Dylanov nastup pred sv. Ivanom Pavlom II.: Slika njihova susreta obišla je cijeli svijet

Nakon tri albuma inspirirana evanđeljem, Bob Dylan je 1983. objavio album Infidels (Nevjernici) na kojem su prevladavale oštroumne analize aktualnih društvenih zbivanja. Dio medija požurio ga je proglasiti Dylanovim raskidom s kršćanstvom, ali se pokazalo da se i na novim pjesmama, doduše „između redaka“, itekako mogu iščitavati snažne kršćanske poruke. Kao genij iznimnog dara da spozna u kakvu će se društvenu moru pretvoriti procesi koji započinju velikim obećanjima Dylan je, već tada, u pjesmi Union Sundown (Propast udruženja), opisao narav korporacijskog, neoliberalnog kapitalizma, koji proizvodnju iseljava u oblasti s jeftinijom radnom snagom, priznaje samo ono što donosi profit, a za ostvarenje vlastitih ciljeva spreman je pokrenuti i ratove.

Kapitalizam je iznad zakona…

Demokracija ne upravlja svijetom,

bolje da to utuviš u glavu,

Svijetom vlada sila,

a o tome je, izgleda,

bolje šutjeti…

Sav prosvjedni potencijal albuma Infidels, nije u potpunosti prepoznat u vrijeme njegova izlaska. Teme kojima se bavio na ovom albumu: korporacijsko ovladavanje svijetom, razorne posljedice ekonomske doktrine koja se klanja profitu i tjeskoban usud Izraela da se stalno bori za opstanak prošle su relativno nezapaženo. Tek u naknadnim analizama Dylanovih radova Infidels je proglašen prosvjednim albumom desetljeća.

Album Infidels nagovijestio je i neke dvojbe koje će Dylana mučiti u godinama koje dolaze. I ranije je Dylan znao upozoravati na razliku između Dylana osobe i Dylana koji se penje na pozornicu, ali u pjesmi I And I (Ja i ja) prvi put iznosi strepnju da Dylan pozornice nije u stanju izraziti ništa od onoga što ga osobno muči.

Ulazio je u neizvjesno razdoblje. Glas mu je gubio snagu, pjevanje postajalo sve nerazgovjetnije, a glazbeno stvaralaštvo tonulo u prosjek. Nije se mirio s činjenicom da pada u drugi plan. Pokušao je snimati ploče u skladu s vremenom, ali bez uspjeha; rezultat je bio neprepoznatljiv Dylan i glazbeni materijal ispod očekivanja.

Sudjelovao je na dvama najvećim humanitarnim glazbenim događajima 1985. godine: na snimanju singla We Are The World i na humanitarnom koncertu Live Aid što su rock kritičari popratili komentarom: „bolje da nije“. Naredni albumi bili su rezultat bezuspješnog pokušaja da zvuči i arhaično i suvremeno; glazba i stihovi pokazivali su odsutnost prave inspiracije. Novinari su za opis Dylanovih radova u osamdesetima počeli koristiti izraz „izgubljeno desetljeće“.

I dalje je bio veliko ime. Nastupao je na stadionima, pratili su ga Carlos Santana, Tom Petty and the Heartbreakers i grupa Grateful Dead. Ipak, teško ga je pogađala spoznaja da ga publika na koncertima doživljava kao legendu, kao dinosaura kojeg treba doći pogledati prije nego nestane; bio je razočaran vlastitom nemoći da se opet potvrdi kao inovativan umjetnik.

Počeo je razmišljati o odustajanju, o definitivnom prekidu karijere. No, onda je „ nešto u njemu počelo govoriti“ da ne smije stati jer je otkupljen da bi pjevao. Potaknut neobjašnjivim unutarnjim glasom odlučio je svirati „sve dok ima ljudi koji će ga dolaziti slušati“. Tako se rodila ideja o koncertnoj avanturi nazvanoj Never Ending Tour (turneji bez svršetka) koja traje i danas.

