Brian Wilson – “Playback: The Brian Wilson Anthology”

“Htio sam stvarati glazbu punu užitka, glazbu zbog koje će se ljudi osjećati dobro, glazbu koja će pomagati, liječiti, jer vjerujem da je glazba Božji glas.”

Tim je riječima svoje bavljenje glazbom, koje se sada proteže na već više od pola stoljeća, sažeo Brian Wilson, jedan od istinskih genija američke popularne glazbe, čovjek koji je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća s braćom Dennisom i Carlom pokrenuo sastav The Beach Boys, ali i patnik čiju su genijalnost poput kiseline izjedali nesigurnost, duhovna izgubljenost, te neuredan život tragično obilježen opijatima i narkoticima. U prodaju je upravo puštena svojevrsna retrospektiva njegova samostalnog glazbenog puta, dakle, iz razdoblja kad su The Beach Boys postali tek uspomena, nazvana “Playback: The Brian Wilson Anthology”, što je više nego dobar povod za pogled unatrag na put i karijeru tužnu zbog svega onog što je moglo biti a nije se nikada dogodilo, ali i sretno raspletenu predanim radom i brojnim nastupima zadnjih desetak i više godina.

Brian Douglas Wilson rodio se 1942. kao najstarije dijete u obitelji Murryja i Audree Wilson, pod kalifornijskim suncem, u neposrednoj blizini Los Angelesa. Njegovo, kao i djetinjstvo mlađe mu braće, obilježila je, na žalost, gruba figura oca, čiji su opsjednutost kontrolom i egoizam potpiren vlastitom neostvarenom glazbenom karijerom nerijetko prelazili u obiteljsko nasilje (kakvo je i on sam iskusio kao dijete), u čemu su kraći kraj izvlačili sinovi, osobito najstariji Brian. Dječak koji je vrlo rano pokazao ne samo afinitet prema glazbi, već i talent koji mu je omogućio da i prije prvoga rođendana pamti melodije nakon samo jednog slušanja, za svijet nota zainteresirao se kad je u dobi od četiri godine prvi put čuo Gershwinovu “Rapsodiju u plavom”. No, zalet je zauzdalo saznanje da je nagluh na desno uho, za što se najčešće krivi oca Murryja koji ga je navodno udario tako snažno da je oštetio dječakov sluh. Batine i psihička brutalnost obilježili su dom Wilsonovih u kalifornijskom predgrađu tih četrdesetih i pedesetih, a stradavali su svi, pa i Audree, no Brian je kao najstariji, a istodobno i najosjetljiviji sin to najteže podnosio. O tom je jednom zgodom rekao: “Prolaziš kroz svoje djetinjstvo imajući podmukloga oca koji te muči i terorizira – mene i Dennisa i Carla – mlateći te dvostrukim remenom… Uzeo bi remen i preklopio ga kako bi postigao potpunu kontrolu i moć… Podmukao otac pretvorio nas je u egomanijake, jer osjećali smo se toliko nesigurno da je ego svakoga od nas nabujao… Bio je to zastrašujuć osjećaj.”

