Godine 2005., gotovo šezdeset godina nakon svojega prvoga prikazivanja, film „Divan život” pojavio se na prvome mjestu ljestvice Američkoga filmskoga instituta „Stotinu godina – stotinu radosti: Koji su nas američki filmovi najviše nadahnuli” (100 Years 100 Cheers – America’s Most Inspiring Movies). No kada je „Divan život” objavljen 1946. godine, nije bio naročito uspješan na kinoblagajnama. Redatelj Frank Capra i ekipa filma bili su razočarani. Capra se nadao da će film uspjeti, jer ga je smatrao filmom za kojega je „čitavoga svojega života čekao da ga snimi”. U svojoj autobiografiji, „Ime iznad naslova” (The Name Above the Title), Capra je nagađao da se mnogi poslijeratni gledatelji nisu htjeli suočiti s nekim od teških tema predstavljenih u filmu.

Mnogo je godina „Divan život” bio zaboravljen, i 1974. istekla su mu autorska prava. Negdje u tome vremenu počeo se prikazivati na televiziji tijekom božićnih blagdana. U sedamdesetima se novi naraštaj gledatelja zaljubio u film, naročito u njegovu optimističnu poruku i nostalgični prikaz tipičnoga američkoga gradića. Za nekoliko godina postao je toliko popularan da je postao božićnom tradicijom u mnogim obiteljima. Danas je taj film klasik, koji nikada više neće stajati na polici i skupljati prašinu. Vizija Franka Capre o uzdizanju ljudskoga duha preko ove snažne priče konačno se ostvarila.

Učiti naraštaj koji dolazi o kulturi i zajedništvu

Mi živimo u vremenu kada mnogi ljudi trpe zbog izolacije i otuđenosti od svojih obitelji. Postmodernistički profesori filozofije samo podržavaju takvo stanje, govoreći našoj djeci da su samo „nakupina stanica”, ali da ipak mogu „biti sve što požele”.

Društvene i moralne norme koje su nekada tkivo naše kulture držale na okupu kroz proteklih pedeset godina nestaju iz naših zajednica i s filmskoga platna. U društvenim medijima odvija se neprekidna rasprava o propadanju ljudskoga razvoja, te mržnji i prijeziru koji nagrizaju naš politički krajolik, no veoma je malo prijedloga za to što se može učiniti.

Kako možemo ponovno izgraditi kulturu i zajedništvo u svijetu gdje se čini da smo okupljeni u pragmatička plemena, i preko ponora promatramo smrtne neprijatelje? Kako i gdje da počnemo ponovno graditi? Jedan je odgovor ponovno otkriti dijelove života koji sačinjavaju cjelinu zdravoga zajedništva, i razgovarati o tome s djecom koja to nikada nisu iskusila. A koji je bolji način da krenemo na svoj put proučavanja smisla zajednice nego onaj da pobliže promotrimo što možemo vidjeti u gradiću Bedford Fallsu, a ne vidimo to u Pottersvilleu?

Uz put možemo naučiti nešto mudro od svetoga Johna Henryja Newmana, koji se zalagao za prednost mašte onda kada se borimo pronaći smisao stvarnosti: „Do srca se najčešće dolazi ne putem razuma, nego putem mašte, izravnim dojmovima, svjedočenjem činjenica i događaja, poviješću, opisivanjem. Osobe utječu na nas. Od glasova se topimo, od pogleda se predajemo, od djela izgaramo.”

Bedford Falls protiv Pottersvillea

„Divan život” pruža nam potpunu sliku onoga što zajednicu čini snažnom, stvarnom i živom. Čak i u vremenu kada mnogi od nas nisu iskusili istinski život u zajednici, Frank Capra pomaže nam prepoznati ga.

Ljudi koji žive u Bedford Fallsu dio su nečega većega od njih samih. Kako bi preživjela, zajednica ili građansko društvo mora imati u sebi dovoljno ljudi koji imaju dovoljno poniznosti da shvate da je to tako. U našemu društvu danas prečesto imamo ljude na vrhu koji „imaju sve”, i ljude na dnu, koji jedva preživljavaju. Zar nije došlo vrijeme za nas u sve manjoj sredini da se počnemo ponašati kao da stvarno dijelimo zajedničku ljudskost s ljudima na vrhu i ljudima na dnu?

Snažne zajednice ne događaju se same od sebe. U Caprinoj viziji istinskoga zajedništva, ljudi se moraju žrtvovati, moraju ulagati svoje vrijeme, a u stvaranje prijateljstava mora se ulagati trajan napor.

Brak Georgea i Mary Bailey promatramo kao temeljnu strukturu, koja uokviruje način života u zajednici i građanskome društvu. Kada dođu teška vremena, moramo se moći osloniti na ljude kojima možemo vjerovati, i oni se moraju moći osloniti na nas. Tu se pretpostavlja da moramo jedni druge dovoljno dobro poznavati kako bi povjerenje bilo moguće. Capra se bavi tim konceptima, i izvrsno ih prikazuje u sekvencama odmah nakon što su se George i Mary vjenčali.

George i Mary svjedoče pljački banke. George objašnjava ulagačima da su njihovi domovi zapravo ulaganje u domove sviju ostalih. Ta se scena, u kojoj se objašnjava u čemu je bit zajedničkoga dobra, pokazala jednom od najboljih u povijesti klasičnoga filma. George uvjerava svakoga: „Mi ovo zasigurno možemo nadvladati, ali moramo se držati zajedno. Moramo imati vjere jedni u druge.”

U Pottersvilleu se vide samo tračci života, ali dobro vidimo da tamo ljudi nisu sretni. Ernie je neprijateljski nastrojen, ogorčen i razveden čovjek. Nick više nije dobroćudni konobar, nego nasilnik, a Violet uhite i odvuku u zatvor.

George je odlukama koje je svakoga dana donosio dotaknuo mnoge živote. Važno je shvatiti da svaka osoba uistinu ima dar koji može podariti drugima. Njihova odsutnost ostavlja prazninu, „rupu” u tkanju društva, i svijet bez njih nikada neće biti isti.

Clarence to dobro objašnjava: „Čudno, zar ne? Život svakoga čovjeka dotiče toliko drugih života, a kada njega nema, ostaje strašna rupa, zar ne?”

Spoznaja neporecive istine proizlazi iz zajedničkoga osjetilnoga iskustva: George Bailey i gospodin Gower

Književnost i dramatika stvorene u klasičnoj realističkoj viziji ljudske prirode omogućavaju nam vidjeti ljudsko stanje onakvim kakvo ono jest: palo, ali ipak sposobno za otkupljenje, s pomiješanim i različitim elementima dobra i zla naše zajedničke ljudskosti. Filmovi napravljeni u modusu klasičnoga realizma pokreću obje strane našega mozga – mašta, razum, moralni osjećaj, i pamćenje rade svi zajedno. Uvijek će biti nekoliko zagriženih, radikalnih individualista, relativista ili fatalista, kojima se „Divan život” neće sviđati, ali i njima će biti teško posve ga odbaciti.

Mi svojom maštom upijamo te slike i ideje, a zatim one prelaze u naš razum. Mi tako zadobivamo snažnu spoznaju o tome kako su ljudska bića povezana jedna s drugima, i kako nosimo duboku i tajanstvenu moralnu odgovornost jedni za druge. Sa slikama obitelji, prijateljstva i zajedništva u ovome filmu, čak i postmodernistički filozof bio bi – poput svakoga od nas – uvjeren i dirnut njegovim ljudskim istinama.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.