Prvi znak buđenja iz letargije bio je neobičan glazbeni projekt nazvan Travelling Willburies. Riječ je o tzv. super grupi koju su, pored Dylana, činili George Harrison, Tom Petty, Roy Orbison i Jeff Lynne. Druženje rock veterana je počelo kad je teško oboljeli George Harrison, zbog liječenja u Americi, jedno vrijeme stanovao kod Dylana, a ostali glazbenici ga posjećivali. Spontano su došli na ideju da zajednički naprave nove pjesme. Snimili su dva izvrsno ocijenjena albuma, a pokazalo se da je u društvu rock velikana Dylan bio najkreativniji. Činilo se da opet sklada s lakoćom.

Istinsko iznenađenje priredio je Dylan krajem osamdesetih izdavanjem samostalnog albuma Oh Mercy (O, Milosti) koji su kritičari uspoređivali s njegovim najboljim ostvarenjima. U glazbenom dijelu album je predstavljao idealnu ravnotežu između starog Dylana i modernog rocka. Glas mu je bio hrapav i grub, ali snažan i sugestivan, a poruke u stihovima duboke, uznemirujuće, efektne i aktualne. Dok se Sovjetski Savez raspadao, a američki predsjednik Bush senior, uz odobravanje zapadnih zemalja, najavljivao novi svjetski poredak, Dylan nije dijelio opće oduševljenje; još jednom je pokazao da nepogrješivo čita vrijeme i gleda prema naprijed. Album Oh Mercy otvorio je pjesmom Political World (Politički svijet).

Živimo u političkom svijetu

Za ljubav nema mjesta

Živimo u vremenima

Kad ljudi vrše zločine

A zločini nemaju lice…

Na album Oh Mercy gledalo se kao na najavu velikog Dylanova povratka, ali početak devedesetih donio je nova razočaranja. Blijedi album Under The Red Sky (Ispod crvenog neba) rock novinari su popratili negativnim recenzijama i komentarima kako je Oh Mercy ipak bio samo oproštajni bljesak nekoć najkreativnijeg rock glazbenika od kojeg se više ne može očekivati ništa veliko. Doduše, Dylan je i dalje neumorno nastupao, Never Ending Tour se nastavljala, ali su izvješća bila većinom poražavajuća, s izuzetkom poneke nadahnute izvedbe. Odbor za dodjelu nagrada Grammy smatrao je da je vrijeme da se Dylana nagradi za životno djelo i da mu se tako priredi dostojanstven oproštaj.

Primajući nagradu Dylan je održao vrlo kratak govor zahvale. Rekao je: „Otac mi je bio jednostavan čovjek, nije mi ostavio puno toga. Ali govorio mi je: Sine, u životu možeš pasti toliko nisko da te se i tvoji roditelji mogu odreći, no znaj da i u takvom trenutku Bog vjeruje u tebe.“

Ove je riječi izgovorio s razlogom. U tom trenutku vjerojatno je jedino Bog još vjerovao u njega. Novinari ga nisu štedjeli. U nekad vrlo utjecajnom glazbenom časopisu Melody Maker novinar Tony Horkins je Dylana nazvao čovjekom koji je prokockao svoju legendu. Christoph Dieckmann pišući o Dylanu za Die Zeit bio je još oštriji: „…jučerašnji netko, od kojega u sadašnjoj osobi jedva da je ostalo traga, preživio je tek u svojoj ostavštini.“ Čak je i Dylanova diskografska kuća Columbia Records u njemu počela gledati velikana koji je svoje dao. Njemu u čast, što mu se podudaralo i s pedeset godina života i trideset godina karijere, organiziran je koncert na kojem su nastupale brojne rock zvijezde izvodeći njegove pjesme. Velika rock fešta trebala je poslužiti kao podsjetnik na sve što je taj čovjek dao rock’n’rollu.

Sljedeći albumi na kojima je snimio obrade nekih tradicionalnih folk i blues pjesama samo su potvrdili percepciju koja je tada o njemu prevladavala. Tumačilo ih se kao potez glazbenika na odlasku koji ovim snimkama odaje počast svojim izvornim nadahnućima. Glas mu je bio iritirajuć, jedva slušljiv. Glazbeni časopisi koji objavljuju top liste prodaje albuma ove su mu radove uvrstili u kategoriju independent (nezavisna izdanja, svojevrsna egzotika).

Jedino je Never Ending Tour neumorno išla dalje, imao je više od sto nastupa godišnje.

