NOVA EVANGELIZACIJA JAPANA

Božanska muzika Johanna Sebastiana Bacha izgubljenim dušama Japana donosi živoga Krista

Prije 25 godina, dok je još postojala komunistička Istočna Njemačka, intervjuirao sam nekoliko dječaka iz lajpciškog zbora crkve sv. Tome, Thomanerchor, kojeg je nekad vodio Johann Sebastian Bach. Većina te djece dolazila je iz ateističkih obitelji. Pitao sam ih: “Je li moguće pjevati Bacha bez vjere?” “Vjerojatno ne”, odgovorili su, “ali mi imamo vjere. Bach je ovdje bio misionar.” Za nedavnog putovanja u Japan otkrio sam da Bach 250 godina nakon smrti igra ključnu ulogu u evangeliziranju te zemlje, jedne od najsekulariziranijih u razvijenom svijetu.

bach-statue-980x520

Foto: csosoundsandstories.org

Kad je Bach umro, 28. srpnja 1750. godine, nakon dvije neuspjele operacije oka koje je napravio engleski šarlatan John Taylor, njegovo posljednje veliko djelo, “Umjetnost fuge”, ostalo je nedovršeno. Djelo kulminira četverostrukim kontrapunktom u kojem se nalazi Bachov potpis, jer se sastoji od slova b-a-c-h. Baš kad biste očekivali da finalni dio fuge br. 19 započne, glazba na pomalo jeziv način prestane. Slijepac više nije imao snage njezine različite teme ujediniti u savršeni završetak. Umjesto toga je svome zetu izdiktirao nevjerojatno snažni posljednji koral  – Vor deinen Thron tret’ ich hiermit (“Ovime stupam pred prijestolje Tvoje”) – i zatim preminuo.

“Umjetnost fuge” možda je najapstraktnije i intelektualno najizazovnije Bachovo djelo. Njegova je savršena elegancija potakla engleskog teologa i biologa Arthura Peacockea da ustvrdi da ga je sam Duh Sveti napisao Bachovom rukom. Četvrtinu tisućljeća nakon skladateljeve smrti upravo ta osobina njegove glazbe kršćanstvu na neobičan način omogućava pristup skupini ljudi koji su u prošlosti najupornije odolijevali evangelizaciji – japanskoj eliti.

Masashi Masuda, s Hokkaida, najsjevernijeg japanskog otoka, rekao mi je kako su Bachove “Goldbergove varijacije” u izvedbi Glenna Goulda u njemu pobudile zanimanje za kršćanstvo. “U toj je glazbi bilo nešto što me potaklo da istražujem i da proniknem njezino duhovno podrijetlo”, rekao je. Masuda je sad isusovac i predavač sistematske teologije na tokijskom sveučilištu Sophia. Yoshikazu Tokuzen, rektor japanskog luteranskog sjemeništa i predsjednik Nacionalnog kršćanskog vijeća (NCC), sličnog je mišljenja kao i Peacocke: “Bach je pun Duha Svetoga.” Kao dokaz, Tokuzen je naveo nevjerojatan statistički podatak. Iako manje od 1% od 127 milijuna Japanaca pripada nekoj kršćanskoj denominaciji, drugih osam do 10% simpatizira s ovom “stranom” vjerom. Tokuzen objašnjava: “Većina tih simpatizera pripada eliti, i mnogi od njih svoj su prvi dodir s kršćanstvom imali upravo preko Bachove glazbe.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Ja pripadam toj skupini”, rekla mi je moja prevoditeljica Azusa, 25-godišnja studentica prava. Iz torbe je izvadila CD. Radilo se o snimci Bachove kantate Vergnügte Ruh’, beliebte Seelenlust (“Blaženi mir, ljubljena radost duše”), čiji stihovi govore kako je pravo ime Boga – ljubav. “Uz tu sam glazbu naučila što te dvije riječi znače kršćanima”, objasnila je, “i toliko je volim da je slušam kad god mogu.”

No Azusa je naglasila da ona, iako vidi ljepotu kršćanstva kao fenomen mnogo širi od obične estetike i kulture, još nije obraćenica. Po tome je slična milijunima visokoobrazovanih Japanaca koji ne još žele početi vjerovati, iako su svjesni onoga što Tokuzen naziva “duhovnom prazninom” u koju je njihovo društvo zapalo.

