Petar Mamonov ruski je glumac i rock glazbenik hrvatskoj javnosti poznat po glavnoj ulozi u kultnom filmu Pavela Lungina “Otok”. Čovjek koji je tijekom osamdesetih predvodio moskovski alternativni bend Zvuki Mu i bio jedan od najeksponiranijih ličnosti ruske umjetničke avangarde obratio se na pravoslavno kršćanstvo u četrdesetim godinama svoga život, što je odjeknulo u tamošnjoj javnosti. Nakon obraćenja Mamonov se odselio iz Moskve na selo, nastavio svirati i povremeno se pojavljivati u filmovima i predstavama. Osim njegove nezaboravne kreacije u “Otoku”, postao je poznat i po ulozi ruskog cara Ivana Groznog u Lunginovom filmu “Car”. Prenosimo jedan stariji razgovor s njim. Hvala blogu Jurodiv na ustupanju hrvatskog prijevoda.

– Živite šesto desetljeće života, a vaša nuklearna centrala i dalje daje istu energiju…

Godinama nisam mogao odgovoriti na to pitanje, zaobilazio sam odgovor. Uživao sam, pio, svađao se, tvrdio da sam glavni. Onda sam shvatio da je najdublji smisao života – voljeti. To znači žrtvovati se, davati. Shema je jednostavna. To ne znači ići u crkvu, paliti svijeće i moliti se. Pogledajte primjer, Čečenija 2002. godine, osam vojnika na okupu i jedan je slučajno iz bombe izvukao osigurač. Ispala mu je iz ruke i počela šištati. Potpukovnik koji ima 55 godina, u crkvu nikada nije išao, ni jednu svijeću nije zapalio, nevjernik, komunist, otac četvero djece, bacio se trbuhom na granatu. Spasio je sve svoje vojnike, a sam je poginuo raskomadan – metak i u raj. To je žrtva. Nema ničega uzvišenijega na svijetu nego dati život za drugoga.

Mislimo da imamo vremena za dobra djela, sutra, prekosutra… Što ako umreš večeras? Čini mi se da sam još jučer sjedio s Olegom Ivanovičem Jankovskim, evo njegove jakne, njegove lule. Gdje je sada Oleg? Sprijateljio sam se s njim na snimanju filma Tzar. Pričali smo mnogo o životu. Danas, poslije njegove smrti pričam s njim. Molim se: „Gospode, pomiluj i spasi njegovu dušu!“ Eto što prolazi s one strane – molitva. Zato, kada budem umirao, nisu mi potrebni raskošni hrastovi lijesovi i cvijeće. Molite se, djeco, za mene jer sam kojekako živio.

– Već ste ležali u pogrebnom lijesu?

Da, da, na snimanju Otoka morao sam leći u grob. Tri puta sam iz njega iskakao – nisam mogao izdržati. Strašna je stvar grob: ležiš, tijesno je i više ničega nema. Čak ni Evanđelje ne možeš čitati. Što si nakupio u duši s tim i ležiš. Lopovi kažu da u grobu nema novčanika. U vječnosti ćemo dobiti ono što smo oprostili, dali, ustupili.

– Iz Vaših govora se primjećuje da nemate negativan stav prema smrti. Djeluje kao da je potpuno ignorirate, kao da ne postoji…

Svi ćemo otići. Jučer sam kao dvadesetogodišnjak trčao kroz ulicu Gorkog, a sutra isti ja, starac, na putu sam k vječnosti. Bez alegorije. Strašno mi je to, ali i jako zanimljivo! Tamo je Gospod, vječnost. Nisam spreman. Činio sam puno svakojakih gadosti, zbog čega sebe psujem, ali koje su boje moje gaće, ne morate znati. Puškin je odgovorio: „S odvratnošću listam svoj život, no redove sramne ne brišem.“

Jako je težak put duhovnog očišćenja. Iskušenja su ispiti kroz koje postajemo sve čistiji i čistiji. Zlato se na vatri topi da bi postalo čistije. Tako i naše duše. Moramo podnositi tugu i bol, bez pitanja „zašto?“

