Chagall, rođen pod imenom Moishe Segal u poljsko-litvanskom selu Vitebsk (današnja Bjelorusija), bio je vjerojatno najpoznatiji židovski slikar dvadesetog stoljeća. Njegovo Bijelo raspeće dobilo je vrlo omalovažavajuće recenzije židovskih kritičara kada je prvi put prikazano u Francuskoj. Djelo koje se danas nalazi u Umjetničkom institutu Chicaga predstavlja Isusa Židova, razapetog između komunističkih vojnika koji jurišaju u selo s lijeve strane i nacista koji oskrvnjuju sinagogu. Razapeti Isus, bokova zamotanih u talit ili molitveni šal, nalazi se u sredini kao žrtva mržnje s lijeve i desne strane podjednako.

Za Chagalla, koji nije sam među aškenaskim umjetnicima, Isus na križu predstavlja bolnu nepriliku svih Židova, izmučenih, obilježenih i žestoko žrtvovanih u svijetu koji je naizgled napušten od Boga. Chagall je INRI, koji stoji iznad Isusove glave, preveo na hebrejski riječima: “Ješua Hanotzri Melek Hayehudim.” U prvom planu je seljak koji bježi te nosi natpis na kojem piše: “Ich bin Jude.” Ispod, ispred i u sredini, osjećaj cjeline prizora kao strašnog modernog oltara izrađen je uz pomoć svijećnjaka – ne menore, već svijećnjaka sa šest svijeća, od kojih je jedna ugašena. Ne samo pobožni Židovi, već i mnogi drugi, drže Bijelo raspeće uznemirujućim djelom, zbog eksplicitne uporabe klasičnih židovskih slika i jasne prisutnosti suvremenih užasa. Izvanredno jest, što ovom djelu aktualni papa izražava divljenje.

Blogeri su komentirali Papino jedinstveno divljenje ovoj slici. Neki katolici strahuju da je izdao neku vrstu “ekumenskog sinkretizma”; drugi se nadaju pomaku prema religijskom pluralizmu. Neki židovski komentatori misle da Papa ne razumije jedinstven židovski, čak i antikršćanski, karakter slike. Drugi prihvaćaju ono što se čini njegovim uvažavanjem zajedničkog, koje je bilo predugo zanemareno pred licem zla. Možemo biti bez sumnje da su suprotstavljanja židovskih i kršćanskih simbola uznemirujuća. Teret povijesti ostaje teškim. Nada u izbavljenje od antagonizama i agonija je snažna.

Mnogo je toga u oku promatrača. Sam Chagall je tvrdio da njegovo dramatično korištenje središnjeg simbola kršćanske vjere ne čini njegovu sliku kršćanskim djelom. Ipak, kako je i sam rekao, njegovo suprotstavljanje bilo je namjeran poziv na razmišljanje o značenju križa. I doista, on je naslikao mnogo takvih slika. Primjerice, u svojem Žutom raspeću (1943.), koje je završio u New Yorku (nakon što su ga Salomon Guggenheim i njegova supruga Irena izbavili iz Francuske), on predstavlja dvostruku temu, uparujući pritom ogromnu ovješenu Toru s drugim raspetim Židovom. Raspeti lik ima tefilin, obredni filakterij, koji samo židovski muškarci nose prilikom svakodnevne molitve. Tefilin je na njegovu čelu i pričvršćen je za njegovu ispruženu ruku, ali Raspeti ima i aureolu. Ova slika je ujedno i namjerno suprotstavljanje pomirenja i u židovskoj i u kršćanskoj verziji. Prošle godine, kada se blagdan Uzvišenja svetog Križa podudarao s Danom pomirenja (posljednji put je to bilo 1899., godine Chagallove bar micve, kada, kako on tvrdi, otkriva da je umjetnik), Chagallov je rad kod mene izazvao poseban odjek.

