Osvrt na film „Neplanirano“ u svjetlu svetkovine Marije Bogorodice

Sveti je Augustin nazvao Mariju, a to ona uistinu i jest, živim Božjim modelom… Ah, draga dušo, kolika je razlika između jedne duše koja je oblikovana u Isusu Kristu na običan način, kako čine oni koji se poput kipara uzdaju u vlastitu sposobnost i oslanjaju na vlastitu vještinu, i jedne duše veoma poučljive, od svega odcijepljene, potpuno rastaljene, koja se, bez trunka pouzdanja u samu sebe, baca u presvetu Mariju (kao kalup) i posvema se prepušta djelovanju Duha Svetoga!

Sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort, „Marijina tajna“, br. 16-18

Draga trudnice, evo ti Majke! Ili, riječima svetog Pavla, na ovom svijetu svi smo još uvijek “nedonoščad u Kristu“ (1 Kor 15). Sve stvorenje „zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“ (Rim 8). Jer „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje“ (Rim 11). Film „Neplanirano“ kao da prikazuje upravo to: proces „porođajnih boli“ sazrijevanja u poslušnosti jedne žene, majke i supruge koja se nije još u potpunosti stavila u utrobu srca Majke-Bogorodice, čiju svetkovinu ovih dana slavimo. Ili kako kaže filmska Abby Johnson (glumi je Ashley Bratcher) spominjući se svojih pobačaja: „Ne vjeruj odluci koju ne želiš podijeliti s vlastitom majkom.“

Evo nekih momenata koji sačinjavaju taj proces u kojem neplanirano i neočekivano prestaje biti neželjeno.

Biti kći svoga sina – život piše najveće drame. I glumica Ashley Bratcher je prije 10 godina i sama bila u napasti da pobaci. U razgovoru za EWTN svjedoči kako je tek preko života sa svojim sinom shvatila što je to bezuvjetna ljubav. Rađanje i odgoj sina ne samo da joj nisu oduzeli karijeru (kako drže pripadnice ženskog „empowerment“ pokreta) nego su joj (gle!) dali istinsku moć i promaknuće. Dok ovih dana slavimo Presveto Ime Isusovo, prisjetimo se i one poslovice „ime je znak“. Svako novorođeno dijete „spašava“ svoju majku od sebičnosti (kako kaže Abby) „oltara praktičnosti“. I uči je kako umirati sebičnosti da bi dijete živjelo. Po Mariji (heb. Mirjam) i njezinom Sinu, svaka trudnica-majka može bez obzira na „gorčinu“ i „buntovništvo“ iskusiti da je „voljena od (mladog) Sunca (s visine), a svaka „Abby“ postaje „izvor radosti Oca“.

„Neka mi bude po tvojoj riječi“ Očeva uloga i ljubav prema majci i djetetu je presudna. Upravo po rađanju sina glumica Ashley Bratcher je spoznala, kako kaže, “ljubav Očevu“ i oslobodila se buntovnog duha. Slušajući strpljivi, nenametljivi glas oca svoga djeteta, filmska Abby se polako, tegobno ali sigurno oslobađa od za život pogubnih i logički neodrživih stavova koje donose parole „moje tijelo – moj izbor“ i „reproduktivna prava (samo) žena“ skrivajući zapravo u janjećoj koži „vuka“ kulture smrti koja, kako primjećuje filmski Shawn Carney, „dehumanizira dijete“. Ali pri tome i djetetova oca. Filmski Doug Johnson postavlja, stoga, posrednički, pitanje svakom ocu: „Adame, gdje si?“ (Post 3) podsjećajući nas zašto je Bog Otac ponudio Mariji da bude Nova Eva – zbog poslušnosti u kojoj i njezin Sin, „iz onoga što prepati nauči slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja“ (Heb 5).

Ne zaboravimo da je Crkva nekoć početak nove godine i  vrhunac vremena (pashalno otajstvo) vezivala upravo uz datum i događaj u kojem je jedna buduća majka bila otvorena za riječ Oca (Blagovijest, 25. ožujka).

Pohranjivati i prebirati riječi i događaje u svome srcu – Marija je imala spoznaju Oca kao onog koji potpuno zna, potpuno ljubi i potpuno može. Stoga je mogla biti ona koja će biti ne samo rodilja nego i Majka – odgojiteljica svome Sinu, izražavajući tako u punini ono što Crkva poznaje kao genij žene kao spajateljice srdaca, posrednice (ne i začetnice!) i podržavateljice života, hraneći Dijete nečim još vitalnijim od majčina mlijeka. U „kalupu“ njezina srca, koliko god ta riječ duhu ovog svijeta zvučala odbojno, svaka trudnica u svojoj bogomdanoj jedinstvenosti i neponovljivosti može doživjeti preobražaj straha u radost, neizvjesnosti u mir, neočekivanog i neplaniranog u željeno i voljeno. I spoznati, kao Abby Johnson (stvarna, ne toliko i filmska, jer producentska kuća Pure Flix je “generalno“ kršćanska), da biti katolik znači baštiniti jedini potpuno univerzalni, slobodni, tolerantni svjetonazor i životnu praksu.

