Kada sam ponovno sjeo i pogledao film shvatio sam da se u njemu događa puno više – čak i više nego što sam se na prvu sjetio – te bi nam sastavljanje duge liste onemogućilo ulazak u dublje razmišljanje i raspravu o samom filmu. Stoga sam odlučio ovaj članak napisati više u dubinu negoli u širinu. Time sam htio ukazati na bogatstvo i vrijednost samog filma, umjesto da napišem nostalgičan i pojednostavljeni popis stvari u filmu kojih se ionako svi sjećamo. Forrest Gump je film koji nas poziva da živimo punim životom unatoč nemirnim vremenima. Ovakva priča dobro ispričana ne progovara samo o važnim stvarima u životu već nam govori i o nama samima. Forrest na početku filma to dobro objašnjava: „Moja mama je uvijek govorila da možeš puno toga reći o čovjeku po njegovim cipelama. Kamo idu i gdje su bile. U životu sam nosio dosta različitih cipela.“ Istina, nismo li svi?

Iako inače nisam sklon kopati po filmovima u potrazi za kršćanskim krepostima samo zato da bi zvučalo suvremeno (osobito ako redatelj prilikom snimanja nije imao slične namjere), u ovom slučaju mi se same od sebe nameću neke provokativne svetopisamske teme koje mi se čine povezanima s ovim filmom.

Normalno, film nas uči lekcije koje su nam svima intuitivno poznate. No postoje neke stvari koje često izgubimo iz vida i iskreno, još ih se borimo shvatiti – kamoli neprestano živjeti.

Ovo je par zapažanja, ključnih ideja iz samog filma, koje nas izazivaju kao ljude i kao kršćane.

Slobodna volja ili predestinacija?

Ova je tema obično rezervirana za rasprave na forumima ili Facebooku (čini mi se da kalvinisti imaju istančan nos za pronalazak ovakvih rasprava). Pitanje između slobodne volje ili predestinacija nalazi se u samoj srži Forresta Gumpa. Poručnik Dan predstavlja predestinaciju („Svi imamo sudbinu! Ništa se jednostavno ne događa samo od sebe! Sve je to dio većeg plana!“), a mama predstavlja slobodnu volju („Vjerujem da svi mi određujemo svoju sudbinu.“). Ovo je rasprava univerzalnih razmjera, ne samo zato što odgovor utječe na našu sudbinu – već i na naš osobni identitet. Postoji li neki „viši plan“ prema kojem smo se rodili i čiji smo sada dio? Ili smo svi mi gospodari svoje sudbine? Jesu li, možda, obje tvrdnje krive? Jesmo li mi poput pera na kraju filma koje vjetar nasumično nosi prema svojoj volji? Forrest se muči s ovim pitanjem kroz cijeli film, nesiguran koju bi ideju izabrao, sve dok na kraju filma ne doživi svojevrsno prosvjetljenje. Vjerujem da Forrest dolazi do ispravnog zaključka („možda se obje stvari događaju istovremeno“) i priča o njegovu životu – priča o neočekivanim iznenađenjima i izazovima – to potvrđuje.

Mudrost moje mame

“Mama je uvijek objašnjavala stvari tako da sam ih mogao razumjeti.“ Postoje brojni razlozi kojim nas ovaj film stalno privlači. Mislim da je ključan razlog Forrestova mama koja nam kroz cijeli film donosi osnovne, ali važne istine o životu. Neki filmski kritičari tvrde da se radi o previše pojednostavljenom gledanju na život, ponešto naivnoj mudrosti, i to je možda istina. No ta istina odzvanja! Mislim da smo u životu prečesto cinični. Previše iskompliciramo sam život, razloge zbog kojih se nešto u našim životima događa, pa čak i ljude koji su dio tog istog života. Ponekad je dobro – čak i nužno – poput Forrestove mame pogledati na život kroz „pojednostavljene naočale“, objasniti stvari koje nam se događaju tako da ih sami možemo shvatiti. Forrest to iskreno čini kad god nam kaže: „Netko je glup, ako čini gluposti“, „Trebaš uraditi najbolje što možeš s onim što ti je Bog dao“ ili „Moraš staviti prošlost iza sebe prije nego što možeš krenuti naprijed“.