Ne pokušavam staviti riječi u usta biskupu Rima ili tvrditi da imam pristup njegovim mislima. Želim predložiti da njegova izražena privrženost Chagallovu suprotstavljanju židovskog naroda kao sluge koji pati i Isusa kao raspetog otkupitelja, sugerira duboko poistovjećivanje s patnjama Židova, što on možda i uključuje u svoju kontemplaciju o križu. Također poziva na razmišljanje o vremenu u kojem živimo, a posebno o sudbini onih koji svakodnevno bivaju mučeni diljem svijeta. Kao ljudi koji imaju sreće što žive daleko od strahota vjerskog nasilja, koliko god bili opijeni tehnologijom i zabavom, doimamo se u stanju protjerati iz naših umova neprekidni pokolj onih koji su drugdje ubijeni samo zbog svoje vjere. Ali takva mjesta, upaljena i smrtonosna za kršćane kao scena koja okružuje središnji lik u Bijelom raspeću, postoje i danas…

white-crucifixion-1938.jpg!HD

Foto: wikiart.com

Bijelo raspeće naslikao je nakon što je saznao za Kristalnu noć (9. studenog 1938.). No, kako je radio na njemu, također je opisao svoju tugu i strahove u pjesmama. Godinama kasnije, sredinom 1960-ih, poslao je izbor tih pjesama, neke s linijskim crtežima na maržama, jidiškom časopisu Di Goldene Keyt (Zlatni lanac) iz Tel Aviva. Jedan od tih crteža prikazuje Židova na koljenima s rukama koje su ispružene prema velikom pijetlu, što je za Chagalla predstavljalo svojevrstan potpis. (Pijetao se često nalazi u Chagallovim slikama raspeća, vjerojatno zato što se tradicionalno žrtvovao uoči Dana pomirenja). Nasuprot ovom crtežu je izvanredna pjesma “Mayne Trern” (Moje suze). U četiri strofe od četiri stiha, izgovara se cri de coeur. Prevedeno, posljednja strofa glasi:

Nosim svoj križ svaki dan,
Ja vođen za ruku i potican,
Oko mene spušta se noć.
Jesi li me napustio, Bože moj? Zašto?

Chagall je sudjelovalo u tjednoj studiji Tanaka, židovske Biblije. Njegovo poznavanje biblijskih idioma je tečno, kao što njegova sabranost u svezi sa Psalmom 22, 1 (iako je u jeziku jidiš) pokazuje: “Hastu Mir verlatzen, mein Gott Fer was?” No, prvi red u strofi je aluzija na Luku 9, 23 i otkriva njegovo poznavanje Novog zavjeta. Ovdje, kao i u njegovim slikama, dva zavjeta su izražena zajedno u osobnom izrazu duhovne nevolje.

Njegovi roditelji i njegova prva supruga Bella bili su iz hasidskih obitelji, a on se s ljubavlju odnosi prema hasidiskom rabinu iz Mohileffa, kao onome tko je imao “najveći utjecaj” na njega. Ipak, postoji malo dokaza koji ukazuju da je otišao u šul tijekom svog boravka u Rusiji, Francuskoj, ili kratko (1943-48) u Sjedinjenim Američkim Državama. Umjesto toga, čini se da se nadao da će sama njegova umjetnost biti spasonosna. Njegova duhovna vježba, kako je rekao, bila je “udisati moj uzdah u moja platna, uzdah molitava i tuge, molitve spasenja, ponovnog rođenja”.

Mi ne gledamo u srce umjetnika zbog analitičkog, teološkog naloga. On nije vjerski pedagog ili propovjednik s govornice. U Chagallu možemo razumnije tražiti snagu koja se kreće, simbole transcendencije, možda i razloge srca, geste nade ili očaja – za razlomljen, atomiziran svijet. Chagall je bio doživotni prijatelj Raïsse Maritaine, koja je poput njega, uzdignuta u ortodoksnoj židovskoj zajednici, gdje se govori jezikom jidiš, ali koja je zajedno sa svojim suprugom Jacquesom prešla na kršćanstvo 1906. godine. Ona je rekla da nam Chagall pokazuje “Christ étendu à travers le monde perdu” – Krista koji se proširio diljem izgubljenog svijeta.

