariškom Konzervatoriju, njegov učitelj Paul Dukas inzistirao je da njegov izdavač Leduc izda Le Banquet céleste, djelo 17-godišnjeg Messiaena za orgulje. Do diplome, Messiaen je osvojio dva puta više prvih nagrada od Debussyja, i ubrzo je bio postavljen za glavnog orguljaša crkve La Trinité, jednog od najvažnijih pariških glazbenih punktova (poziciju koju je zadržao do kraja svog života).

Tek što je izašao iz tinejdžerskih godina, Messiaen je postao inventar glazbenog života u Parizu, koji je u ranim 1930-ima bio najotmjeniji (i najbogatiji) glavni grad u Europi. Očarani harlemskim uvozom Josephine Baker (poznatom po pojavljivanju na pozornici ukrašena sa samo nekoliko banana), moderni Parižani punili su glazbene dvorane. Samo su neznatno manje željno iščekivali posljednje novitete Stravinskog, Poulenca, i Milhauda, u javnim teatrima ili suparničkim privatnim salonima Polignaca i Beaumonta. Ali od početka, Messiaenova glazba govorila je svijetu radikalno drugačije od sofisticiranog cinizma svojih suvremenika. Nije da je njegova glazba bila konzervativnija od Stravinskijeva neoklasicizma ili Milhaudovih djela pod utjecajem jazza – jer, ako išta, njegova glazba je bila radikalnija – nego jer je Messiaenova glazba govorila o drugačijem svijetu od razmetljiva pariškog bulevara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Glazba kao molitva

Messiaen je bio duboko predan katolik. Iako ga nisu odgojili nešto posebno religiozni roditelji, Olivier Messiaen za sebe je rekao da je “rođen kao vjernik”, i istaknuo da je najvažnija uloga njegove glazbe “rasvijetliti teološke istine katoličke vjere”. Le Banquet céleste, djelo koje je toliko zadivilo Dukasa, bilo je tipično religiozno kao većina njegovih djela koja su uslijedila. Messiaen je zamijenio tradicionalne durske i molske ljestvice sa svojim izumima, koji ne samo da su rezonirali drugačije od tradicionalnih ljestvica nego i nisu bili omeđeni istim odnosima. Njegova najvažnija inovacija, ipak, bila je ritmična. Messiaen je započeo dovršavati dislokaciju ritma od metra, što je Wagner započeo i Debussy nastavio, čineći da njegovo djelo bude ekstremno sporo izbjegavajući ikakav prijedlog uobičajeno zadanog udarca. Iako samo 25 taktova dugo, Banquet traje više od šest minuta. Po svim standardima tog vremena, to je bilo smiono glazbeno djelo.

Ali Messiaenova namjera nije bila niti zabaviti niti šokirati. Ona je bila molitvena. Banquet je duboka (i rastrojavajuća) glazbena meditacija na sakrament Euharistije; umjetnost koja je najsvjesnija vremena veliča najmanje vremenski događaj. Messiaen je rastavio metar jer sakrament postoji izvan vremena. I prihvatio je bizarne harmonije jer su boje takve nebeske gozbe preživahne za dobro poznate progresije Wagnera ili čak Debussyja. Banquet nije toliko umjetničko djelo koliko čin osobne pobožnosti u javnom izražavanju. To je na prvom mjestu bila molitva, na drugom glazba.

Olivier Messiaen u logoru u Šleskoj, 1939-1940 / Foto: www.porta-polonica.de

Messiaen je imao 31 godinu kad je Francuska ušla u rat protiv nacističke Njemačke. U prethodnom desetljeću primio je akademska imenovanja od École Normale i Schole Cantorum, gledao prve javne izvedbe njegova orkestralnog triptiha Les Offrandes oubliées, izdao set preludija i solo pjesama za klavir, i dovršio nekoliko ciklusa za orgulje. Iako je bio pacifist, oženjen, i otac 2-godišnjeg sina, Messiaen je volontirao u bolnicama. Nijemci su ga oteli blizu Nancyja u lipnju 1940. Strpan u vozilo za stoku, Messiaen i drugi ratni zatvorenici otpremljeni su preko Njemačke u Šlesku gdje je bio zatočen u Stalagu 8a. Bio je bez hrane, s malo odjeće, ali nekako je uspio sa sobom ponijeti naprtnjaču s Bachovim Brandenburškim koncertima i notama Ravela, Beethovena, Berga i Stravinskog.

