Ovoga listopada obilježavamo četrdesetu obljetnicu uistinu velikoga umjetničkoga djela, filma „Čovjek-slon”. Ne radi se samo o priči o jednome jedinstvenome čovjeku iz povijesti koji kod nas izaziva sažaljenje, nego o svima nama – o našoj zajedničkoj ljudskosti, i nečovječnosti koju pokazujemo jedni prema drugima.

Najdojmljivija stvar u vezi s ovim filmom iz 1980. godine, djelom redatelja Davida Lyncha, jest to što se uopće radi o filmu Davida Lyncha. Samo tri godine poslije svojega dugometražnoga prvijenca – provokativnog i zastrašujućeg kultnog klasika Eraserhead – avangardni je filmaš snimio ovaj film. Osim toga što su oba snimljena u crno-bijeloj fotografiji i što imaju nekih stilskih sličnosti, ta dva filma ne mogu biti različitija. „Čovjek-slon” je i danas jedna neobična, providonosna digresija u njegovoj karijeri, jedan od rijetkih Lynchevih filmova (pored „Prave priče”) koji nema eksperimentalnu formu. To je njegov vjerojatno najbolji film, a kako je bio nominiran za osam Oscara (uključujući i onaj za najbolji film), zasigurno je i najpoznatiji.

„Čovjek-slon” prelijepo priča priču o Johnu Merricku, utemeljenu na stvarnome životu užasno deformiranoga Londončanina, i kirurga koji mu je pomogao. U Lynchevome filmu Merricka na jednoj londonskoj izložbi izlaže okrutni cirkusant i zlostavljač imenom Bytes. Nakon što Frederick Treves (kojega glumi Anthony Hopkins) vidi izložbu, uskoro dovodi Merricka pod svoju zaštitu u londonsku bolnicu. Merricka prvi put u potpunosti vidimo kada medicinska sestra uđe u njegovu sobu (i istoga trenutka vrisne). Od toga trenutka Lynch ga maestralno snima s vrlo preciznim detaljima, tjerajući nas da se usredotočimo na stvarnost njegove deformiranosti. Ostatak filma bavi se pričom o tome kako je Merrick dospio do svijesti ljudi oko sebe – prvo Trevesa, zatim bolničkog osoblja, pa u konačnici i visokih slojeva londonskoga društva – sve do svojega tragičnoga kraja.

Najspominjanija scena iz filma s razlogom je slavna. Merrick, koji je upravo pobjegao nakon što ga je Bytes pokušao ponovno uhvatiti, vraća se u London preko kolodvora, gdje ga nekolicina dječaka progoni i dobacuje mu. Kada u plašt i kapuljaču umotani čovjek posrne i slučajno sruši djevojku koja zavrišti, okupi se gomila ljudi, razotkrije ga i stjera u kut u javnome zahodu. Merrick se zauzme za sebe, vičući iz sve snage i boreći se za svoje dostojanstvo koliko i za svoj život: „Ne! Ja nisam slon! Ja nisam životinja! Ja sam ljudsko biće!”

No postoji i ranija scena, koja je na kameri zabilježila još jedan Merrickov glasan povik – toga puta suptilniji i intimniji, ali mnogo značajniji. Doktor Treves vodi svojega nadređenoga, Carra Gomma, da vidi Merricka, skrivenoga u jednoj sobi na katu bolnice, nadajući se da će šefu dokazati da je Merrick inteligentan i da zato smije ostati u bolnici. Merrick ponavlja nekoliko kratkih rečenica, ostavljajući na Gomma dojam da ga je Treves naprosto naučio da ponavlja sve što čuje. Šef ljubazno klima glavom, ali na odlasku objašnjava Trevesu da je Merrick u biti izgubljeni slučaj – „imbecil”, „neizlječiv”.

