Jedan od popularnijih i trajnijih filmova, koji u sebi sadrži ubojstvo, golotinju, preljub, divlje nasilje, homoseksualno silovanje i samoubojstvo, na putu je da postane bezvremenski klasik. Riječ je o filmu “Iskupljenje u Shawshanku”, redatelja Franka Darabonta.

Snimljen prema noveli Stephena Kinga, film pripovijeda priču o napetom bankaru Andyju Dufresneu koji je zbog umorstva svoje žene i njena ljubavnika osuđen na doživotnu robiju u državnom zatvoru Shawshank, unatoč svojem upornom poricanju krivnje. Zbog svojeg očaravajućeg zapleta i čvrstog preokreta u priči, film u sebi nosi onu neobjašnjivu moć da privuče publiku na višestruko gledanje.

Ali kako mu to uspijeva usprkos toliko mračnu sadržaju? Čini li ga baratanje nasilnim i podlim prizorima nemoralnim? Ne, film ne čine nemoralnim prikazi golotinje i nasilja. Iako sami po sebi takvi prikazi nisu šarmantni niti ljupki, film u osnovi može biti moralan. Jednako tako, jedan vrlo nemoralan film ne mora uopće sadržavati golotinju ili nasilje.

Na primjer, nedavno je na televiziji prikazana drama u kojoj su prosječni ljudi srednjeg staleža počinili preljub u katedrali. Sve je snimljeno u oku ugodnim bojama dok se u pozadini moglo čuti anđeosko pjevanje zbora. Bez golotinje i u potpunosti lišeno nasilja. Zadnja scena filma prikazuje preljubnike kako žive zadovoljno do kraja života dok se dijete iz propalog braka sa smiješkom na licu igra s djedom. Poruka je jasna: preljub ne šteti nikome, a ako vam brak i propadne, nema veze jer svi će i dalje živjeti sretno. Suptilna imoralnost koju takav film promovira daleko je snažnija od filma koji, doduše, sadrži nasilje ili seks, no pritom stavlja naglasak na moralne vrednote i pozitivnu poruku.

U “Iskupljenju u Shawshanku” sama je priča u potpunom raskoraku s njenim izvanjskim prikazom. Na početku svjedočimo opsesivnoj aferi Andyjeve žene te mračnom granitnom paklu kaznionice Shawshank. Već u prvih pola sata suočeni smo sa stražarom koji premlaćuje zatvorenika na smrt, homoseksualnim silovanjem i okrutnom svakodnevicom života iza rešetaka.

Nakon privikavanja na širok spektar grubosti zatvorskog režima, Andy Dufresne sprijatelji se sa zatvorenikom imena Red. Upravo to prijateljstvo samo je srce priče, i dok nas film vodi dalje na vrtuljak nade i očaja, promatramo usporedo kako ono sazrijeva i razvija se u snažan iskaz duboka međusobnog poštovanja. Paralelno s temom prijateljstva dobivamo i lekciju o nadi. Andy Dufresne inteligentan je i plemenit junak koji usprkos svojoj sudbini nikada ne gubi nadu. “Nada postaje vrlina tek kada se nada beznadnome”, rekao je G. K. Chesterton.

Istina se ugrađuje u priču gotovo neprimjetno i tim je moćnija jer na taj način, kroz doživljaj i sudjelovanje gledatelja, putuje ravno do srca.

I dok Andyjeva nada slabi ili jača, gledatelj se u iščekivanju pita kako će njegova priča završiti te nesvjesno na osobnoj razini sudjeluje u iskustvu nade koje neće izblijedjeti. Iznenada se događa preokret; Andyjeve su se nade ispunile, a njegov je neslomljiv duh preobrazio zatvor iz mjesta straha i očaja u mjesto nade i povjerenja.

“Iskupljenje u Shawshanku” tako postaje izvanredan primjer pravilna prožimanja pozitivnih tema u umjetničkom djelu. Umjetnost ne smije držati prodike ili ostati tek na razini teorije. Njene teme ne mogu se banalno prikazati niti obrađivati, već biti duboko ugrađene u same karaktere, zaplet i ključni konflikt priče. Istina tako biva uklopljena u priču na način da je bez pričanja priče nju samu nemoguće izraziti.

Naš junak samo jednom otvoreno progovara o nadi. No kod drugog ili trećeg gledanja postaje jasno kako je u cijelom filmu zapravo riječ o nadi – od prve scene gdje pomišlja na samoubojstvo pa sve do posljednje scene u kojoj se nada obistinjuje.

Kao što je već spomenuto, istinom valja gotovo tajanstveno protkati priču kako bi doprla izravno do srca gledatelja njihovim osobnim iskustvom radnje i sudjelovanjem u njoj. Tako umjetnost postaje snažnije sredstvo evangelizacije od bilo koje intelektualne rasprave koja može zahvatiti i uvjeriti tek razum. Ako istina prožima priču, dinamična kombinacija reflektira sam misterij utjelovljenja, u kojem vječni Otkupitelj biva ugrađen u ljudsku povijest, gdje je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Marija Magaraš Vojvodić