Važnost molitve – ova preobrazba prvog radosnog otajstva koju je s Marijom svaka djevojka i žena pozvana proći (pa makar i sama zatrudnila u srednjoškolskoj dobi, na što se i film dijelom osvrće) započinje razgovorom s Bogom. Iskustvo Abby slično je iskustvu Zaharije – represija sjećanja i kušanje Boga (koji se već objavio) za svoje ciljeve, tražeći znakove („Bog će se direktno umiješati ako je protiv pobačaja“) zaboravljajući na slobodu odgovora u vjeri. U ključnom trenutku filma, tek u blizini žive Crkve koja moli i zagovara (molitelji ispred klinike za pobačaje), Abby, suočena konačno oči u oči s istinom smrtnog grijeha (scena s gledanjem „nijemog krika“ ultrazvuka) prima snagu da se suoči s vlastitom prošlošću, primi njezin novi smisao i preuzme odgovornost.

„Pastiri pohite i pronađu majku“ – paradoksalno, djelatnice klinike za pobačaje okupljaju se oko svoje kolegice (Abby) koja je trudna i hoće roditi da zajednički proslave taj događaj. Ova scena, uz one u kojima se ljudi ispred klinike mole, kao i zaplakanost afroameričke bake i njezine obitelji nad odlukom svoje kćeri, podsjeća nas još jednom da „moje dijete“ nije samo moje, već da je svaka trudnoća, rađanje i odgoj stvarnost čitave zajednice koja iščekuje dijete i sve ono što ono može ponuditi svijetu.

Tijelo je stožer spasenja – ono poznaje govor vječnosti. I kako vidimo u filmu, ne zaboravlja (potisnuta sjećanja uvijek ostaju), ne trpi umjetna i standardizirana „rješenja“ pilula (RU 486) i skalpela (perforiranje maternice). Potresne filmske scene krvarenja djeteta i majki, te iskustvo opraštanja podsjećaju nas da samo otvaranje kulturi života po krvotoku Probodenog Srca u sakramentima pomirenja i ujedinjenja naša „venska krv“ grijeha, straha, mržnje biva preobražena u „arterijsku krv“ opraštanja i mira i novog života (Abby Johnson je danas majka osmero djece) koji najbolje iscjeljuje rane kulture smrti.

Istina će vas osloboditi Pobjeda filmske Abby Johnson u sudskoj parnici svjedoči kako istina u konačnici ima zadnju riječ, bez obzira na snagu biznisa i profitne mašinerije kulture smrti koja želi ukloniti i sakriti tu istinu, manipulirajući ekranima (suradnja s medijima s jedne strane, te uklanjanje ekrana prosvjednika ispred i ekrana ultrazvuka unutar klinike s druge strane). Podsjeća nas pri tome koliko je važno poznavati svoju vjeru (odlazak filmske obitelji Johnson na Halloween nije baš najbolji primjer), istine vjere kao i problematiku argumenata „za“ pobačaj, koji su u naravnom svjetlu razuma i znanstvenom diskursu današnjice neodrživi.

„Budite uvijek spremni na odgovor, blago i s poštovanjem (1 Pt 3,15)“  film svjedoči kako čak 75 posto djevojaka i žena koje dođu pred kliniku i sretnu prosvjednike odustanu od pobačaja taj dan. Ali prvenstveno zahvaljujući sućutnim, blagim, strpljivim prosvjednicima poput Shawna i Marilise Carney. Preko njih je i Abby mogla spoznati kakav je uistinu Bog. I napustiti kliniku zauvijek. Govor mržnje i (ne)verbalno nasilje u ime istine samo dodatno zahuktavaju vrtlog grijeha.

Otiđoše drugim putem kući – Tri kralja u susretu s Novorođenim odlučila su da neće sudjelovati u Herodovoj raboti smaknuća nevinih. Iskustvo Abby Johnson i 500 njezinih nekadašnjih kolega kao i onih 94 ljudi koji su također prestali raditi u industriji pobačaja nakon što su vidjeli film „Neplanirano“, doziva nam u pamet važnost poznavanja istinskih ciljeva i učinaka radne zajednice kojoj pripadam. Znam li uopće za koga radim? Kako reče Bob Dylan, nekome moraš služiti. Herodu ili Isusu.

Krv mučenika – sjeme novih kršćana  kako to oduvijek u kršćanstvu biva, stratište nevinih (klinika) pretvara se u stožer borbe za život (organizacija 40 dana za život). Iskustvo betlehemske nevine dječice bilo je iskustvo onih koji su, iako to tada nisu znali ni htjeli, prolili krv u ime Isusovo, da bi mali Bog s nama mogao (pre)živjeti. On im je u vlastitom krštenju a potom u žrtvi Kalvarije uzvratio „bijelom haljinom“ slobode od istočnoga grijeha. Preko nas („Ovo činite meni na spomen“). Jesam li i ja dovoljno otvoren(a) poticajima Duha da dajem od svoga života još i više nego do sada ono što je potrebno da cvjeta kultura života?

S tim ciljem u vidu, želimo Vam u nadolazećoj godini, mnoštvo neplaniranih i neočekivanih događaja koje će Bog s nama po primjeru i zagovoru svoje Majke preokrenuti na dobro onima koji ga ljube.

NAPOMENA: Ovo je osvrt na igrani film. Za potpuniji uvid u životnu priču Abby Johnson, pročitajte knjigu “Neplanirano” i ostale medijske izvještaje. Film sadrži potresne scene nasilja nad nerođenom djecom. Dobna prikladnost: 18+.

Danko Kovačević | Bitno.net