INTERPRETATIVNA ANALIZA

‘Anđeo u tebi’: Zašto je ovo Gibonnijevo remek-djelo možda i najznačajnija hrvatska ‘pro-life’ pjesma

Jedan od najpopularnijih i najplodonosnijih hrvatskih autora, Zlatan Stipišić – Gibonni, prije 11 godina izdao je veliki hit “Anđeo u tebi”, pjesmu koja u sebi sadrži snažnu poruku o dragocjenosti života. U smislu svoje “životnosti” i poruke nade ona je bila pionir “pro-life” tematike na ovim prostorima, pojavivši se godinama prije nego će udruge i inicijative poput Betlehema i 40 dana za život pružiti ruku odbačenim trudnicama i neželjenoj djeci. Povodom 25 godina karijere ovog velikog autora, koju je proslavio spektakularnim koncertom u zagrebačkoj Areni, bacamo novo svjetlo na ovaj biser hrvatske diskografije.

gibonni anđeo u tebi pro-life

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Don’t give up, sister!, everything’s gonna be alright!

Slušajući fantastičnu Mayu Acuzenu u subotu navečer u prepunoj Areni Zagreb poželio sam da njezine riječi dopru do svake mlade djevojke koja se boji, koja ne zna što učiniti, koja dvoji oko svoje sudbine i sudbine svog djeteta.

Maya je gostovala na Gibonnijevu glazbenom „srebrnom piru“ u Areni, tj. na proslavi 25 godina na glazbenoj sceni, otpjevavši s njim nekoliko pjesama, uključujući i pjesmu „Anđeo u tebi“ s albuma Unca fibre, za koju je 2007. godine dobio nagradu Porin. Gibonni je tada izjavio: „Tu sam pjesmu čuvao nekoliko godina… dok nije došao pravi trenutak.“

Ako je za uputiti poruku nade mladim trudnicama prije deset godina bio pravi trenutak, onda je danas, moglo bi se reći, krajnji trenutak. Njezinu su vrijednost tada prepoznali i publika i glazbeni urednici, a sjedeći neku večer na ispunjenim tribinama mogli su je iznova prepoznati kao duboku ljudsku potrebu da se stvara umjetnost koja nudi nadu i ohrabrenje, koja kroz ponekad oprečne ekspresije dopire do osjećajnih dubina, podiže duh i pročišćuje emocije.

U pjesmu sugestivnog naslova sam Gibonni uveo nas je svojim riječima koje je tada izrekao, objasnivši odakle Maya u cijeloj priči: „Ta pjesma u sebi nosi poruku nade… Razmišljao sam o tome da uvedem ženski vokal jer je najbolje da te utješne riječi izgovori žena (…) koja mladoj djevojci, koja se našla u teškoj situaciji, daje savjet sa ženske strane.“ Tako u samoj pjesmi postoje tri pjevačke instance – sam Gibonni i Goran Bare, kao revoltirani „pripovjedači“ koji ne uspijevaju izreći nadu toj djevojci, dok Maya ne osvoji prostor pjesme onako kako je samim početkom i bilo predviđeno. Jer nakon prve strofe koju pjeva Gibo imamo nagovještaj Mayine poruke koji nije tu slučajno, nego se prema Čehovljevu načelu dramske konzistencije ponavlja na kraju, povezujući radnju motivacijski, zatim kao nositelj čitave poruke, ali i kao podsjetnik da je nada uvijek bila prisutna – samo se trebamo osvrnuti iza sebe i tražiti njezine tragove, kako u pjesmi tako i u životu.

Gibonni i Bare (u ovom slučaju izvođači pjesme koje treba razlikovati od stvarnih osoba isto onako kako razlikujemo pisca od pripovjedača) pjevaju ili, možemo reći, „pričaju priču“ o drami života i smrti, izravno se obraćajući mladoj djevojci koja čeka dijete s muškarcem koji ga ne želi. Stvorena je teška atmosfera u kojoj se njih dvojica međusobno izmjenjuju u „pripovijedanju“ onoga što se dogodilo, svaki na svoj način. Gibonni je nježan muškarac, moglo bi se reći da je empatičan, suosjećajan, onaj koji pokušava šaptom doprijeti do žene kako bi joj pružio utjehu. Njegovi su stihovi nježni i mekani, bliski ženskom srcu u potrebi, ali su lišeni pravih riječi ohrabrenja i nade. Između „pripovjednih“ dionica u kojima se saznaju okolnosti trudnoće, provlače se njegovi osobni unutarnji doživljaji, uglavnom u obliku kritičkih uzdaha kojima se iskazuje nezadovoljstvo: pod njegove plahte kako si to zalutala, neki ljudi ne smiju se sresti (…) šta on ima s ditetom u tebi, šta ti vridi da ga prizna kad zavolio ga ne bi. Motiv potonule lađe općeprihvaćeni je izraz gubitka nade u životu (npr. sve su joj lađe potonule). Kada ju sakrije ispod jezika, usidri kao tajnu u tišini, pokazuje njezinu šutnju o trudnoći zbog straha od odbijanja – jer kako će reagirati otac tog djeteta kada mu to kaže? Što ako on, kako se i Gibo pita u prethodnom stihu, nije onakav kakvim joj se činio? Što on ima, pita Gibo, s ditetom u tebi – ako ga ne voli? Ovdje se propituje konstituiranje obitelji, i postaje jasno da deklarativno očinstvo ne može biti obiteljska vrijednost; kuća je možda puna, ali dom ostaje prazan, želudac je možda sit, ali srce ostaje gladno… Što ženi i djetetu vridi takav muž i otac? U njegovu se glasu, premda postoji želja da pruži nadu i ohrabrenje, očituje neuspjeh; prevladavaju osjećaji rezigniranosti i potištenosti… Šta sad…?, Šta sad…?, ponavlja na kraju prve strofe tiho, ispod glasa, da ga se skoro i ne primjećuje pri prvom slušanju pjesme…