I moj odgovor je isti. Sjedim s Vanječkom Ohlobistinom na snimanju filma Car, i pričamo je li netko čitao ili slušao o vječnom životu. Šminker kaže: „O kako ste smiješni!“ A ja mu odgovaram: „A kada dođemo pred Stvoritelja, opet ćeš se smijati.“ S našom savješću, takvom kakva je, morat ćemo pogledati u oči Boga koji je dao život za nas na Križu. Svi veliki znanstvenici su vjerovali. Svi moji poznanici liječnici koji svakodnevno imaju posla sa smrću – vjeruju.

– Šta je na putu kultnog punkera ocrtalo pravoslavne simbole?

Kako sam došao do vjere, ne znam. Patio sam, bio na samrti, umirao, htio živjeti. Dozvao sam se pameti i počeo se obraćati. Najprije tijelo, a onda sam počeo misliti i na dušu. Ponekad mi je jako teško jer strasti ključaju, kipe – užas! Tada se molim: „Gospode, pomiluj!“ Pomaže.

– Za jednog kultnog punkera birali ste put kojim se rjeđe ide…

Evo sheme: Pijanica ima cirozu jetre jer ga je Bog kaznio? Ne, sam je to izabrao. Da sam nastavio piti, do sada bih već bio mrtav. Bogu hvala, shvatio sam na vrijeme. Zbog pića sam izgubio 10-20 godina života, ali sam naučio lekciju.

– Sjećate li se mladosti?

Ne pamtim događaje, pamtim lica. Sjećam se lica moje majke kada je bila mlada. Sada shvaćam kako je težak bio njezin pedagoški rad. Tisuću puta mi je morala ponoviti da uzmem četkicu za zube. Moja vesela i pametna majka priređivala mi je različite odgojne metode. Kada sam imao šesnaest godina zaključala je hladnjak. Nije bilo ničega za jelo i poslije dva dana sam otišao raditi da zaradim jer se moralo nešto jesti. Dijete se suprotstavlja roditeljima, ali mora naučiti što je ispravno. Isto tako i Bog želi da spasi pijanca, narkomana, prostitutku, škrticu, lopova tako što ih dovodi u situacije koje će ih popraviti.

– Vjerujete li da su svi ljudi anđeli i da različitim putovima idemo istome izvoru?

Svaki čovjek kojeg sretnemo na putu je anđeo. Niste se sreli bez razloga. On te ili iskušava ili voli. Pamtim iz mladosti kako sam pio s prijateljem. Rastali smo se, bilo je kasno. Ujutro sam ga pozvao da vidim kako je stigao kući, a on mi kaže da je pao pod tramvaj i da su mu odsječene obje noge. Pamtim nepodnošljivu patnju. Došao sam u bolnicu posjetiti ga, a on mi kaže: „Dobro je tebi, a pogledaj mene…“ Pogledao sam ispod pokrivača, a tamo… Užas! Bio je jako ohol čovjek, a nakon nesreće je postao skroman i veseo. Stavio je proteze, ima ženu i četvero djece. Postao je dječji pisac, sretan, presretan. Eto kako Bog liječi duše fizičkim bolestima! Možda bi da se nije dogodila nesreća i dalje bio ohol, osušio bi se i stvrdnuo kao kora. Takav je, jako težak, put duhovnog očišćenja. Iskušenja su ispiti kroz koje postajemo sve čistiji i čistiji. Zlato se na vatri topi da bi postalo čistije. Tako i naše duše. Moramo podnositi tugu i bol, bez pitanja „zašto?“. To je naš put.

– Sjećate li se svojih anarhističkih dana?

Ne sjećam se prošlosti, osim kao u bunilu. Ne sjećam se ni jučerašnjeg dana i ne želim pamtiti. Okrenut sam naprijed. Dan je prošao i ja sam bliže Bogu. S Njim općim bolje nego sa sinovima. Svaki čovjek je slika Božja, svatko je ikona. Na mom licu ispisani su moji poroci, moje muke, radosti. Naša lica i tijela odraz su našega života. Duh sebi stvara formu. Čovjek ima izbor, a ja biram vječnost koja je preda mnom.