Brian se kroz taj svijet probijao glazbom, a darovani mu talent nije mogla zapriječiti ni nagluhost; naprotiv, možda mu je baš taj hendikep, kako to nerijetko biva, otvorio posve nova osjetila i mogućnosti. Sa sedam je već svirao klavir (i da impresionira oca, između ostalog) i vrlo brzo je pokazao sklonosti skladanju, a posebno su ga zainteresirale vokalne harmonije kakve je čuo slušajući sastave poput Four Freshmen. Zato je vrlo rano pjevao solo dionice u crkvenom zboru, što je, kao većini njegovih suvremenika, detaljnije izbrusilo pjevačke manire. S osamnaest je s braćom, iskoristivši odsutnost roditelja koji su bili na putu te novac koji su im ostavili za džeparac, snimio singl “Surfin” koji je postao prvi službeni singl The Beach Boysa, kako ih je nazvala mala producentska kuća Candix Records, pod čijim su okriljem izdali pjesmu. I to je bio početak niza legendarnih singlova benda u kojem su se braći Wilson pridružili rođak Mike Love te Al Jardine i David Marks. Otac Murry vrlo je brzo i tu preuzeo uzde i određivao pravila, no kako je Brian učio sve aspekte stvaranja glazbe, tako je povezivao konce i napokon posve preuzeo producentski dio posla. Ranjivi emotivac i perfekcionist konačno se oslobodio očeve stege, ali se trajno oštećeni duh počeo urušavati pod novim pritiscima. Naime, tempo skladanja i izdavanja albuma, kao i turneja, bio je strahovit. Mladić od 24 godine iza sebe je imao već cijeli niz albuma koje je producirao, osmislio, skladao, aranžirao i na koncu svirao i pjevao, pri čemu je na oku imao The Beatlese koji su s druge strane oceana ispisivali povijest rock-glazbe. Želja da bude bolji, inventivniji, cjenjeniji i popularniji poprimala je sredinom šezdesetih paranoične razmjere i Brian je doživio niz živčanih slomova koji ga je udaljio od pozornica. Ta odsutnost od najmanje mu dragog aspekta bavljenja glazbom gurnula ga je “dublje” u studio, gdje je u miru mogao raditi na onom što je zamislio kao svoje remek-djelo, zbirku “džepnih simfonija” u kojima bi pomirio klasiku, pop i rock, avangardno i srednjostrujaško te slobodno artikulirao ono što čuje kao Božji glas.

No, Brianova psiha urušavala se i pod utjecajem narkotika. Marihuana i LSD postali su dio menija u vrijeme nastanka njegovih najvećih djela, ali danak je na koncu bio zastrašujuć. Album “Pet Sounds” neupitno je remek-djelo popularne glazbe, po skromnom mišljenju pisca ovih redaka najljepši album u povijesti rocka, zbirka savršenih džepnih simfonija koja je, po priznanju samih Beatlesa, utjecala na njihove najveće albume. Predivne vokalne harmonije u kojima kao da se zrcalilo samo nebo i kompleksna, višeslojna, a izrazito lijepa, uhu umilna glazba bile su rezultat neumorna koliko opsesivnog rada, kreativnih silnica koje su genijalnog koliko i duboko ranjenog mladog umjetnika gurale dalje – na žalost i dublje. “Smile” je trebao biti još snažniji album, glazbeno čudo koje je trebalo potisnuti granice pop i rock glazbe još dalje, tamo gdje se posve brišu razlike između umjetnosti i popularne kulture, “tinejdžerska simfonija Bogu”; umjesto toga postao je Brianov pad u bezdan. Singl “Good Vibrations” za koji je trebalo devet mjeseci da zvuči točno onako kako je Brian to želio bio je i ostao punokrvno remek-djelo, glazbeno i vokalno savršen komad pop-glazbe nedostižan i danas uz svu suvremenu tehnologiju, te je kao takav bio odlična najava novog albuma. Međutim, porođajne muke te pjesme postale su dječja igra u odnosu na ono što se događalo na snimanju pjesama za “Smile”. Brian se urušavao pred očima svih u studiju i svoje obitelji, sve dok nije posve pao i odustao, ostavivši iza sebe jednu od najtužnijih legendi rock-kulture.

Iako se pojavljivao na albumima koje su The Beach Boys nastavili snimati, Brian Wilson bio je tek sjena, posrnuli umjetnik koji se sve više povlačio u sebe, gomilajući kilograme i knjige iz hiperprodukcije fast food duhovnosti te pretvorivši krevet u svoju tamnicu. Trebala su proći puna dva desetljeća da konačno snimi svoj prvi samostalni album, nazvan jednostavno “Brian Wilson”, zbirku solidnih pop-pjesama koje su odražavale tek naznaku genijalnosti koja je (nekad) stajala iza njihova potpisnika. No, kreativni duh, snažan poriv za stvaranjem glazbe kojom bi nastavio širiti “dobre vibracije”, kakvu bi uistinu mogao nazivati Božjim glasom koji kao da ga je stalno dozivao, polako ga je izgurao iz ruševina u koje je pao. No, osloboditi se mogao samo na jedan način – konačno dovršiti “Smile”, projekt koji ga je bacio na dno i koji mu očito svih tih godina nije davao slobodu kojom bi “ljubav i milost” iz najpoznatije pjesme s prvog samostalnog albuma (poslužila i kao naslov nedavnog odličnog biografskog filma) mogao spoznati u opipljivijem značenju.

