vampiri u popularnoj kulturi

Vampiri i drakule – ili kako je svijet skrenuo s pameti

Čovjek bi morao živjeti u pećini da ne vidi sve učestaliju pojavu vampira u današnjoj kulturi. Jedna od najpopularnijih televizijskih serija u posljednjih nekoliko godina bila je Buffy ubojica vampira, a Vampirske kronike spisateljice Anne Rice i dalje su među najčitanijim romanima. HBO je nedavno emitirao seriju o vampirima pod nazivom Prava krv (True Blood).  Wesley Snipes glumio je u trilogiji filmova o vampirima pod nazivom Blade. No,  jedan od najuspješnijih filmova u posljednje vrijeme je Sumrak saga, priča o ljubavi između tinejdžera smrtnika i tinejdžera vampira. Kako objasniti naizgled beskrajnu fascinaciju ne-mrtvima?

bram-stokers-dracula

Iz filma Dracula Bram Stokera, youtube screenshot

Očigledno je da dosta veze s tim ima dobro osmišljen marketing, ali mislim da tu postoje i dublji razlozi. Postoji, na duhovnoj razini, zakon sličan zakonu očuvanja energije, koji se može objasniti na sljedeći način: kada je nadnaravno potisnuto, ono nužno pronalazi način da se izrazi, ali u nekom neizravnom i iskrivljenom obliku. Ono čemu smo bili svjedoci u posljednjih pedesetak godina je prigušeni, te u nekim krugovima potpuni nestanak biblijskog svjetonazora. Prije sam se znao žaliti na blagi, dosadni sekularizam (svjetovnost bez vjere) koji jednostavno ostavlja na stranu pitanja o duhovnom, nadnaravnom i transcendentnom. A to potiskivanje i ograđivanje vjerskih dimenzija podržava konzumeristička kultura koja nas na tisuće različitih načina uči da se u senzualnom užitku i bogatstvu nalaze ključevi sreće. Za svjetovni um Bog je, u najboljem slučaju, ravnodušna sila negdje u daljini; Isus je guru samopotvrđivanja; a vječni život je djetinjasta fantazija.

No, u skladu s gore spomenutim zakonom, nadnaravno nije moguće potpuno ugušiti. Instinkt za Boga i za svijet koji nadilazi područje običnog iskustva je duboko ukorijenjen u nama i na taj će način naša želja za Bogom i Božjim svijetom, izobličena kulturom koja nas okružuje, stvoriti neku iskrivljenu verziju transcendentnosti, nekakvu lošu zamjenu za duhovnost. I otud, dakle, taj svijet vampira. Da analiziramo samo jednu značajku ovog vampirskog svijeta. Osim sisanja krvi, prepoznatljiv znak vampira je besmrtnost: oni su ne-mrtvi, vječno mladi. Iako nas materijalistička ideologija kojoj smo svakodnevno izloženi nastoji uvjeriti da nismo ništa više od pametnih životinja koji će kad umru jednostavno nestati, duboko u nama osjećamo sigurnost da smo ipak nešto više od toga. Postoji u nama, kao što je Shakespeareova Kleopatra rekla, “besmrtna čežnja” jer smo povezani, htjeli mi to ili ne, s vječnim Bogom koji je izvan vremena. Kada nestane onaj istinski religiozni osjećaj besmrtnosti, mi sami počnemo stvarati čudne zamjenske ideje poput vampira koji ne mogu umrijeti. Kažem zamjenske jer prava, istinska besmrtnost nema nikakve veze s beskrajnim životom na ovom svijetu. Istinska besmrtnost  zapravo znači biti prisutan izvan vremena, u vječnom Božjem kraljevstvu. No, kad smo duhovno gladni, čak nam je i posna hrana privlačna.

Tek sam nedavno naišao na prosvjetljujuću opasku, već spomenute spisateljice Anne Rice, autorice serije romana koji su učinkovito poduprli cijelu tu pompu oko vampira. Ona je rekla da je lik Louisa, mučenog vampira koji je slavno intervjuiran u njenom prvom romanu, bio zapravo inspiriran iskustvima njenih prijatelja iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, iskustvima ljudi koji su upali u močvaru postkršćanskog sekularizma. Kao i  Louis, znali su da su zapeli u nečemu duhovno smrtonosnom, a opet, poput vampira, nisu mogli naći nikakav izlaz. Tjeskoba Riceinih vampira bila je jednaka tjeskobi sekularne generacije. Žeđali su za onim stvarnostima koje im je njihova kultura uskratila. Anne Rice je, prozrevši besmislenost te površne supernaturalnosti, krajem 90-ih bila ponovno prigrlila vjeru svoje mladosti, vrativši se Isusu. U to vrijeme je objavila dva izdanja Isusova života, pisana u prvom licu. Izjavila je da, unatoč molbama njezine legije obožavatelja, nikada neće napisati još jedan vampirski roman. Kasnije se ipak pokolebala u vjeri i napustila Katoličku Crkvu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad već spominjemo Katoličku Crkvu, dobro se podsjetiti kako je upravo katoličanstvo odigralo ključnu ulogu u izvornom Drakuli, autora Brama Stokera. Stoker, Irac iz 19.  stoljeća, smjestio je vampirsku legendu u sveobuhvatnu biblijsku priču o grijehu, milosti i otkupljenju. Prema Stokerovoj priči, Drakula je proklinjao Boga i time pao u pakleno stanje (što objašnjava njegovu averziju prema raspelu). Profesor Van Helsing, znanstvenik i pobožan vjernik (da, moguće je biti i jedno i drugo!), doveo je izmučenog vampira do spasenja. Roman je prožet katoličkim temama: Euharistija, sveta misa, vječni život, itd. Na kraju 19. stoljeća još uvijek je bilo moguće uklopiti vampirsku priču unutar velike priče o kršćanstvu. Ono čemu smo svjedoci danas dok gledamo vampirske serije je otužno srozavanje duhovnosti, pri čemu su vampirske priče postala bijedna zamjena snažnom i čvrstom kršćanstvu.

o. Robert Barron, CERC

Prijevod: Ivona Jezidžić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 31. kolovoza 2014.

Možda vam se svidi