Nešto slično i Isus radi sa svojim učenicima kada im govori kroz prispodobe. Pričati o Kraljevstvu Božjem bilo bi prekomplicirano i uzvišeno za shvatiti, pa je Isus svojim učenicima morao pričati priče koje su mogli shvatiti. Istina je da su učenici često bili zbunjeni nakon priče, ali ne samom pričom. Oni su bili zbunjeni oko toga kako primijeniti samu priču: „Da, učitelju, sve to zvuči dobro. No zašto nam to govoriš?“ Oni nisu uspjeli shvatiti priču, ne zato što su bili glupi, već zato što su bili odrasli. Ovo me dovodi do najvažnije ideje koju nam film nudi.

Budite kao djeca!

On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,2-3)

Prilikom ponovnog gledanja Forresta Gumpa ova mi se ideja nametnula sama od sebe. Radi se o jednostavnoj poveznici, koja ima dalekosežne učinke. Znanje i stručnost često nisu ono što bi trebali biti te nas mogu iscrpiti i učiniti ciničnima, pa čak i dovesti do gubitka vjere. Sve to može oblikovati naš duh u nešto što nije baš kršćanski usmjereno. Ne bismo trebali sažalijevati Forresta zbog toga što ima niži IQ – trebali bismo težiti prema naravi koju njeguje.

Kod Forresta su očite njegove osobine, njegova dobrota, blagost i velikodušnost. Njegova nevinost. Postoji atribut koji često ne povezujemo s nevinošću dok ga Forrest utjelovljuje gotovo instinktivno, a to je moralna jasnoća. Na osnovnoj, ali važnoj razini, Forrest jako dobro razlikuje dobro od zla i to jako brzo. To ga motivira na djelovanje. Kada se prema nekomu odnosi loše ili ga se tuče (poput Jenny koja se nalazi u vezi u kojoj je zlostavljana), Forrest se ne povlači, on nije kukavica – on djeluje. On se bori. On brani. On štiti. On ne pristupa problematičnoj situaciji kroz intelektualnu psihoanalizu, već vidi nekoga u potrebi i djeluje (tako je isto činio i u Vijetnamu – naprosto jer je osjetio da je pravi trenutak za djelovanje). Njegova nevinost nije njegova slabost. Ona je njegova snaga. Možda nam se čini jednostavno promatrati Jenny i osuđivati je zbog njezina vlastitog izbora – što nije izabrala bezuvjetnu ljubav koju joj Forrest tako očito nudi – gruba istina je da smo svi mi više poput Jenny nego što smo nalik Forrestu. Mi ne žudimo samo za stvarima, već i za snovima, pretvarajući naša nadanja u naše idole. Te nas strasti odvlače od stvari koje su istina, koje donose mir, koje nam pružaju ljubav i tjeraju nas prema stvarima koje donose kaos i krive stranputice. No u našim glavama Jenny je odrasla osoba, a Forrest je glupan? Slično se događa i s poručnikom Danom koji se hrva sa sudbinom koja je zakazala ispuniti ono što je on sam za sebe zamislio i što su mu drugi obećali. Kao proizvod tog hrvanja poručnik Dan postaje ljut na Boga. Možda nećemo odobravati poteze koje čine Jenny i Dan, ali trebali bismo razmisliti što nam oni otkrivaju o nama samima.

Biti kao Forrest? Kamo sreće da smo svi mi tako naivni. Svijet bi bio bolje, nježnije i pravednije mjesto.

Mogao sam napisati još jedan članak o tome kako redatelj Robert Zemeckis stvara niz snažnih trenutaka u svome filmu. Kada se Forrest oslobađa od okova svoje proteze… kada se Forrest i Jenny ponovno susreću pored reflektirajućeg bazena… kada se poručnik Dan ponovno pomiruje s Bogom i nakon nekog vremena susreće Forresta kao promijenjeni čovjek. Ili po meni najsnažniji trenutak – kada Forrest saznaje da je otac, te ga preplavljuju izmiješani osjećaji. Prilikom svakog od tih trenutaka preplavljuju me osjećaji i pojavi mi se knedla u grlu.

Svi bi nas ti emotivni trenutci u Forrestu Gumpu trebali izazvati. A taj izazov bi se mogao kratko izreći na sljedeći način: prestani biti poput Jenny, prijeđi kroz stanje poručnika Dana i na kraju postani kao Forrest Gump.

I to je sve što imam reći o ovome.