„Misticizam održava ljude mentalno zdravima.

Sve dok imate misterij, imat ćete i zdravlje.

Običan je čovjek uvijek bio zdrav zato

što je običan čovjek uvijek bio mistik.“

G. K. Chesterton, „Pravovjerje“

Proveo sam čitav život radeći ono što volim, ali je li to sve u životu? Otprilike ovim riječima Pete Docter, redatelj animiranog filma „Duša“, u jednom razgovoru za medije objasnio je svoju krizu srednjih godina i „iskru“ koja je dovela do ovog filmskog (autobiografskog) propitivanja o smislu i „svrsi“ života kroz lik animiranog protagonista, jazz klavijaturista Joea (glas Jamieja Foxxa). Prema riječima redatelja Doctera i producentice Dane Murray, film „Duša“ nije tu da ponudi rješenja koliko da potakne na razmišljanje, razgovor i traženja odgovora na velika životna pitanja: zašto nisam sretna i zadovoljna osoba  iako imam traženu karijeru i radim ono što volim? U čemu griješim i što činiti sa svojim životom da bih se uklopio, povezao? Kako naći svoju „iskru“ i svrhu, iskusiti „ocean“, a ne samo „običnu slanu vodu“?

Suvremeni animirani film očituje se tako sve više kao međugeneracijski događaj, štoviše, sadržaj upravo za odrasle u kojem djeca postaju pratnja roditeljima, a ne obrnuto. Naravno da to ne oslobađa roditelje od njihove obiteljske i građanske uloge kao onih koji su pozvani ne samo upoznati se s kategorizacijom filmova koju djeca gledaju, nego biti im i prikladna, kompetentna pratnja. „Duša“ itekako potvrđuje to pravilo. Međutim, nacionalne kategorizacije znaju varirati i tu mogu nastati manji ili veći problemi. Tražeći kategorizaciju filma „Soul“ na vodećim hrvatskim kinematografskim internetskim portalima, primjećuje se izostanak vidljive oznake dobne prikladnosti (najčešće je riječ o graničnom broju godina upisanom u krug). Internetski „surfer“ namjernik koji poznaje kategorizaciju Hrvatskog audiovizualnog centra iz toga zaključuje da je riječ o filmu kategorije „Svi uzrasti“. No, kategorizacija Američke filmske asocijacije za „Soul“ jest „PG“ (eng. „parental guidance“). Riječ je o filmu koji iziskuje roditeljsko vodstvo. U želji da nađe svoj mir, nemirno (maloljetno) ljudsko srce i um često „gutaju“ ono što ne mogu probaviti, od raznih dvoznačnica (kako djetetu objasniti značenje pojma „cougar“) do složenih audiovizualnih istraživanja onog što je i za odrasla srca i umove zahtjevno: život, smrt, vječnost, svrha. Na tragu tog filmskog istraživanja redatelja Doctera, gore navedenog citata iz Chestertonova „Pravovjerja“, usudit ćemo se ovdje parafrazirati Karla Rahnera i reći: roditelj 21. stoljeća bit će kršćanski mistik ili će put njegove djece do nalaženja „iskre“ i „svrhe“ života biti teži nego što mora biti. U slučaju filma „Soul“ to znači, između ostalog, prepustiti kormilo na jedrenjaku boja iz duginog spektra „mistiku bez granica“ u liku new age-hippy pirata Moonwinda (glas, gle čuda, Grahama Nortona), koji premješta duše iz tijela u tijelo ili iz onostranosti u ovaj svijet pomoću „obreda astralne transmigracije“. Prepustiti Disneyu općenito oblikovanje svjetonazora nejačadi opasna je pustolovina, prepuna višeznačne i višeslojne komunikacije i njezine simbolike. Ipak, činjenica da je Disney ispustio „Dušu“ u kina i na male ekrane (Disney Plus) u božićno vrijeme pokazuje po tko zna koji put, paradoksalno, da tržište današnjice rast i prodaju ideja iz svog inkubatora ne može zamisliti bez posteljice betlehemskih jaslica. Zvijezda koju su nekoć davno ugledali Tri mudra mistika s pretkršćanskog istoka i danas nudi koordinate koje mistike „bez granica“ mogu osloboditi njihove izgubljenosti u bespućima postkršćanskog Zapada.