Početkom 1997. ušao je u studio radi snimanja novog albuma na što se mediji gotovo nisu ni osvrnuli; smatrali su ga glazbenikom koji je ostao bez prave inspiracije i kreativnog potencijala.

Bilo je to posljednje ignoriranje!

Proći je još samo koji mjesec i više neće silaziti s naslovnica. Udarnom viješću je postao sredinom godine kad je objavljeno da je hospitaliziran zbog teške srčane infekcije. Urednici glazbenih časopisa u ladicama su imali pripremljene nekrologe ni ne sluteći da tek slijede novi bogati prilozi za Dylanov životopis. Nakon više tjedna neizvjesnosti izišao je iz bolnice i dao izjavu u svom stilu:

„Ozbiljno sam pomislio da ću vidjeti Elvisa.“

Samo koji dan poslije objavljeno je da će Bob Dylan svirati na Euharistijskom kongresu talijanske katoličke mladeži pred papom Ivanom Pavlom II. Novinari, koji su ga gotovo sahranili, pitali su koliko je istine u ovoj vijesti, a Dylan je odgovorio: „Ako je to objavila Sveta Stolica, onda to mora biti tako, znate da ona ne griješi.“

Pred Papom je Dylan izveo pažljivo birani repertoar: Hard Rain…, Knockin’ on Heaven’s Door i Forever Young, pjesme koje govore o ustrajnoj borbi sa životnim iskušenjima i hrabrom služenju istini. Slika pape Ivana Pavla II. i Dylana kako se srdačno rukuju obišla je svijet, a pratili su je komentari kako je to bio susret čovjeka koji kuca na rajska vrata (aluzija na Dylanovu pjesmu Knockin’ On Heaven’s Door) s čovjekom koji drži njihove ključeve. Posebno je upečatljiv bio Papin komentar Dylanove pjesme Blowin’ In The Wind. Stihove: Kolike putove čovjek mora prijeći, da bi ga se priznalo čovjekom… odgovor, moj prijatelju, struji u vjetru…, Papa je prokomentirao riječima: „Brojni su putovi na kojima se čovjek traži, a samo je jedan pravi, onaj Kristov. A taj vjetar koji okolo puše, to je Duh Sveti.“

Nisu bili ispisani ni svi komentari ovog događaja, a već je stigla vijest da je Dylan objavio iznimno kvalitetan album Time Out Of Mind (Sluđeno vrijeme). Rock novinari se nisu zadržavali samo na tome da Time Out Of Mind ocijene jednim od njegovih najboljih albuma ili da ga usporede s njegovim najjačim radovima iz šezdesetih, tvrdili su da je ovaj album korak naprijed, da on nije djelo starog nego novog, zrelog Dylana. Prepun tzv. punokrvnih rock pjesama: Love Sick (Bolest ljubavi), Cold Irons Bound (Vezan hladnim okovima), Trying To Get To Heaven (Pokušavam dohvatiti raj), Not Dark Yet (Još se nije smračilo)…, album Time Out Of Mind, glazbeno svjež, originalan i dubok, nagrađen je s tri Grammyja, među kojima i za najbolji album i najbolju rock pjesmu godine.

Započinjući Love Sick, uvodnu pjesmu s albuma, stihovima: Hodam, hodam, ulicama koje su mrtve…, ne tako davno, gotovo sahranjeni, Dylan kao da poručuje, ja sam živ, samo je sve oko mene mrtvo. Upravo su stihovi: Hodam, hodam… poslužili brojnim rock novinarima kao temeljni motiv oko kojeg su gradili priču o jedinstvenoj karijeri koja ne prestaje. Nazivali su ga „hodajućom povijesti američke glazbe“ i „legendom koja hoda“. Sociolog Scott Marshall koji se više bavio religioznim aspektima Dylanova stvaralaštva nazvao ga je „neumornim hodočasnikom“.

Tako se ispostavilo da je glazbenik kojeg se godinama spominjalo samo u kontekstu „minulog rada“ okrenuo novu stranicu rock povijesti. A na njoj će, vrijeme će pokazati, biti još jako puno njegova rukopisa.

Branko Miloš | Bitno.net