“Brian Wilson Presents Smile” 2004. je ugledao svjetlo dana, a Brian svjetlo koje ga je napokon moglo povesti dalje. Koncert kojim je napokon izveo cijeli repertoar albuma s kulminacijom u nadahnutoj “Good Vibrations” ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, jer bio je to trijumf palog čovjeka, pobjeda nad samim sobom, toliko željen kreativni uzlet nakon dugih godina mraka i beznađa. Brian Wilson pobijedio je svoju tamu snagom talenta, postavši živi primjer neuništivosti Božjeg u nama, nadahnuća u umjetničkom duhu. Koncertno izuzetno aktivan i u svojim sedamdesetima, snimio je nekoliko više ili manje uspjelih albuma, ali dovoljno neopterećenih nekad strašnim imperativima, a dao je sebi i oduška s albumima prepjeva pjesama iz Disneyjevih animiranih klasika (“In the Key of Disney” iz 2011.) te obradama klasika iz Gershwinove pjesmarice (“Brian Wilson Reimagines Gershwin” iz 2010.). 2012. se čak ponovno našao s preostalim članovima The Beach Boysa (na žalost, braća više nisu bila s njim: Dennis je umro 1983., a Carl 1998.), snimivši sasvim solidan album “That’s Why God Made the Radio”, dostojan epilog priče o jednom od najznačajnijih američkih rock-sastava.

“Playback: The Brian Wilson Anthology” sabire neka opća mjesta Brianove pjesmarice iz vremena samostalnog djelovanja, dakle, od 1988. naovamo, od spomenutog eponimnog albuma do još aktualnog “No Pier Pressure”. Devedesete, koje je još proveo u traženju pravog glasa, očito pod prijetećom sjenom kobnog projekta “Smile”, uglavnom su pritom zaobiđene, pa dvije trećine “inventure” otpada na novo tisućljeće. Tu su dvije neizostavne ljepotice s obnovljenog “Smile”, svevremenske “Heroes and Villains” i “Surf’s Up”, zatim po jedna pjesma s još relativno svježih Brianovih posezanja za kajdankama Georgea Gerswina i Disneyjeve produkcije, dvije koncertne snimke pa i dvije dosad neobjavljene pjesme. Sve to tako poslagano nije ni izbliza dovoljno da vam uvjerljivo predoči razmjere genija koji napokon slobodno diše kroz pore ovih nota, ali je više nego dobrodošao podsjetnik na ovog nevjerojatno nadarenog i dalekosežno utjecajnog glazbenika.

“In My Room”, “Don’t Worry, Baby”, “California Girls”, “God Only Knows”, “Wouldn’t Be Nice”, “Caroline No”, “Good Vibrations” i desetci glazbenih čarolija, “džepnih simfonija” okupanih suncem, ostaju spomenici ne samo suvremene američke i svjetske glazbe već i kreativnog duha, nepobjedivog usprkos svim ograničenjima i zamkama samo ako osluškuje svoja izvorišta i koristi darovani talent bez zadrške. Brian Wilson personificira mnogo toga, ali najljepše i najkorisnije zaključke donijet ćete sami, poslušate li otvorena srca neku od kolekcija singlova The Beach Boysa (primjerice, “Endless Summer” iz 1974.), svakako “Pet Sounds”, pa također spomenutu pobjedu nad “Smile” izdanu 2004. te, evo, ovu kolekciju, možda skockanu marketinški, ali ne bez svojih kvaliteta. Uostalom, ovakvu glazbu teško će zasjeniti ili umanjiti bilo kakav marketing, pa i urednički previd. Nisu u tom, uostalom, uspjele ni sve droge, loše životne odluke i lažne duhovnosti, pa ni protok vremena. Božji glas, rekao bi svojim jednostavnim riječima Brian Wilson… Strpljiv, okrjepljujući, nenadglasiv.

Toni Matošin | Bitno.net