– Novac vam nije imperativ, odbijali ste brojne koncerte, uloge…

Vidite, svi žele sreću, ljubav i zdravlje. Žele bogatstvo, a ne shvaćaju što je to. Poznajem puno bogatih ljudi i svi do jednog su nesretni! Potrebno je očistiti se iznutra, očistiti misli i tada dolazi Duh Sveti, a onda nam je dobro i bez novca. Trudim se da ne jedem najukusniju hranu već najkvalitetniju, koja raste u zemlji. Prije sam bio pravi gurman, a sada za mene nema ništa ljepše od kruha i vode. Te namirnice imaju najčistiji ukus. U svakom uzrastu najbolji je kuhar – glad. Ako ne jedeš dva dana, prekjučerašnja kaša od griza bit će ukusnija od svake divlje jarebice.

– U braku ste 33 godine. Kako ste osvojili svoju suprugu? Mislite li da bi Vam možda lakše bilo da ste živjeli u samostanu?

Stajao sam na pozornici u kariranoj jakni i pjevao, bio sam kralj s gitarom. Ona je gledala, a onda viknula: „Ti si najbolji, moj si do kraja života!“ Od tada smo zajedno. Trudimo se da shvatimo jedno drugo. I kako starimo Gospod nam daje miran i skladan život. Znamo da đavo trijumfira ako se svađamo. Brak je podvig ravan monaškom životu. Živciram se kada ona griješi. Žalim se svećeniku: „Oče Vladimire, kako je mogla?!“ A, on odgovara: „Petja, ona je žena…“ Zapamtio sam to za čitav život. Čovjek puno toga može činiti pogrešno, ali u nečemu je sigurno dobar. Za tu nit se treba uhvatiti, a na smeće ne obraćati pažnju. Ljubav nije osjećaj već djelovanje. Ne treba plamtjeti afričkim osjećajima prema starcima, nego im ustupiti mjesto u tramvaju. Ljubav je oprati posuđe i kad nije tvoj red.

– Pričali ste kako podjetinjite s unucima, stječe se dojam da njih najviše volite?

Kažu da se djedovi i unuci tako nježno jedni prema drugima ophode jer ih povezuje nešto jako važno: jedni i drugi su blizu vječnosti. Djeca su tek došla na ovaj svijet, a djedovi su na kraju, na izlazu. Ne znam u što će izrasti moji unuci, trogodišnji Miša i beba Tihon. Obuzdavam se da ne upadam sa svojom neistrošenom ljubavlju u njihovu obitelj, iako ih jako volim. Prema njima je sasvim drugačija ljubav nego prema djeci, drugačiji odnos.

Znam da đavo trijumfira ako se svađam sa svojom ženom. Brak je podvig ravan monaškom životu. Živciram se kada ona griješi. Žalim se svećeniku: „Oče Vladimire, kako je mogla?!“ A, on odgovara: „Petja, ona je žena…“

– Što je u Vašim očima ta sreća koja ide uz spasenje?

Pokušajte popustiti i pozovite  Ljudku s kojom niste pričali pet godina i kažite joj: „Ljudka, završimo ovu priču, ono što smo rekli nije u redu… idemo u kino!“ Vidjet ćete kako će vam noću biti dobro. Sve se vraća stostruko i vama i onima koje volite. To je najdublja sreća. Pogledajte koliko ima dobrih, čistih i zadovoljnih ljudi. Ako vidimo samo gadosti, to znači da je gadost u nama. Ne osuđujte ljude, zagledajte se u sebe. Spasi sebe i to je dovoljno. Zavoli sebe, a onda ljubav prema sebi pretvori u ljubav prema bližnjemu, to je pravilo. Umjesto da budemo darežljivi, mi škrtarimo. Ako si dao deset tisuća dolara, a onda zbog toga požalio, smatraj da od tvoga dobroga djela nema ništa.