Dok Gomm izlazi, Merrick počinje recitirati Psalam 23 – navodno samo još jednu stvar kojoj ga je podučio Treves. No dok Gomm silazi niza stepenice, Treves ga počne dozivati – jer Merrick recitira više stihova psalma nego što ga je Treves podučio. On ga otprije zna. Upadnu u sobu, i vide novoga čovjeka iza njegove vanjštine – čovjeka koji je slobodan, inteligentan i koji moli. Merrick objašnjava: „Svakoga sam dana čitao Bibliju. Vrlo je dobro poznajem. Psalam 23 je prelijep. On mi je najdraži.” On prelijepo izražava ne samo svoju sposobnost da rezonira, prisjeća se i govori, nego i da sve to radi u svjetlu vjere. Merrick se možda iz straha ili zbunjenosti skrivao od njih, ali kada je osjetio da ga žele odbaciti, otkriva istinu. John sada govori. Njega se čuje, njega se vidi. I ne vidi ga se samo zbog toga kakvim se doima, nego zbog toga što uistinu jest: ljudsko biće, što znači –  stvorenje s urođenim dostojanstvom da poznaje Boga i da Bog poznaje njega. Ta se vjerska dimenzija pojavljuje kasnije u filmu, kada vidimo kako Merrick s vanjske strane svojega prozora gradi model crkve. 

Dinamika te scene ima duboke implikacije. Kada vidimo nekoga na posve suprotnome kraju ideološkoga spektra – naročito na društvenim mrežama, gdje ih u svojim očima mnogo lakše možemo izvrnuti u parodiju osobe – što vidimo? Obično vidimo nekoga koga smatramo izobličenim, tko nema istinskih misli, i vjerojatno nema impulsa koji nas čine potpuno ljudima. Drugim riječima, vidimo čovjeka-slona. Ako smo „rafiniraniji”, možda ćemo reagirati kao Gomm, tiho, ali brzo dijagnosticirajući da se radi o izgubljenome slučaju, onemogućavajući im da dođu pod naše okrilje, i nastavljajući dalje. No često se prema njima odnosimo i poput Bytesa, koji viče na Merricka i tuče ga, izlaže ga kao „čudovište”, ili poput portira koji noću izvlači Merricka iz sobe da bi ga pokazivao svojim prijateljima pijancima. U oba slučaja mi uopće ne vidimo tu osobu.

Neslaganje, pa čak i žestoko neslaganje, je dobra stvar, no ako dopustimo da neslaganje u tolikoj mjeri iskrivi i izobliči osobu u našem umu da naš impuls bude da ih privatno odbacimo ili javno ih ponizimo – to je bolest.

Ljubiti zahtijeva od nas da doista vidimo „drugoga”, što znači vidjeti njihovo dostojanstvo – a to u konačnici znači vidjeti beskonačnu Božju ljubav prema njima. Naravno da to nije lako. Merrickova pojava ostala je podjednako odvratna i strašna kao što je bila i prije nego što su ljudi počeli komunicirati s njim – a tako biva i kod nas. Oni koji se ne slažu s nama i dalje nam se ne sviđaju, i mislimo da ih se ne može voljeti. No kao što je Chesterton rekao: „Ljubav znači voljeti ljude koje se ne može voljeti.” A posljedice silaska s te teške staze veoma su ozbiljne. Na kraju krajeva, jedina alternativa imago Dei, čovjeka kao slike Božje, jest homo homini lupus – čovjek je čovjeku vuk. Kako je biskup Robert Barron zapisao u svojoj knjizi Vibrant Paradoxes: kada se biblijski temelji ljudskoga dostojanstva počnu tresti, „kultura smrti uslijedit će baš kao što poslije dana slijedi noć”. A kulturu smrti ne obilježava samo fizička smrt. Kako kaže Sveto pismo: „Tko ne ljubi, ostaje u smrti.” (1 Iv 3,14) Kultura prijezira jedno je lice kulture smrti. Otiđite jednom na Twitter, gdje bezbrojni ljudi nikako ne prestaju biti „zadahnuti prijetnjom” (Dj 9,1) jedni prema drugima, a sve radi zabave.

2020. dobra je godina da pogledate, ili ponovno pogledate ovaj dojmljivi film. Sljedeći put kada se poželimo prema ljudima koje preziremo – ili prema samima sebi, grabežljivim cirkusantima – ponijeti kao prema ljudima-slonovima, mogli bismo se prisjetiti Merricka i njegova najdražega psalma.

Matthew Becklo | Word on Fire

Prijevod: Ana Naletilić

Dopuštenje autora za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.