Salon mladih relevantan je pokazatelj (ili bi to trebao biti) godišnje likovne produkcije hrvatskih umjetnika do 35 godina.

maja bachler

Autorica: Maja Bachler

Unatoč tome što su ostala u sjeni sukoba kustosa ovogodišnjeg postava Salona mladih Feđe Gavrilovića i njegovih oponenata, sama djela pokazala su da razloga za optimizam i vjeru u budućnost hrvatske likovne umjetnosti itekako ima.

Gavrilović, primjerice, za razliku od brojnih neistomišljenika – koji preferiraju novije umjetničke prakse i medije, kao što su performans, umjetničke instalacije, videoumjetnost, konceptualna umjetnost – smatra da i tradicionalne forme poput realističkog slikarstva mogu biti suvremene. I potpuno je u pravu, posebno ako se uzme u obzir da je i vani realističko slikarstvo, napose hiperrealizam, odnosno fotorealistička umjetnička tendencija, još uvijek itekako aktualno. Želite li se u to i osobno uvjeriti, najbolje je da pogledate Godišnju izložbu članova HDLU-a u zagrebačkoj Džamiji (što je već ustaljeni naziv za zgradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika), s naglaskom na gostujuće umjetnike iz Njemačke i Litve! Ako biste učinili takvo što, mogli biste vidjeti da Nijemac Thomas Prautch, a posebno Litvanac Paulius Juska u (hiper)realističkom ključu rade izuzetne stvari. Posebno se to odnosi na Jusku čije je, npr., djelo „Kuzdesiai“ pravo remek-djelo suvremenog realističkog slikarstva, i to izrazito kršćanske tematike!

Gavrilovićevi oponenti smatraju da je primarna odlika umjetničkog djela društvena kritičnost, iz čega proizlazi etičnost. I, za razliku od njega, skloniji su novijim umjetničkim tendencijama, dok Gavrilović tim novijim praksama donekle zamjeri pomodnost, ali ponajprije to da pod krinkom kritičnosti skrivaju pomanjkanje vještine umjetničkog izričaja. Zauzima se za estetizam i autonomiju umjetnosti od političke angažiranosti i etičnosti. U potpunosti u pravu nije ni jedna strana; Gavrilović tako griješi kad unaprijed odvaja umjetnost i etiku, a njegovim se protivnicima može prigovoriti samo poimanje etike, koje je vrlo labavo i često već u startu ljevičarski i izrazito liberalno obojeno, a nije im strana ni anarhoidnost. Tako, prema njima, i čin mokrenja po Markovu trgu može biti etičan i umjetnički opravdan, pod egidom „društvene angažiranosti“, što zorno prikazuje upravo takav čin Siniše Labrovića. S tim da se mora priznati da je Labrovićevo objašnjenje zašto je to učinio i duhovito i (auto)ironično.

nataša vuković

Autorica: Nataša Vuković

Što se samih djela tiče, ruku na srce, imalo se što vidjeti. Najugodnija iznenađenja Salona, što se tiče relativno novijih imena, su Dalia Finek, koja je zaintrigirala impresivnim grafičkim triptihom „Kajdanka“, kao i Nataša Vuković, koja je pak iznenadila iznimnom fantazmagoričnom „Alegorijom skrivanja“. Dojmljivu apstrakciju izložila je Tanja Škrgatić, a svakako vrijedi spomenuti i gotovo monokromni rad Ane Sambol, figuraciju Lava Paripovića, pa i „Objekt“ Vide Meić, a na sebe je, s čak tri rada, pažnju skrenula i Maja Bachler. Da i realistički pristup slikarstvu može biti suvremen, dokaz na hrvatskom primjeru je izvrstan rad „Paula“ Ivane Koren, a za pravi dojam i doživljaj ovu sliku treba vidjeti uživo. Još izrazitiji doprinos hiperrealističkom pristupu su također iznimno uspješni radovi Martine Grlić, koja već godinama, iako se stalno mijenja, iznova donosi nešto drukčije i svaki put ugodno iznenadi. Za razliku od nje, Patricija Purgar je ovaj put blago ispod razine zajedničke izložbe s podjednako intrigantnim Igorom Taritašem u Galeriji SC. Kad smo kod realističkog, uvjetno rečeno, izričaja, tu su i Vedran Urličić, Josip Tirić, od kojeg se malo više očekivalo, te Rene Bachrach Krištofić, a svijet za sebe su Valentina Supanz i Ivona Jurić, čija novija djela, po meni, nemaju karizmu ranijih. Što se tiče videa, treba spomenuti trominutni, drugonagrađeni rad Frana Makeka „Schumacherov san“, zanimljiv zajednički rad Darije Žmak Kunić i Andreje Knežević, videoobjekt koji se projicira na glini, naziva „A šta ako ne uspijem?“, koji se doima poput kratkog filma, kao i trokanalni video Petra Bunića.

lav paripovic

Autor: Lav Paripović

Vrlo uspjele instalacije su radovi Alane Kajfež, dobitnice posebnog priznanja Josipe Štefanec te zvučno-svjetlosna instalacija „Kukuljica“ Osječanke Ivane Jurić. Veoma je zanimljiv okrugli, zlatno-žuti rad u glini, većih dimenzija, Maka Melchera, dobitnika treće nagrade, a duhovitošću se izdvajaju Miro Župa te Petar Popijač, čiji je automobil-instalacija kružio oko Džamije.

I za kraj ostaje spomenuti ovogodišnjeg laureata, potpuno zasluženo prvonagrađenog Mitra Matića s gotovo monokromnim radom na tragu divizionizma. Riječ je o autoru od kojeg se, uz još neka imena, poglavito Davida M. Shreima i već afirmirane Stipana Tadića, Zlatana Vehabovića i Stjepana Šandrka, u budućnosti najviše očekuje!

Dražen Družijanić | Bitno.net