Dvije trećine Japanaca ne ispovijeda nikakvu vjeru, no 70% njih smatra da je vjera važna za društvo. “Budizam i šintoizam, tradicionalne religije Japana, odavno su izgubile kredibilitet”, kaže Martin Repp, njemački luteranski teolog i zamjenik ravnatelja NCC-ovog Centra za proučavanje japanskih religija. “Njihova je uloga danas samo ceremonijalna, i većina njihovih hramova samo su turističke atrakcije. Crkve bi mogle preuzeti da nisu tako samodostatne, pogotovo veće protestanske denominacije, kojima pripada većina japanskih kršćana”, nastavlja Repp. “Većina velikih kongregacija misli samo na sebe i daju vrlo malo priloga za misije, a međunarodna misijska društva režu svoje proračune za Japan.”

Kummi Tamai, uspješni evangelički pastor obrazovan u Americi, većinu svojih kolega naziva lijenim evangelizatorima. Kritizira ih jer ne daju nikakav izazov mladima koji se, kako kaže Repp, osjećaju beznadno otuđenima od naraštaja svojih roditelja. “U svojoj ludo užurbanoj potrazi za proizvodnjom, špekulacijama i konzumerizmom”, kaže Repp, “stariji Japanci svojim su potomcima dali isključivo materijalističke vrijednosti, ali mladi čeznu za nečim većim. Među generacijama je ogroman jaz, i više ne mogu komunicirati jedni s drugima.”

Duhovna kriza što je iz toga proizašla očituje se na mnogo načina. Ni u jednoj drugoj razvijenoj zemlji nema toliko sadržaja za korisnike računala. Ni u jednoj se ne proizvodi toliko pornografije – gotovo polovica svjetske pornografije nastaje u Japanu – koju ljudi sasvim otvoreno konzumiraju u vlakovima i podzemnoj željeznici. Stopa samoubojstava porasla je s 23 000 u 1996. na 25 000 u 1997., pa na 32 000 u 1998. godini. Te se godine samo u Tokiju ubilo 74 djece, što je dvostruko više nego 1997. godine. Prema anketama, 60% stanovništva priznaje da se svakog dana boji. Većina ih se boji da će neuspjehom u školi ili na poslu osramotiti svoje obitelji, učitelje ili nadređene.

“Ono što je ljudima u ovoj situaciji potrebno je nada u kršćanskom smislu te riječi, ali nada je ovdje stran koncept”, kaže poznati orguljaš Masaaki Suzuki, osnivač i dirigent japanskog Bachovog kolegija. On je pokretač “Bachovog buma” što se proširio Japanom u tom razdoblju duhovne osiromašenosti. “Naš jezik zapravo nema riječ za nadu”, kaže Suzuki. “Imamo ibo, što znači žudnja, i nozomi, što opisuje nešto nedostižno.” Nakon svake izvedbe Bachovog kolegija Suzukija na podiju opsjedaju nekršćani iz publike koji žele s njim razgovarati o temama koje su u japanskom društvu tabu – npr. smrt. “I uvijek me pitaju da im objasnim što za kršćane znači riječ nada.”

Poput Georga Christopha Billera, sadašnjeg kantora crkve sv. Tome u Leipzigu i šesnaestog Bachova nasljednika na tom položaju, Suzuki sebe vidi kao misionara. “Ja širim Bachovu poruku, koja je biblijska”, rekao je, slično švedskom teologu i luteranskom nadbiskupu Nathanu Söderblomu (1866-1931), koji je Bachovu glazbu nazvao “petim evanđeljem”. Kao član Reformirane crkve, Suzuki nastoji da njegovi glazbenici, većinom nekršćani, to shvate. Na probama im govori o Evanđelju. “Nemoguće je reći koliko će mojih izvođača i slušatelja na kraju postati kršćanima”, kaže Suzuki. No on ipak vjeruje da je Bach već preobratio desetke tisuća Japanaca na kršćanstvo. Svoj je Bachov kolegij sastavio prije manje od 10 godina. Procjenjuje da je od tada u Japanu nastalo negdje između 100 i 200 zborova koji pjevaju Bachovu glazbu. Suzuki je čak zaslužan što je njemačka riječ Kantate (kantata) ušla u japanski jezik, i postala moderan izraz. Koncerti su mu uvijek rasprodani. Svakog Velikog petka više od 2000 ljubitelja Bacha plaća stotine dolara za kartu za Muku po Mateju u izvedbi njegovog ansambla. “Jako je dirljivo gledati kako toliki broj ljudi od riječi do riječi prati japanski prijevod njemačkog teksta”, kaže prof. Tokuzen. “Gdje drugdje na svijetu možete naći toliko nekršćana tako zadubljenih u biblijske tekstove?”