Zapovjednik logora ubrzo je otkrio zatočenika s naočalama i tim notama, te mu je dao notni papir i tiho mjesto da sklada. Još su tri glazbenika bila uhvaćena (čelist, violinist i klarinetist), i Messiaen je započeo pisati za njih. Završio je kvartet kasnije 1940. (inkorporirajući u njega dva ranija djela, ponovno napisana iz sjećanja) i izveo ga u siječnju 1941. u logoru. Za tu prvu publiku 4000 zatvorenika i njihovih čuvara, Messiaen je kasnije rekao: “Nikad me se nije slušalo s toliko pozornosti i razumijevanja.”

“Kvartet za konac vremena”

Uzimajući naslov iz (blago pogrešno prevedene) rečenice iz Knjige Otkrivenja 10, 6, Messiaen ga je nazvao Quatour pour la fin du temps, “Kvartet za konac vremena”. Naslov je djelovao na nekoliko razina: djelo je bilo o apokalipsi, ali je također bila igra riječi – kvartet razdvaja ritam od metra, dakle, ono je za konac “vremena”.

Ova revolucija ritma najbolje se vidi u uvodnom stavku kvarteta, “Liturgija kristala”. Za klavir je Messiaen nadredio progresiju 29 gusto zvučnih akorda (od kojih neki imaju čak devet nota) preko obrasca 17 ritmičnih trajanja. Dodao je čelističku dionicu građenu od pet harmonija spojene na obrazac 15 ritmičnih vrijednosti, raspoređenih u dva palindroma: prvi je 3-notni ritam, a drugi 2-notna grupa. Messiaen je kasnije ovo nazivao “neretrograditivni ritam”. Messiaen je ponovno otkrio srednjovjekovni oblik zvan “izoritam”, u kojem se nejednaki obrasci akorda, visina tonova i ritmova smjenjuju između sebe – osim medievalista, samo je nekoliko glazbenika znalo za taj oblik do 1950-ih. Izbjegavajući metričko definirane fraze i obrasce naglašenih i nenaglašenih udaraca, ovi izoritmični “kotači unutar kotača” uništili su svaki smisao metra, i posljedično stvorili glazbeno djelo izvan “vremena”.

Prikaz uvodnog stavka Messiaenova “Kvarteta za konac vremena”

To je mogla biti samo vješta inovacija. Ali Messiaenov cilj bio je više od toga da bude “napredan”. U izvođenju, ako se ti višestruki obrasci izvode kroz sve moguće kombinacije, stavak bi trajao oko dva sata. Ali Messiaen ga je skratio nakon samo dvije i pol minute zbog teološke svrhe. Ova glazba funkcionira kao ikona u pravoslavlju. Kao što ikona nije prvenstveno estetski objekt koji bi se uživao nego “prozor” kroz koji vjerni opažaju svetu stvarnost prikazanog sveca, tako i “Liturgija kristala” slušatelju daje pogled u stvarnost nebeskog Jeruzalema, mjesta izvan “vremena”. Njegovi ciklusi metafora za život u nebu, i 43 takta, jesu virenje u vječnost.

Messiaen je pojačao taj nebeski pogled s violinskim i klarinetskim dionicama. Prvi put u svojem skladanju, Messiaen je uključio pjesmu ptica, moguće inspiriran – kao što su bili toliki zatočenici prije njega – prizorom ptica koje slobodno lete preko zidova zatvora. Poslije je opisivao ptice kao “male proroke nematerijalne radosti”; ovdje je napisao ukrase koji podsjećaju na kosa i slavuja za klarinet i violinu.

U bilješki za ovaj stavak, Messiaen je napisao da je pokušavao opisati “harmoničnu tišinu raja”. Štogod da ta metafora može značiti, njegova ptičja dozivanja, netonalne harmonije, izoritmični palindromi, sve se to sjedinjuje u djelo nezemaljskog spokoja. Ako ovaj raj nije dovoljno nijem, sigurno je tih i pažljiv, iščekujući anđelovo navještenje apokalipse.

