Hollywoodski hit

Teološki pogled na film Egzodus: bogovi i kraljevi

Egzodus

Film Ridleya Scotta Egzodus: bogovi i kraljevi treći je ovogodišnji visokobudžetni biblijski film, nakon filmova Sin Božji i Noa. Od sva tri filma, Sin Božji je daleko najvjerniji biblijskom tekstu, dok je Noa uzeo najveću umjetničku slobodu i najviše riskirao. Ne mogu zamisliti da će se gledatelji strogo odlučiti za jednoga: ako vas je Sin Božji duboko dirnuo, vjerojatno vam se Noa nije svidio; ako vas je (poput mene) fascinirao Noa, vjerojatno ste u najboljem slučaju bili suzdržani prema Sinu Božjem.

Bilo kako bilo, vjerojatno se u ovome možemo složiti: Egzodus: bogovi i kraljevi je negdje u sredini. Noa se toliko koncentrirao na svoj izvor da je cijelu drugu polovicu filma progutala obiteljska melodrama i antagonist, a u prvoj polovici filma pojavila su se ona divovska kamena čudovištaSin Božji, naprotiv, išao je za tim da prikaže evanđeoske priče uz malo komentara, objašnjenja i stvaralačke mašte.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Egzodus izbjegava oba ekstrema. Okosnica drame su biblijske priče, ali ima puno umjetničke slobode — neke defenzivne, neke koje su manje takve. To je film s mnogo problema, poput Scottovih nedavnih filmova (PrometejRobin HoodKraljevstvo Božje), ali ovdje Scott ima bolju priču i daje vrijednost svijetu biblijske kinematografije.

Mnoge priče o Izlasku se usredotočuju na dramatične i emocionalne implikacije toga da je Mojsije, odrastao na egipatskom dvoru u Memfisu, bio faraonu kao sin (faraonu Setiju I.) i vjerojatno kao brat drugomu (Ramzesu II.).

S druge strane, nije mnogo filmova o Mojsiju prodrlo u duhovne implikacije Mojsijeva religioznog okruženja, a to je bio egipatski politeizam, ili u to da su mu Hebreji bili stranci, čiju je jedinstvenost i karakter Mojsije možda polako shvaćao.

Nije da je Scottov Mojsije, kojeg tumači Christian Bale, pobožni poganin. Baš suprotno, on je skeptični humanist, onaj kome su pobožna mumljanja obično praznovjerje. Ima neko znanje o onom u što vjeruju hebrejski robovi; čak zna da naziv “Izraelac” znači hrvanje s Bogom. Ipak bi ga se moglo zvati “politeističkim ateistom”, kao što se Philip Pullman nazvao “kršćanskim ateistom” i čak “ateistom Engleske crkve” — tj. kulturalno stvorenim ateistom koji potječe iz kršćanskog okruženja.

Neki ateisti danas ne žele privilegirati judeokršćanskog Boga time što neće vjerovati “u bilo koje bogove”, nego misle da smo svi mi neukrotiva stvorenja svjetova u kojima smo odgojeni i živimo, boreći se s njima kako znamo. Teško nam je, čitajući Knjigu Izlaska, staviti se u položaj ljudi poput Setia, Ramzesa ili možda Mojsija, za koje slika svijeta nije uključivala monoteizam; za koje je monoteizam možda bio jednako radikalan skok kao heliocentrizam u Kopernikovo vrijeme ili opća relativnost u Einsteinovo.

Čudnovatost Scottove scene gorućeg grma i njegov hrabar pristup prikazivanju božanske prisutnosti koju je Mojsije doživio, može nam pomoći da barem djelomično u mašti povežemo ovaj vjerski kulturni jaz između Mojsijeva i našeg vremena. Za razliku od „Mojsija“ Charltona Hestona, koji je čuo samo glas (Hestonov vlastiti glas) kod gorućeg grma, Baleov Mojsije vidi i čuje malog dječaka — ne prekrasna dječaka koji slatko govori, kao pravi kršćanski anđeo, nego neodgojena dječaka koji se ne zna ponašati.

