OSVRT DANKA KOVAČEVIĆA

Osvrt na film ‘Breakthrough’: Zdravlje ljubavi – ono što Bog čini

Valentinovo, Oscari i Svjetski dan bolesnika ove godine imaju nešto zajedničko: film „Breakthrough“.

Pacijent je umro.
Majka se molila.
Pacijent se vratio u život.
dr. Kent Sutterer

Jeste li ikad na Valentinovo poklonili ružu bolesniku? Ako je to radio sveti Valentin, zašto ne bismo i mi? Barem onu duhovnu, zrnce iz ružarija Mistične Ruže, Majke koja moli za nas na času smrti naše. Valentinovo, Oscari i Svjetski dan bolesnika ove godine imaju nešto zajedničko: film „Breakthrough“. Priča je to o poklonu koji ništa ne košta – molitvi koja vraća u život. Onaj tko je gledao dodjelu zlatnih kipića, imao je prilike i čuti zašto je ovaj film nominiran u kategoriji najbolje izvorne pjesme. Među nominiranima za najbolji film nije bio. Realno, s gledišta filmske struke, bilo je boljih kandidata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Međutim, povijest spasenja nas uči da Duh bira neugledne (glinene) posude. Ponizno, skromno, neuko, često biva Božjim izabranim „oruđem“. U filmu nema izravnog spomena Posude duhovne – žalosne Majke koja je molila nad umirućim Sinom (Iv 19, 25-27). Nema ni prikaza snage sakramenata ozdravljenja, kao ni onih „pastora“ koji ih po snazi svetog reda posreduju. Ipak, „Breakthrough“ je utemeljen na stvarnom kršćanskom iskustvu; svjedočanstvu vidljivih znakova nevidljive Božje prisutnosti među nama.

Molitva vjere spasit će nevoljnika – Može li Valentinovo (dakle, Zdravkovo) biti i dan poklanjanja ruža, biranih riječi, vremena ili knjiga (sveti Ćirile, moli za nas!) onima koji leže negdje bolesni, neugledni, zaboravljeni?

Služeći prošle godine kao bolnički kapelan, nagledao sam se nedostatka te prakse. Rodbina bi često nazvala i tražila hitnu intervenciju; molitvu, mazanje uljem i polaganje ruku starješina Crkve na bolesne (Jak 5, 13-15). U većini slučajeva, međutim, ta ista rodbina bi nekamo „nestala“. A molitveni obrasci su pisani u množini. I tako onda… moliš sam s bolesnikom koji je u nesvijesti i nije u stanju govoriti. Ali često sve čuje i razumije. I pita se možda u sebi: Što nas sprječava da molimo nad bolesnicima kao zajednica Crkve? Strah od smrti, od susreta s Bogom, sa samim sobom? Bolest bližnjeg boli. Ali u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8,37). Film „Breakthrough“ zorno ukazuje na snagu zajedničke molitve i skrbi otajstvenog Tijela za bolesne „udove“.

Podajte doktoru doktorevo, a Bogu Božje – Vidjeti i susresti svećenika u situaciji bolesti za neke je kao sresti crnu mačku na cesti. Zbog toga sam u bolnici često znao nositi svijetlu kolar košulju, „maskirne“ nebesko plave boje, da se kamufliram, uklopim među medicinske sestre i braću. Ako ne zbog praznovjerja, onda sigurno zbog predrasuda. Kad ćemo konačno shvatiti da primanje sakramenta ozdravljenja nije uvijek „posljednje pomazanje“? I spoznati da Bog liječi i ozdravlja, a ne usmrćuje i otima. Pa i onda kada se dogodi smrt, nije li i to, zahvaljujući Isusu iz Nazareta, središnja faza ozdravljanja, na putu prema potpunom zdravlju koje zovemo svetost? Da nije tako, Krist ne bi umro (i nas oslobodio trajne smrti), nego bi zauvijek šetao ovim svijetom kao neka samoiscjeljujuća mutant-mumija nalik Dorianu Grayu. A Bog nas je stvorio za mnogo više. Ne za besmrtnost nego za vječnost. Za uskrsnuće. Film „Breakthrough“ svjedoči: tamo gdje ne dopiru doktori, dopire Bog. Našim posredovanjem.

Bolesnici nas liječe – i to je redovito iskustvo bolničkih kapelana diljem svijeta. Ne toliko često, doduše. I opet ovisi o tome koliko dajemo Bogu prostora da djeluje po našoj bogomdanoj slobodi. Tad vidiš da bolesna osoba postaje faktor zbližavanja i jačanja obitelji i šire društvene i crkvene zajednice. Okosnica rješavanja nesuglasica, liječenja duhovnih i psiholoških rana. Film „Breakthrough“ i to zorno prikazuje. Rane jednoga privukoše nas i iscijeliše nas sve (Iz 53, 5; Iv 12, 32).

Duh puše gdje hoće – i ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. Kad sam bio nešto mlađi od Johna Smitha i njegovih prijatelja, i ja sam bacao kamen na zaleđenu vodenu površinu (malo planinsko jezero) testirajući snagu leda. Ohrabren ishodom, zakoračio sam na led i – propao. Božjom providnošću, suhozid je bio blizu. A moj otac još bliže. U pomoć Johnu, posvojenom siročetu, međutim, nije došao biološki otac nego vatrogasac Tommy – ateist. Ovih dana slušamo u evanđelju kako Krist ozdravlja i spašava po Tiru, Sidonu, Dekapolu, Transjordaniji i svoj Galileji; i one koji ne vjeruju u Boga Izraelova. Traume kršćana često su prigoda, kako vidimo u Tommyjevu slučaju, da Otac svu svoju djecu privuče k sebi. Ili im barem dade razlog da povjeruju.

Ako hoćeš, možeš me ozdraviti – tek kad je Joyce Smith i sama okusila djelić iskustva galilejskog gubavca (Mk 1, 40) i prvog žalosnog otajstva Sina i njegove Majke (Mk 14,36), ozdravljenje se moglo dogoditi. To je korak na koji smo svi pozvani. Spoznaja i prihvaćanje činjenice da Bog voli naše bližnje više od nas i da smo stvoreni za Boga prije svih ostalih. Samo kad Očeva volja – kraljevstvo nebesko postane i našim životnim nalogom i prioritetom, sve drugo će nam biti nadodano. Mogu li i ja biti svjestan da Bog uvijek može (to je neupitno)? I prepoznati da ono što On hoće ispunjava i moje najdublje čežnje?

„Jučer“ (ne) možemo spasiti, a „sutra“ možemo osvojiti – Pucanje leda pod nogama Johna Smitha prelomilo je led u njegovu srcu. I oslobodilo snagu Duha koji „grije grudi ledene i mekša ćudi kamene“. Iscijelilo je njegovu osobnu prošlost i sadašnjost, kao i onu njegovih staratelja (obitelji). I pokrenulo proces ozdravljanja onih koji još nisu našli odgovor na pitanje zašto njihovi (preminuli) bližnji nisu bili tako sretne kobi. Po daru uranjanja u krsni zdenac, u traumi, smrti i uskrsnuću onog koji nam je bliži nego mi samima sebi, i ja mogu u zajedništvu s Crkvom naći svrhu. I spoznati da sam uvijek prihvaćen i voljen.

Jesam li dovoljno borac da se uhvatim u koštac s tim?

Danko Kovačević | Bitno.net


Objavljeno: 16. veljače 2020.

Možda vam se svidi