Messiaen je postavio apokalipsu u osam stavaka, jedan za svaki dan stvaranja, gdje se sedmi dan šabata proteže na osmi dan vječnosti. Drugi stavak, “Pjesma za anđela koji navješćuje konac vremena”, jest proširena arija za violinu i čelo u pratnji svjetlucavih netonalnih klavirskih akorda (Messiaen ih je zvao “slapovi usijane intonacije” zagrađenih s fortissimom ukrašenim s cijelim ansamblom. U četvrtom stavku (trio bez klavira), Messiaen je pokazao svoj dug Debussyju i Ravelu. Peti stavak za čelo i klavir, “Slava Isusovoj vječnosti”, bila je jedna od Messiaenovih rekonstrukcija. Šesti stavak je najdramatičniji dio ovog djela (“Ples srdžbe za sedam truba”). Ovdje Messiaen odbacuje svu harmoniju, pišući za instrumente u potresnim unisonima koje je nazvao “glazba kamena, strašnog i odjekujućeg granita, neodoljivog stavka čelika … ljubičastog bijesa, ledene ushićenosti”. Sedmi stavak (“Bijes dugâ, za anđela koji navješćuje konac vremena”) vraća nas u svijet drugog stavka. Osmi stavak (“Slava Isusovoj besmrtnosti”) odjekuje teksturu petog stavka, ali ovdje je solo instrument violina, namjesto čela. Ovaj stavak, sa svojom jednostavnom jampskom pratnjom i eteričnom violinskom linijom, može sigurno biti jedno od najsjajnijih i najzadivljujućih glazbenih djela napisanih u ovom stoljeću.

Obujam Messiaenove imaginacije je zadivljujuć. Velika revolucionarna djela prijašnjih generacija mogu se shvatiti kao logični razvitci tradicija 19. stoljeća. (Stravinskijevo “Posvećenje proljeća” iz 1914., na primjer, koliko god da je genijalno, zapravo je samo Rimsky-Korsakovova Šeherezada u ekstremnom ushićenju.) Messiaenovo djelo je, međutim, bez presedana. I čista zvučna ljepota Messiaenove teksture i melodije zasjenjuju. Unisoni šestog stavka su potresna, a na drugim mjestima teksture koje stvaraju Messiaenova četiri instrumentalista čine one koje je stvorio Stravinski sa 111 svirača blijedim u usporedbi.

Čudo usred kaosa

Nazvao sam ovo djelo čudom. Sigurno, svako remek-djelo je na neki način čudo. I može se nazvati čudesnim da se Messiaen našao zatočen gdje njegove mogućnosti nisu bile prepoznate samo od strane logorskog zapovjednika, nego ga je i ohrabrio i čak nagradio s izvedbom. Ali najčudesnije u ovom kvartetu jest karakter. To je duboko umirujuća i radosna glazba, a ipak je napisana u zatvoreničkom logoru, od strane zatočenika, usred rata, o koncu svijeta. To nije vrsta djela koju bismo očekivali u takvim okolnostima.

Usred kaosa, Messiaen je pisao o apokalipsi na potpuno “neapokaliptičnan” način. U prošlom stoljeću, sekvenca iz Misse Requiem dala je skladateljima mogućnost otpuštanja svih grmljavina koje mogu formirati kako bi opisali zastrašujuće detalje Božjeg sudnjeg dana. I Berlioz i Verdi napisali su prikaze koji nas jeze – ili možda iskrenije, ushićuju – do danas. I ne tako dugo nakon što je Messiaenov kvartet završen, Schönberg, Šostakovič, Britten i Penderecki pisali su djela koja izražavaju horor nacista i njihova rata, glazbu punu vriskova, urlika i vapaja za pravdom prema tlačiteljima.

Ali Messiaen ne daje mjesta takvoj neopoganskoj histeriji. Usred zatvoreničkog logora, zatvorenik koji je nesiguran hoće li ikad više vidjeti svoju obitelj ili dom, Messiaen sklada viziju raja gdje bijes, nasilje, osveta i očaj nisu toliko suzbijeni koliko beznačajni. Ovo djelo nema nikakve veze s ratom, ili zatvorom, ili “čovjekovom nehumanošću prema čovjeku”. Ovo je djelo potpuno o Božjem djelu i Isusovoj slavi. Tu nema tame. Tu nema gorčine. Tu nema bijesa. Namjesto toga, tu je snaga, svjetlo, transcendentnost, ekstaza, i vječna radost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Srećom, ovo je čudo dobro prikazano na CD-u. Na tržištu je najmanje 200 CD-a koji sadrže Messiaenova djela, od kojih 20 CD-a sadrže izvedbe Quatoura. Vjerojatno jedna od previđenih, s Messiaenovom udovicom Yvonne Loriod na klaviru, jest najautoritativnija snimka (EMI Classics CDC 54395). Ali RCA (Radio Corporation of America; op. prev.) prodaje predivnu izvedbu na svojoj liniji Gold Seal (7835-2-RG) u kojoj sudjeluju Peter Serkin na klaviru i Richard Stolzman na klarinetu. Klarinetist Eduard Brunner pridružuje se skupini Trio Fontenay u dobroj izvedbi na liniji Teldec (9031-73239-2).