– Događalo vam se da požalite ili da ne date kada vas pitaju?

Dolazi mi jedan alkoholičar: „Daj!“ Ja kažem: „Toljik, ne dam ti, umrijet ćeš…“ On odgovara: „Svi ćemo umrijeti.“ Nisam mu stigao objasniti da je važno na koji način ćemo umrijeti. Jedno je umrijeti za istinu, a sasvim drugo umrijeti od votke. Smrt grešnika je strašna. S tim užasnim stanjem, u kojemu si bio u trenutku smrti, ćeš se družiti u vječnosti.

– Kakve ste kritike trpjeli zbog stava o vjeri?

Vidite, ni Einstein, ni Puškin, ni Lomonosov, ni Mendeljejev nisu sumnjali u postojanje Boga, a neka sedamnaestogodišnja Lenočka mi kaže: „Sumnjam da taj vaš Bog postoji!“ Ti najprije pročitaj nešto, prouči problem, i onda govori. To je kao da ste ušli u metro, vidjeli mapu s nekakvim krugovima, raznobojnim točkama i odmahnuli rukom govoreći: „E, sr…, idem sam!“ Tako ćeš onda po Koljcevoj (kružna linija metroa u Moskvi) čitav život putovati u krug.

– Kakav ste molitelj?

Riječi „hvala“ ili „spasi, Bože“ – već su molitva. Događa se da ne mogu pronaći naočale pa molim Stvoritelja: „Pomozi, Gospode!“ i nalazim ih. Otac Nebeski nas voli i njemu se uvijek možemo obratiti za pomoć. Znate li kakvo je to čudo?! Sjedimo ovdje, mi crvići, i možemo se direktno obratiti i reći: „Gospode, pomiluj!“ Čak i malena molba zahtjev je u Svemiru. Eto, to je čudo! Gospod nije zao čika s prutom koji sjedi na oblacima i procjenjuje naše postupke – ne. On nas voli više nego majka. Ako nas dovodi u neke teške situacije, znači da je to potrebno našoj duši. U tome je trik, što su uvjeti teži mačke su bolje.

Ako vidimo samo gadosti, to znači da je gadost u nama. Ne osuđujte ljude, zagledajte se u sebe. Spasi sebe i to je dovoljno

– Kako gledate na osuđivanje i na opće nezadovoljstvo?

Nezadovoljstvo treba usmjeriti duboko u sebe. Zavukli smo se u televizor i počeli osuđivati. Zagledaj se u sebe, jesi li odgojio svoju djecu? Jesi li ubio petero abortusima? Na poslu ništa ne radiš, lukav, s bradom, četrdeset i dvije godine, sjediš, igraš igrice na računalu. Četrdeset minuta dnevno radiš i želiš dostojnu plaću. Odakle će ti ova zemlja to dati? Jermak Timofejevič krenuo je sa svojih deset ljudi na konjima i kolonizirao cijeli Sibir. Je li njima bilo dobro, toplo, jesu li bili siti, je li im je bilo udobno? Ne, bilo im je po današnjim mjerilima jako teško. Nije potrebno vikati na rođake i na bliske ljude. Bjesniti i živcirati se nije ništa drugo nego kažnjavanje samoga sebe za tuđe gluposti. Želim da mi bude dobro. Čemu onda vikanje? Bližnji je onaj tko je s tobom, a ne onaj tko je u Somaliji.

– Kako komentirate kinematografsku hiperprodukciju stražnjice i grudi?

Vidite, mama i tata su rodili sjeme, iz sluzi je naše tijelo nastalo, a dušu nam je udahnuo Bog Duhom Svetim. Čovjek je trodijelan: duh, duša i tijelo. Duh: kada je posuda čista tamo kraljuje Gospod. Tijelo: plot, to je meso, pojesti, istovariti se… Duša: emocije, dobar film, dobra knjiga, dobar razgovor. Za moju dušu su stari vesterni. U današnjim filmovima grudi i butine sijeku – time i mene ubijaju. Pravi film je onaj koji bez stida možeš pogledati s petogodišnjim djetetom. To je hrana za dušu, a ona mora biti od čiste i vječne sorte.