Što to konkretno znači za roditelja koji želi postati kršćanski mistik – mentor djeci koja traže svoj ulaz u svijet, „iskru i „svrhu“ gledajući u ekrane? Sve dublje spoznavati da nema mistike bez konkretnog Boga koji se rodio u jaslama i posvetio svako djetinjstvo. Sve više otkrivati blago katoličke vjere od betlehemskog Djeteta. S Njim sva djeca mogu rasti u dobi, mudrosti i milosti i uz roditeljsku pratnju sagledati film „Duša“. I upravo u svjetlu blagdana koje slavimo u ovo doba godine, primiti obrazloženje nade koja je u nama, upućeno svima blago i s poštovanjem. Biti misionar Djela svetog djetinjstva (kojeg se spominjemo 6. siječnja) itekako je moguće i u zemljama Prvog i Drugog svijeta, gdje također djeca pate od neuhranjenosti, samo ne možda one fizičke.

Duša je forma tijela – u ovim riječima svetog Tome Akvinskog nalazi se jezgra onog čime svetkovina Božića može oplemeniti propitivanje filma „Duša“ koje je otišlo predaleko po pitanju relativizacije tijela i njegova odnosa s dušom. Čime rezultira shvaćanje tijela kao „mesnog odijela“ duše kako sugerira filmski lik Terry? Ili „preskakivanje“ duše iz ljudskog tijela u tijelo mačke, a duše nerođene ženske osobe („22“, glas Tine Fey) u tijelo odraslog muškarca (Joe)? Ili prelaženje duše iz onostranosti ovamo posredstvom Astralnog svijeta? Naravno da je djeci sve to zabavno i zanimljivo i da im nije ni na kraj pameti koketiranje s teozofijom i animizmom jer ne mogu shvatiti što znače ti pojmovi. Ali roditelji mogu. A oni znaju da djeca po naravi „upijaju kao spužve“ i stvari koje ne razumiju. I jednog dana počnu percipirati vlastiti identitet kao nešto što je fluidno i neovisno o bogomdanom tijelu.

O duši kao formi tijela na tragu svetog Tome između ostalih pisali su i Papa emeritus („Eshatologija“) i Josef Pieper  („Veličina i jad čovjeka“). Čitajući što oni imaju reći možemo dublje razumjeti zadivljenost filmskog djeteta „22“ s  iskustvom tijela i njegovih čula: okusom lizalice, zvukom glazbe, gravitacijom unutar metroa, zračnim ispuhom iz podzemlja, glazbom uličnog svirača. Duša je potrebna tijela kako bi iskusila svijet i s njim ušla u interakciju. Ona mora kultivirati znanje koristeći čula. Upravo tijelo omogućuje upoznavanje jezika Svetog – kroz geste, obrede, simbole i riječi duša se vježba u svome kontaktu sa Svetim i ulaženjem u autentičnu mistiku – nadilaženje subjektivnosti (ali ne i gubljenje osobnosti!) podređujući se objektivnim formama prisutnosti konkretnog Boga koji nadilazi čula. To je bit Božića. Kroz misna slavlja, a preko njih i kroz blagdanski stol, čestitanja, poklone pod borom, kolendu, prskalice, šampanjac vršimo svojevrsnu ekstazu i ulazimo na područje mistike, u kontakt, komunikaciju i suživot s „Velikim nakon“, s konkretnim Bogom u kojem živimo, mičemo se i jesmo. I njegov rod smo postali. Tako što se On utjelovio u jedno konkretno, samo njemu svojstveno ljudsko tijelo. Ocean je ipak ušao u mali prostor u pijesku (sjetimo se svetog Augustina i  Dječaka na plaži). Beskonačno je ušlo u konačno, vječnost u vrijeme, besmrtno u propadljivo. „Duša“ nas podsjeća da smo stvoreni kao semantička, simbolična i sakramentalna bića. Imamo mogućnost upućivati na postojanje Drugog. S Drugim smo kompatibilni. Još i više, možemo uprisutniti nevidljivog Drugog. Drugim riječima, kako Katekizam kaže, čovjek ima kapacitet za Boga. Mi svoju tjelesnost „nadilazimo“ ne gubitkom ili lišavanjem svoga tijela, nego utjelovljenjem čitavih sebe u Otajstveno Tijelo Kristovo. U svemu tome duša i tijelo nisu neovisne stvarnosti. One jesu stvarnosti upravo zahvaljujući jedno drugome, čine dvojno jedinstvo ljudske osobe. Nema nastanka ni opstojnosti jednog bez drugog. Duša čovječja jest besmrtna. No za one koji vjeruju u uskrsnuće tijela, shvaćaju kako duša (forma) ne može biti lišena svoje veze sa svojom specifičnom materijom (tijelom).