Grublji pristup odabire Bare koji u drugi dio pjesme ulazi agresivno, rokerski, s gitarskim riffom i mučno dočaranom atmosferom javnih zahoda punih poruka koje brodolomci šalju u boci, referirajući se na topos, stalno mjesto u književnosti, univerzalnu prepoznatljivu sliku nasukanih brodolomaca kojima je jedini spas na pustom otoku napisati poziv u pomoć, strpati ga u bocu i baciti u more, skoro beznadno se nadajući da će mala staklena boca plutajući oceanom dospjeti u ruke spasitelju, ako onaj prije toga ne umre od gladi, bolesti, nevremena, divljih životinja ili negostoljubivih domorodaca. To su poruke u boci – slamke spasa u bezizlaznoj situaciji koje ovise o drugome – način spašavanja sama sebe u ovisnosti o drugome – ako, pak, ne bi bilo nikoga tko bi poruku pročitao, poziv u pomoć vrijedio bi isto onoliko koliko bi vrijedio kao da nikad nije ni bio odaslan. Mračni su zidovi javnih zahoda vjerojatno jedini koji nemaju uši na ovomu svijetu; poziv u pomoć nitko niti vidi, niti čuje, čita ih samo dragi Bog koji može ovo ludilo zakočiti. Bare ovdje otkriva onu slamku spasa koju Gibonni u prvom stihu nije prepoznao, tog spasitelja koji će poruku pročitati – potpunu ovisnost o uzvišenom, onda kada izgleda kao da nema drugog načina… No, „spasitelja“ kojeg je Bare tek nazreo i zamalo prepoznao, ipak nije uspio dovesti do kraja – što znači biti kršćanin koji projicira Boga u svijetu, među svim ljudima, osobito onim potrebitim – nego je ostao u dubokom rokerskom buntu i rezigniranosti, boreći se protiv muškog licemjerstva i tješeći mladu majku na jedini način na koji zna kako: šta on, ustvari, ima s anđelom u tebi…?! Nezadovoljstvo i rezigniranost u njegovu glasu, na granici s pomirbom koju očito ne želi, osjećaji su koji s gorčinom dodiruju ljudsku nutrinu – bunt protiv nepravde – da poželimo skupa s njim uzdahnuti: šta on, ustvari, ima s tobom i s tim djetetom?! Ti i to dijete zaslužujete bolje od toga, bolje od muškarca koji ne želi brinuti o vama, koji će vas se stidjeti i skrivati vas, koji vas neće voljeti… Nisi ti kriva, i nije pogreška to što si zatrudnjela – pogreška je samo taj jadnik od muškarca! Ali dragi Bog čita poruke u boci, daje nadu i utjehu, ono što su Gibo i Bare htjeli, ali nisu uspjeli…

U pjesmi koja odiše osjećajem neuspjeha muškaraca da iskažu sućut drugačije osim repetitivnim naizmjeničnim uzdasima – šta on ima… šta on ima… – pojavljuje se žena, dramaturškim rječnikom „deus ex machina“, projekcija božanskog „spasitelja“, u pjesmi interpretirana Mayinim pjevanjem. Ona radi ono što oni dosad nisu uspjeli – pruža utjehu, nadu i ohrabrenje. Vrlo izravni i sugestivni stihovi – don’t give up, sister!, everything’s gonna be alright! – ponavljaju se u vrlo izražajnim dionicama, glasno, precizno, na granici jecaja, a opet mekano i utješno. Ponavljaju se više puta, ubrzano, onako kako treba, zato da bi ostvarili učinak, da bi ohrabrili, podigli duh, probudili želju za životom – don’t give up!, don’t give up!, don’t give up!, everything’s gonna be alright!, I said don’t give up!, sve dok u nedostatku riječi za sobom povede mnoštvo glasova stopljenih u korskom skandiranju, mnoštvo glasova podrške u zajedništvu. Drugim riječima, Maya je srcem zapaljenim suosjećanjem i ljubavlju, univerzalnim kršćanskim vrijednostima, uspjela probuditi mnoštvo, sliku zajednice, da ustane i zajednički stane u stav pomoći prema onima kojima je to najpotrebnije – mladoj majci i njezinu još nerođenu djetetu. U oprečnosti života i smrti (koja je suptilno iskazana na više mjesta unutar pjesme, npr. odabirom motiva urne za automobile u kojima se ljudi vuku u kolonama na cesti – kao da se želi reći da su živi ljudi „manje živi“ od još nerođena djeteta jer ne primjećuju one oko sebe kojima je potrebna pomoć), Maya „diže glas“ za život, i u soul izvedbi vokalno to radi fantastično.