Jedna stvar zbunjuje kod japanskog Bachovog buma: kako to da se melodije i ritmovi iz Njemačke u 18. stoljeću sviđaju ljudima iz potpuno strane kulture, tisućama kilometara istočno? Tokijski muzikolozi otkrili su zaprepašćujući odgovor: čar Bacha za Japance izravno je povezana s prvim pokušajem jednoga Španjolca da evangelizira njihove pretke prije 450 godina.

U kolovozu 1549. godine španjolski isusovac Franjo Ksaverski (1506-1552) postao je prvi kršćanski misionar u Japanu. Sljedećih desetljeća su isusovci i franjevci pokrstili 20% stanovništva, a među njima i članove kneževskih obitelji. Uskoro je postalo moderno šetati po Nagasakiju s krunicama.

No 1587. godine šogun Hideyoshi protjerao je sve misionare i uslijedio je strašan progon svih kršćana. Vjernike su razapinjali, spaljivali na lomačama, mučili do smrti, vješali ih naglavce iznad zahodskih jama da ih još gore muče. Malo je Japanaca znalo za taj mračni dio svoje povijesti sve do prošle godine, kada je umjetnička galerija Tobu u Tokiju velikom izložbom na tri etaže obilježila 450. godišnjicu dolaska Franje Ksaverskog.

Ogroman broj ljudi što su došli da vide izložbu bio je užasnut prikazanim okrutnostima, no u galeriji Tobu nisu doznali jednu stvar – zapadnjačka glazba preživjela je progone. Isusovci su u Japan donijeli gregorijanske napjeve i gradili orgulje od bambusa. Tako su dobro podučili japansku djecu sviranju kraljice glazbala da je 1560-ih talentirane troje kneževske djece bilo dovoljno dobro da sviraju pred uglednom europskom publikom, čak i u Vatikanu. Početkom 17. stoljeća, kad je kršćanstvo u Japanu stavljeno izvan zakona, elementi gregorijanskih napjeva ušli su u tradicionalnu japansku narodnu glazbu. Taj je utjecaj ostao dovoljno jak da pridonese širenju popularnosti Bachove glazbe u toj otočnoj zemlji više od četiri stoljeća kasnije.

To objašnjava nevjerojatan uspjeh Bachovih sabranih djela, što ih je objavila tokijska diskografska kuća Sogakukan, obilježivši tako 250. obljetnicu skladateljeve smrti. Kolekcija od 15 dijelova, uključujući 156 CD-ova s knjigama s izvornim tekstovima na njemačkom i latinskom te japanskim prijevodima, košta nevjerojatnih 3000 dolara. Za nekoliko je tjedana prvo izdanje od 5000 primjeraka rasprodano.

Urednik kolekcije Tesuo O’Hara sebe je opisao kao simpatizera kršćanstva, iako nije vjernik. Umalo me zavarao. “Zašto je Bach tako uspješan među Japancima?” pitao sam ga. Odgovorio je: “Bach nam daje nadu kad smo prestrašeni, i hrabrost kad očajavamo, tješi nas kad smo umorni; potiče nas da molimo kad smo tužni; potiče nas da pjevamo kad smo radosni.”

Možda je Bach prelazeći granice kultura preobratio više Japanaca nego što se itko od nas usudi zamisliti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uwe Siemon-Netto|First Things

Uwe Siemon-Netto je dopisnik iz New Yorka. Autor je knjiga “The Acquittal of God: A Theology for Vietnam Veterans” i “The Fabricated Luther: The Rise and Fall of the Shirer Myth”.

Prijevod: Ana Naletilić|Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 2. siječnja 2016.

Možda vam se svidi