U ključnoj sceni, dječak izražava nezadovoljstvo potlačenošću Hebreja i bijes prema božanskim pretenzijama egipatskih vođa: “Ovi faraoni, koji misle da su živi bogovi, nisu ništa više od mesa i krvi! Želim da na koljenima mole za prestanak!” Ovisno o gledateljima, dječakov karakter se može opisati kao bijesan, prezriv, odvratan, itd.

Mojsijev odgovor pojašnjava ključnu stvar: dječak nije sam Bog, nego nebeski glasnik. Postoji biblijsko jamstvo za ideju da je Mojsije susreo poslanika (ili anđela) Gospodnjeg (hebrejski malak YHWH) kod gorućeg grma (usp. Izl 3, 2; Dj 7,30-38).

Ipak, mislim da će mnogo kršćana, i Židova što se toga tiče, koji budu gledali ovu scenu na kraju osjećati da bi “Malak” (kako ga se naziva) mogao biti prikaz tuđeg boga, ali ne našeg Boga. To je ono što me toliko intrigira u svemu tome.

Čitajući kao kršćanin treće poglavlje Knjige Izlaska, mislim da je osoba koja se obratila Mojsiju bila Presveto Trojstvo, i to s pravom. Ali također sam svjestan da su ovu priču stoljećima odbacivali pretkršćanski Židovi bez ideje o Trojstvu – i, naravno, priča je danas sveta Židovima koji ne prihvaćaju Trojstvo. Ponekad je u izraelskoj povijesti, zapravo, sam monoteizam bio malo zamagljen; priča o zlatnom teletu upućuje na neko okretanje poganskoj imaginaciji nakon stoljeća ropstva u Egiptu.

Ako nas Malakovo ponašanje ponekad ostavlja zatečenima, prikaz Boga u Starom zavjetu s vremena na vrijeme ima sličan učinak, ili bi trebao imati. Na primjer, Stari zavjet opisuje Boga koji zapovijeda pokolj cijelog stanovništva, uključujući žene i djecu. S vremena na vrijeme, čak su i Božji proroci zgroženi njegovim odlukama, ulaze u raspravu s njim, pa čak i (naizgled) mijenjaju njegovo mišljenje. Kao kad je Mojsije nagovarao Boga da ne odbaci svoj narod (usp. Izl 32).

Postoji vrlo dobar niz teoloških i egzegetskih odgovora na ta pitanja. No, znati odgovore ne znači da ne bismo trebali osjećati težinu pitanja. To je bitna stvar za osvjetljavanje tamnih stranica Svetog pisma; to nije za odbaciti kao neku neproblematičnu stvar te reći da nema nejasnoća. Ima ih.

Papa Benedikt XVI. pisao je o tim tamnim stranicama u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Verbum Domini“ (“Riječ Gospodnja”), istaknuvši, među ostalim, da je božanska objava  „duboko ukorijenjena u povijesti“, s „Bogom koji strpljivo odgaja, čiji se plan očituje progresivno i ostvaruje polagano tijekom susljednih postaja, usprkos protivljenju i grešnosti ljudi“. Božji karakter i priroda na taj način postaju jasniji u Mojsijevim danima nego u Abrahamovim, a više u Izaijinim danima nego u Mojsijevim – a najviše i potpuno u Isusovo vrijeme.

Način na koji je Bog prikazan u Petoknjižju ne može uvijek u potpunosti biti u skladu s razvijenim kršćanskim razumijevanjem Boga, ali to nama pokazuje kako je Bog shvaćen od ljudi u određenoj fazi povijesti spasenja. Stoga se može dogoditi da dramatične prerade tih priča mogu odražavati tu dvosmislenost. Ono što smo tada dobili je: Bog shvaćen u određenoj fazi u povijesti spasenja, i još umjetnikovo shvaćanje po njegovoj interpretaciji, bilo dobro ili loše. Neću reći da se slažem sa svim redateljevim izborima ovdje, ali također ponekad mi je nelagodno s pobožnim biblijskim filmovima koji zanemaruju ova pitanja, ispravljajući priču da bi se izbjegnuo Božji progresivni plan.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sada kada znamo o progresivnoj prirodi božanske objave, mogu se nositi s idejom filma prema kojem je Mojsiju trebalo vremena da shvati kako će popustiti faraonov pritisak prema Hebrejima, tako da je mogao razmišljati dok je pokušavao s taktikom gerilskog otpora prije nego što je Bog pustio zla. (Noa isto tako opisuje svog protagonista kako polako dolazi do razumijevanja Božje volje tijekom poplave.)