Gledanje u zvijezde i hodanje: te, obične životne stvari, moja su svrha – ova spoznaja dovodi Joea, protagonista filma „Duša“, do preobrazbe. Njegova „iskra“: ljubav prema glazbi kao način da izrazi sebe, postaje istinski jazz – prelazak iz „isključenosti , izgubljenosti, tjeskoba i opsesija duše“ vlastitom karijerom u primjećivanje drugog. Život kršćanina uistinu i jest kao jazz. Primjer filmskog frizera Deza na tragu je nečega što je nadbiskup Fulton Sheen svojedobno primijetio: „Neće nas (Bog) pitati koju smo ulogu igrali na pozornici (života), nego koliko smo dobro igrali ulogu koja nam je bila dodijeljena“(„Raspoloženja i istine“). Tako i Joe ulazi u harmoniju sa svojim kolegama, rodbinom i…. svemirom.

Međutim, njegovo gledanje u zvijezde i vraćanje u svoju svakodnevicu „novim putem“ podsjeća nas na veliku istinu vjere koju slavimo u svetkovini Bogojavljenja: naći sebe možemo samo tražeći konkretnog Boga. Nema harmonije s kolegama, rodbinom, svemirom i preobrazbe svakodnevice bez najvažnijeg Drugog kojeg smo pozvani obožavati  – Djeteta u jaslicama, Krista u svetohraništu. U njegovoj blizini, svako dijete može nadrasti onu bremenitu egzistencijalnu istinu koja muči filmsko dijete „22“ : „Nisam dovoljno dobar.“ I čuti presudne riječi: „Ti si sin moj ljubljeni u tebi mi sva milina“ – blagdan Krštenja Gospodinova zaključuje Božićno vrijeme s onim što je najvažniji plod Božića: postali smo djeca Božja u Sinu. Naša temeljna svrha je „biti“, a onda „činiti. U informacijskom društvu, mora nas nasmijati, ali i pomalo zamisliti dobra informiranost naših starih koji nisu imali sve ove ekrane, ali znali su dobro početak svete „doktrine“: Na svijetu smo da Boga upoznamo, zavolimo i njemu služimo. A taj Bog, naše „Veliko nakon, „Veliko prije“ (ali i „Veliko sada“) nije, kako film zamišlja, „suma kvantiziranih polja u svemiru“, ni neki kozmički „Google“ inkubator mladih talenata, astralna TEDx konferencija ili svemirska birokratska arhiva. Ideju o predegzistenciji duša onakvom kakvu je film promovira, Crkva smatra neprihvatljivom. A što reći o filmskom „duhovnom inženjeringu“ – formiraju duša na način da iz „Velikog prije“ siđu „kroz Zemljin portal (ovamo) onda kada dobiju potpunu osobnost“?

Bog svih ljudi je osoban Bog. Stvaratelj, Spasitelj, Posvetitelj. Mi nismo za njega tek puki „brojevi“ ili „hipotetski konstrukti“. On nas je volio i poznavao po imenu prije nego li nas je oblikovao u majčinu krilu i ne može zaboraviti svoje čedo. Mi njega možemo zvati: „Abba!“ („Tatica“); njegova Sina: „Učitelju!; njihova Duha: „Branitelju!“ Dao nam je slobodu, mogućnost rasta i izbora. Naši tutori i pomagači ne moraju biti „suma kvantiziranih polja u svemiru“, ezoterični hipiji ni mačke, nego puno bolji kandidati: anđeli čuvari, oni koji su preživjeli kliničku smrt i veliki mistici Crkve. Oni nas mogu naučiti logici potpuno obrnutoj od filma „Duša“: nerođeni ne zaziru od svijeta nego čeznu doći na nj. Umrlima je nebesko neusporedivo privlačnije od zemaljskog. Ako se i čeznu ovamo vratiti, to nije tako zbog ljubavi prema ovom svijetu, nego zbog žaljenja što ovdje nisu „čeznuli za višim darima“, onim što je gore (1 Kor 13).

Stvarnost je puno ljepša i bogatija od onoga čemu se filmskim govorom usuđujemo nadati i promišljati.