GLAZBENI GENIJ 18. STOLJEĆA

Dok je svijet oko njega tonuo u krvave revolucije, Bach je pjevao Bogu iz dubine srca

Povodom obljetnice rođenja velikog skladatelja Johanna Sebastiana Bacha, objavljujemo ulomak iz predavanja metropolita Hilariona Alfejeva održanog na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu u kojemu je govorio o povezanosti vjere i glazbe. Najbolji primjer ove povezanosti upravo je J. S. Bach, čija je bezvremenska glazba istinski izraz kršćanske vjere.

Bach2

… Želio bih se sada zaustaviti i razmatrati o određenim skladateljima, čija djela pokazuju kombinaciju organske, kreativne inspiracije s dubokom vjerom. Najočitiju ilustraciju ove uzajamnosti nalazim u kreativnom djelu i sudbini Johanna Sebastiana Bacha. Bach je div, njegova glazba sadrži univerzalni element koji je sveobuhvaćajući. U svom monumentalnom djelu, on uspijeva ujediniti veličanstvene i nenadmašene skladateljske vještine s rijetkom raznovrsnošću, melodijskom ljepotom, i istinski dubokom duhovnošću. Čak je i Bachova svjetovna glazba prožeta smislom ljubavi prema Bogu, stajanja u Božjoj prisutnosti, strahom pred njim.

Bach je univerzalni kršćanski fenomen. Njegova glazba nadilazi konfesionalne granice; ona je ekumenska u izvornom smislu riječi, jer pripada cijelom svijetu i svakom stanovniku posebno. Možemo nazvati Bacha pravoslavnim (ortodoksnim) skladateljem, u izvornom, doslovnom smislu grčke riječi orthodoxos jer je cijeloga svog života učio kako Boga ispravno slaviti. Nepromjenjivo je ukrašavao svoje glazbene rukopise riječima Soli Deo Gloria (Jedinomu Bogu Slava) ili Jesu, juva (Pomozi, Isuse). Ovi izrazi za njega nisu bile tek formulacije, nego ispovijest vjere koja teče kroz sve njegove skladbe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za Bacha glazba je čašćenje Boga. On je bio istinski katolik, ponovno u izvornom shvaćanju grčke riječi katholikos, u značenju univerzalan, ili sveobuhvatni, jer je promatrao Crkvu kao univerzalni organizam, kao zajedničku doksologiju upravljenu prema Bogu. Nadalje, vjerovao je da je njegova glazba tek jedan glas u kozmičkom zboru koji hvali Božju slavu. I naravno, tijekom svoga života, Bach je ostao vjerni sin Luteranske Crkve u kojoj se rodio. Iako, kako je Albert Schweitzer primijetio, Bachova istinska vjera nije čak bio i ortodoksni luteranizam, nego misticizam. Njegova je glazba duboko mistična, jer je utemeljena na iskustvu molitve i služenja Bogu, koje nadilazi konfesionalne granice, i naslijeđe je cijeloga čovječanstva.

Bachovo osobno vjersko iskustvo utjelovljeno je u cijelom njegovu djelu, koje, poput svetih ikona, odražava realnost ljudskoga života, ali otkriva u njemu jedan osvijetljeni i preobraženi oblik.

Nepromjenjivo je ukrašavao svoje glazbene rukopise riječima Soli Deo Gloria (Jedinomu Bogu Slava) ili Jesu, juva (Pomozi, Isuse). Ovi izrazi za njega nisu bile tek formulacije, nego ispovijest vjere koja teče kroz sve njegove skladbe.

Bach je živio tijekom barokne ere, ali njegova glazba nije podlegla stilističkim posebnostima vremena. Štoviše, kao skladatelj, Bach se razvio u antitetičkom smjeru u odnosu na smjer umjetnosti u njegovo vrijeme. Njegova je epoha karakterizirana strmoglavom progresijom kulture prema svjetovnosti i humanizmu. Središnja pozornica postajala je sve više zauzeta ljudskom osobom s njezinim strastima i porocima, dok je za Boga bilo rezervirano manje umjetničkoga prostora. Bachova umjetnost nije bila „umjetnost“ u konvencionalnom značenju riječi; to nije bila umjetnost zbog umjetnosti. Glavna razlika između antičke i srednjovjekovne umjetnosti s jedne strane, i moderne umjetnosti s druge, je smjer u kojem ide: predrenesansna umjetnost bila je usmjerena prema Bogu, dok je moderna umjetnost okrenuta prema čovjeku. Bach je stajao na granici ovih dviju sklonosti, dvaju svjetonazora, dvaju suprotstavljenih koncepata umjetnosti. I, naravno, ostao je dijelom kulture koja je bila ukorijenjena u tradiciju, u kult, u bogoštovlje, u vjeru.

U Bachovo vrijeme svijet se već počeo kretati prema ponoru revolucionarnog kaosa. Ova je tendencija zapljusnula cijelu Europu, od kraja osamnaestoga stoljeća do početka dvadesetoga. Četrdeset godina nakon njegove smrti izbila je Francuska revolucija. Bio je to prvi u nizu krvavih udara, koji su, izvršeni u ime „ljudskih prava“, odnijeli milijune ljudskih života. A sve je to učinjeno u ime čovjeka, koji se, još jednom, kao u poganskoj antici, proglasio „mjerom svih stvari“. Ljudi su počeli zaboravljati Boga Stvoritelja i Gospodara svemira. U dobu revolucija, ljudi su ponavljali greške svojih predaka, i počeli zidati, jedan za drugim, kule babilonske. A one su pale – jedna za drugom – pokapajući svoje arhitekte pod ruševinama.

Bach je ostao izvan utjecaja ovoga procesa jer je njegov život tekao u drugačijoj perspektivi. Dok je kultura njegova doba postajala sve više i više odvojena od kulta, on je sve dublje ulazio u dubine kulta: dubine molitvene kontemplacije. Dok je svijet ubrzano postajao humaniziran i dekristijaniziran, i dok su filozofi sve uglađenije formulirali teorije napravljene da donesu sreću ljudskom rodu, Bach je pjevao himan Bogu iz dubine svoga srca.

Mi, građani ranoga dvadeset i prvoga stoljeća, možemo potvrditi da nikakav preokret ne može potresti ni našu ljubav prema Bachovoj glazbi, ni ljubav naše duše prema Bogu. Bachov opus ostaje stijena na kojoj će se razbijati valovi mora svakodnevnih poslova.

IZVOR: cruxfidelis.blogspot.com

DODATAK:

Odvojite dvije minute i poslušajte prekrasni koralni preludij “Ich ruf zu dir, Herr Jesu Christ” (Zazivam te Gospodine Isuse Kriste)  BWV 639

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 28. srpnja 2014.

Možda vam se svidi