S druge strane, epizodom gerilskog otpora povećava se napetost između Mojsija i Ramzesa, do te mjere da je Mojsije u osnovi nesposoban ispuniti svoju biblijsku ulogu Božjeg pregovarača s faraonom. Tijekom epizode o kugi, film u potpunosti izostavlja ponavljajuću šablonu pregovora Mojsija s faraonom, a zatim i otvrdnuće srca nakon čega stiže oslobođenje. Mojsije se suprotstavlja Ramzesu samo dva puta, jednom prije svih zala – u tajnosti, u staji, s mačem na Ramzesovu grlu, i onda opet prije pashalne noći. Mojsijeva proročka funkcija je tako znatno smanjena.

Film nudi zanimljiva, ponekad i uvjerljiva naturalistička opravdanja za većinu zala, često nalazeći vezu između njih. Odavno je zamijećeno, na primjer, da ako se Nil pretvorio u krv i ribe umrle, žabe će, naravno, iskočiti iz rijeke na zemlju. Muhe, bolesne stoke i čirevi  mogu uvjerljivo biti povezani. Cijela stvar započinje na prilično smiješan način, zamalo prizvukom poput horor-filma, ali kasnije se to uklapa prilično dobro.

Egipatska zala nisu jedini slučaj božanske aktivnosti za što film postavlja stvarna ili moguća naturalistička opravdanja. Mojsijevu susretu s Malakom prethodio je udarac po glavi, za kojeg Mojsijeva supruga Sipora tvrdi da je mogao izazvati Mojsijevo zamišljanje susreta. Razdvajanje Crvenog mora se čini kao dramatično isušivanje vode uzrokovano približavanjem tsunamija, koji tada dolazi kako bi istrijebio Egipćane (teorija koja postoji godinama).

Stvari komplicira Mojsije koji ne predviđa zala (iako zahvaljujući Malaku zna da nešto dolazi), umjesto toga, on ih samo tumači kao božansku akciju koja je već u tijeku.

Ništa od ovoga ne znači, naravno, da film ne potvrđuje Božju aktivnu prisutnost u priči. Za početak, tu je autorska težina u početnim naslovima, koji izričito izjavljuju kako ne samo da Židovi nisu tijekom stoljeća ropstva zaboravili Boga, već nije ni Bog njih zaboravio. I tsunami koji dolazi u točno pravom trenutku osušiti more za Židove i utopiti egipatske vojske, svakako izgleda kao božanski dar – poslan na ovaj ili onaj način.

Ključno je to da postoji jedan znak koji je jasno nadnaravan: smrt egipatskog prvorođenca u pashalnoj noći. U ovom znaku, koji je Mojsije prorekao i koji je popraćen prijetećom sjenom s neba koja pada po zemlji, Božja ruka je na djelu, čime se potvrđuje da ostali znakovi nisu samo slučajnost.

Film „Egzodus: bogovi i kraljevi“ je manjkav, ali intrigantan film. Iako ga nisam sasvim prihvatio, barem sam uživao hrvajući se s njim, kao što se i filmski Mojsije (a možda i redatelj?) hrvao s Bogom.

„Primijetio sam… ne slažeš se uvijek sa mnom“, Malak govori Mojsiju, gledajući ga kako izdubljuje Deset zapovijedi. „Ipak, ovdje smo, još uvijek razgovaramo.“

Ova ponavljajuća tema „hrvanja s Bogom“ dovedena je u kontekst onoga što bi se moglo nazvati „vjerom iz kafeterije“ ili „lojalnim neslaganjem“, u kojem se održava odnos s Bogom čak iako se ne slažeš sa svime što On kaže, u duhu „duhovnog, ali ne religioznog“ postmodernizma i heretičkog katoličanstva. S takvim se stavom očito ne slažem. Ipak, dobro je da se razgovara o tome.

Steven D. Greydanus | ncregister.com

prijevod: M. K.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. prosinca 2014.

Možda vam se svidi