Messiaen se vratio u okupiranu Francusku u proljeće 1941. Ponovno u Parizu, vratio se na svoje liturgijske i akademske položaje, i njegove skladbe nastavile su pridobivati entuzijaste i klevetnike. (Stravinsky se jednom podrugivao rekavši da je jedno od Messiaenovih djela mogao skladati bilo tko, samo “da je imao dovoljno notnog papira”.) Ipak su njegove skladbe dobile međunarodnu pozornost, studenti su se sjatili na njegova predavanja, i do časa njegove smrti 1992. godine njegov položaj najvećeg francuskog skladatelja 20. stoljeća izazvao je jedino njegov učenik, Pierre Boulez. Na svojem posljednjem putovanju u New York kako bi čuo izvedbu njegove simfonije Turangalîla, Messiaen je za “Times” rekao da, dok je jedina svrha njegove glazbe dovesti ljude Kristu, nekako su i njegovi najveći ljubitelji obično bili slijepi na tu namjeru. Cijenili su i čak veličali njegova djela, ali su jako malo marili – ili namjerno ignorirali – za njihovu poruku. Ovaj neuspjeh, ili odbijanje razumijevanja njegove glazbe od strane toliko puno glazbenika bio je najveća žalost Messiaenova umjetničkog života.

Na koncu, pročitajte Messaienovo osobno vjerničko svjedočanstvo uobličeno u odgovoru na pitanje “Tko je za mene Isus Krist?”

Od rane mladosti bio sam osjetljiv na čudesno… I ubrzo sam postao svjestan da to čudesno – koje nadilazi moje želje – doista postoji i da je to zbilja i istina u Isusu Kristu. U njegovu životu i smrti, u uskrsnuću, u objavi i u svim dogmama katoličke vjere što proistječu iz njegova nauka i njegove osobe – oproštenje grijeha, euharistijska pretvorba, pričest, uskrsnuće tijela, pokretljivost i pronicavost slavnoga uskrsloga tijela, život vječni, blaženo gledanje.

Tko je za me Isus Krist? Ponajprije, Sin Božji, poslanik Očev. Nije on za me prvenstveno ni prorok, ni osnivač nove religije, ni političar, ni nadčovjek – on je živ i utjelovljeni i vidljiv izraz nevidljive Riječi Očeve. “Tko vidi mene, vidi i Oca.”

On je i Gospodar svijeta. Kad govori o smokvi, vinogradu, vjetru, pticama, ne govori tek kao pjesnik – govori s ljubavlju i poznavanjem stvari, kao njihov Stvoritelj.

Bez sumnje, on je čovjek: jede, spava, plače, trpi kao čovjek. Ali on i zapovijeda, ide u smrt sa sviješću svog uskrsa. “Imam vlast položiti život i vlast ponovno ga uzeti.”

A nakon uskrsnuća pruža nam prve primjere i naše buduće pokretljivosti i proničnosti, pokazujući se odjednom na više mjesta (Mariji Magdaleni, Šimunu Petru, putujućima u Emaus) i prolazeći kroza zid. “Uđe kraj zatvorenih vrata.”

On nema tek neki novi nauk. Što govori, to je posve novo, nečuveno – kao i sama njegova prisutnost. “Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim nazvati.” – “Blaženi koji plaču jer će se utješiti.” Njegovi suvremenici su govorili: “Nijedan čovjek nije govorio kao ovaj čovjek.”

Pa ni Kristova čudesa ne djeluju kao čudesa tek bilo kojega čudotvorca. Uvijek su veličanstvena, velikodušna, dozivlju u pamet ljepotu i preobilje samoga stvaranja. U Kani je voda pretvorena u vino, i to vrsno. S pet pšeničnih hljebova nahranilo se mnoštvo od pet tisuća muškaraca, i još se napunilo dvanaest košara ostataka.

Napokon, što je za me osobito važno, Isus govori u svoje ime. Ni Moj sije ni Muhamed ni Buda nisu govorili u svoje ime. “Ja, ja kažem vama” – kako govori Krist. I još: “Prije nego Abraham postade, Jajesam!” I još: “Ja sam Put, Istina i Život.” I još: “Tko ide za mnom imat će svjetlost života.”

…I poslušajte čudo Quatoura – možda najveće umjetničko čudo naših vremena.

Michael R. Linton | CERC

Prijevod: fra Mario Zrakić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 8. siječnja 2017.

Možda vam se svidi