– Bili ste roker, a Lungin netko kome je pravoslavlje strano. Kako je takav tim uspio napraviti pravoslavno remek-djelo Otok?

Pavel Lungin je moj prijatelj. Evo, nedavno mi je poslao SMS: „Petećka, ja sam u Francuskoj.“ Lijepo je dobiti takvu poruku. Eto kakav je Pavel Semenovič, nježan, neiskusan, bojažljiv. Pravoslavnu vjeru ne poznaje, a Ostrvo je snimio! Trebalo se skloniti u stranu, nestati, i prepustiti Bogu da djeluje – i Gospod je sve učinio.

– Kako je punker pristao glumiti svetoga starca?

Lungin mi je telefonirao: „Peća, bez tebe neću snimati ovaj film.“ A, ja mu kažem „Ne, ne, ne… Kako ću ja to glumiti?“ Poslije sam se zapitao tko sam ja da svojim pomračenim umom odlučujem. Ne pitamo se mi tu puno. Nad Kazanjskim je prije koju večer lijevalo kao iz kabla. Ustao sam ujutro i vidio da je Gospod izbrisao lijepu parcelu s moga imanja, parcelu koju sam jako volio. Mislio sam da je sve to moje, a On me podsjetio: „Ja sam gazda, dečko, ne bjesni!“ Eto to se događa.

– Živite u divljini. Imate li iskustva s lovom ili s vukovima?

Vukovi ne prilaze kući, siti su, a zečevi bježe, ne lovim ih. Ne shvaćam kakav je to sport ubijanje životinja. Gledao sam film o Aljasci u kome lovac priča kako godišnje ubije najviše šest jelena, više mu nije potrebno. To je realan život. On ide u lov kao što mi idemo u trgovinu, i Bogu je to ugodno. Ubijati samo da bismo uhvatili, da bi zvijer pala, da bismo je preparirali i onda se njenom kožom hvalili – to je đavao.

– Imate iskustva s ubojstvom?

Ubojstvo je općenito posebna tema. Moja supruga i ja smo obitelj ubojica. Zapetljali smo se, ubili smo puno svoje djece. Da nismo činili abortuse, imali bismo djece koliko ima i Vanja Ohlobistin. Sada se kajemo, molimo za oproštenje i trudimo se živjeti što ispravnije. Žena je stvorena roditi 7-8 djece.

Posebno su vrijedni naši postupci prema bližnjima. I to ne postupci prema sinu ili unuku koje prirodno volimo, nego prema onima koji su u bijedi, u nevolji. Eto što će se brojati u vječnosti

Kad bi tako i bilo, sva pitanja tipa zašto živite, pitanja nakita ili vanjskog izgleda bi nestala. Tijelo postaje naborano, vene i liježemo u grob. Poslije nas ostaju djeca. Žena se spašava rađanjem.

– Kakav je život jurodivog starca u samoizolaciji?

Već odavno ne razmišljam, prepustio sam se. Bilo je dovoljno samo da se sklonim u stranu i da vidim prekrasni večernji žar zalaska. Zanimamo se kako je u Bangladešu, kako je u Japanu poslije potresa. Kakav potres?! Svatko od nas ima svoj unutarnji potres. Čovjek se guši u rijeci, viče, urla, zove upomoć. Govore mu: „Znaš, u Japanu…“ Svaki kršćanin, svaki, mora pomoći onome tko je pored njega. Posebno su vrijedni naši postupci prema bližnjima. I to ne postupci prema sinu ili unuku koje prirodno volimo, nego prema onima koji su u bijedi, u nevolji. Još bolje, prema nekom gadu. Eto što će se brojati u vječnosti. Mi dobivamo ocjene svaki dan. To je nešto što se ne može promijeniti. Vjera je kolosalno pragmatična stvar.

Izvor: Kaleidoskop