U svojim pjesmama Gibonni se ne ustručava govoriti o ozbiljnim društvenim i obiteljskim problemima, intimnim i javnim aspektima ljudskog života. U njegovu glazbenom opusu mogu se pronaći, najčešće prožeti skrivenom ironijom, stihovi koji pobuđuju društveni angažman, kao što „Anđeo u tebi“ potiče na razmišljanje o potrebi pružanja pomoći mladim djevojkama, zapravo svim trudnicama, o potrebi da se čuva i štiti život nerođena djeteta i njegove majke, koja se može osjećati samom, ostavljenom i napuštenom. Socijalna analiza pjesme mogla bi iščitavati probleme državnih ulaganja u mehanizme pomoći tim djevojkama i ženama, o preusmjeravanju sredstava iz pobačajne djelatnosti u otvaranje kuća za pomoć, poboljšanje uvjeta stručne psihološke i duhovne pomoći, novih financijskih rješenja, volonterskih akcija, grupa za potporu, edukativnih sadržaja, svega onoga što bi im kroz zajednicu olakšalo život, jer „Anđeo u tebi“ je ozbiljna i teška pro-life angažirana pjesma. Tko voli još surovije od toga, neka posluša „Sve će biti k’o nekada“, u kojoj se Gibonni grubom splitskom ironijom dotiče samog čina pobačaja.

No ovim ćemo tekstom ostati u intimnom odnosu koji Gibo ostvaruje sa svojom publikom. Slaviti život onako kako ga on slavi u svojim pjesmama znači prionuti uz intimni unutarnji svijet umjetnika i dopustiti sebi proći kroz njega. Uzvišeni čin bračne ljubavi koji je proizveo novi život opjevao je 1999. u remek-djelu „Projdi vilo“, pjesmi koja je iskaz njegove osobne intime. Saznavši da mu je supruga trudna, Gibo pjeva o muževoj želji da se preda ženi u bračnom činu, ne libeći se dotaknuti finu erotiku u stihovima jubav išće tilo jako… vazmi sime od žeje moje, da bi vrhunac doživjela u posljednjoj strofi prije ponovljenog refrena: ti zanesi dite moje, moje ime od karvi moje, tu kadenu od sarca mog. Nije, stoga, teško povjerovati statistici koju sam vodi, kada kaže da je najmanje četrnaestero djece rođeno nakon njegovih koncerata. U subotu je, tako, ponovio poziv na konkretnu ljubav, a za devet mjeseci znat ćemo jesu li ga poslušali. Dotad, da ne bismo iznevjerili Čehovljevo načelo konzistencije u motivaciji teksta, poruka nade svim mladim trudnicama – nemoj odustati, sestro!, sve će biti dobro!

 

Pod njegove plahte kako si to zalutala

neki ljudi ne smiju se sresti

ne postoji slamka da bi se za nju držala

dok mu nosiš nenadane vijesti

 

Ljudi se kvare, valjda si to naučila

ni on nije kakav ti se čini

potonulu lađu sakrit ćeš ispod jezika

usidrena tajna u tišini

 

Šta on ima sa ditetom u tebi

da se stidi, da ga skriva

kad zavolio ga ne bi

šta on ima s ditetom u tebi

šta ti vridi da ga prizna

kad zavolio ga ne bi

 

U javnom wc-u flomasterom ispisan je zid

to brodolomci šalju poruke u boci

to ne vidi nitko, čita ih samo dragi Bog

koji može ovo ludilo zakočit

 

Toliko ljudi vuku se u kolonama

u svojim urnama na cesti

ti ne vidiš nikoga na koga bi sad računala

bar jednog kojeg vridilo bi sresti

 

Šta on, ustvari, ima s anđelom u tebi

šta ti vridi da ga prizna kad zavolio ga ne bi

 

Zlatan Stipišić – Gibonni: Anđeo U Tebi

Maroje Burum | Bitno.net

*Osobno svjedočanstvo vjere koje je Gibonni pružio u emisiji HKR-a “Zašto vjerujem”, možete pročitati OVDJE.

Objavljeno: 24. listopada 2017.

Možda vam se svidi