Za Chagalla, slike nade prožete očajem, od radosnog slavlja u licu smrti, ostale su u prvom planu njegove u suštini židovske vjerske mašte. Nijedan umjetnik moderne ne predstavlja brak na svojim platnima (kao što je u njegovu životu) tako sretno – brak kao dobro i simbol višeg dobra. I on je to činio unatoč pokoljima, Ruskoj revoluciji i dva svjetska rata, što je nerijetko iskazao na svojim platnima. Ali on također razmišlja o tamnijim elementima židovskog iskustva i karakteristično ih uokviruje u svjetlu biblijske priče.

Među najupečatljivijim židovskim pripovijestima je izvještaj skorog žrtvovanja Izaka u Postanku (Post 22). Chagall se vratio na ovu scenu nekoliko puta, postupno se krećući iz tame u svjetlo. Njegove rane obrade osvjetljuju njegove kasnije slike raspeća na osobit način. Godine 1931., dok je radio na svojim proslavljenim bakropisima Biblije za trgovca umjetninama Ambroisea Vollarda (1931-39, 1952-56), po prvi put je prikazao golog Izaka ispruženog za ritualno klanje, Abrahama s podignutim nožem i anđela koji ukazuje na ovna, koji nije uhvaćen u “grmu”, kao što obično čitanje prikazuje, već u korijenju stabla. On je također oslikao akedah (vezivanje Izaka) u ulju i gvašu na papiru, baš kao što je učinio s mnogim drugim bakropisima za Vollarda. Sjenčanje ovog rada je gotovo jednako tamno kao tinta za jetkanje. Zatim je načinio još jednu sliku, još više uznemirujuću, na kojoj Abraham i Izak, koji nosi drva za žrtvu u vreći preko ramena, idu u tami prije zore do brda Morije. Abrahamov nož sjaji u svjetlu njegove svijeće, mrko protiv dosadnog kjaroskura, crne, smeđe i oker boje ostatka scene.

Bez obzira je li išao na službe u sinagogu ili nije, Chagall je zasigurno od mladosti znao da se tekst Postanka (Post 22), koji se čita za vrijeme jutarnje službe, obično propovijeda i čita u odnosu na židovsko mučeništvo, vrhovni čin žrtve u vjernosti Božjem savezu. To je sama po sebi tmurna, zabrinjavajuća pripovijest, bolan misterij u središtu židovskog iskustva. Ipak, kada se vratio na tu temu (1964.- 66.), napustio je tintu i kjaroskuro, čineći umjesto toga nekoliko skica i studija u pasteli na papiru. Boje i brojke nisu tmurne, već crveni i plavi tonovi s daškom zlatne. Svi izvorni elementi su prisutni, ali sada je prisutna pozadinska scena, koja se prethodno nije mogla naći, pokazujući u daljini raspeće s likovima ožalošćenih.

Kršćanima je poznata usporedba žrtve Izaka s mukom Kristovom. Mi smo od davnina vidjeli akedah i motiv zamjenskog ovna koji je pružen za žrtvu kao preteča raspeća Kristova. Iako ne pretpostavljam da je Chagall poznavao patrističku egzegezu, lako je mogao vidjeti ovu usporedbu na vitraju ili možda u nečem poput Biblia Pauperoruma na izložbi u Musée de Clunyju. Posve je jasno da je Chagall imao “oči da vide”.

On je također imao “uši da čuju”. Kao poliglot, govorio je ne samo poljski pod utjecajem litvanskog jezika svoga rodnog mjesta, već i jidiš te ruski (pisao je poeziju na oba jezika) i francuski, jezik na kojem je napisao priču o svom ranom životu. Naučio je Bibliju na hebrejskom putem metode kojom tekst poprima život kroz usmeno recitiranje, slušni prijem i pamćenje. Stoga je isto tako sasvim moguće da je njegova upoznatost s verbalnom teksturom akedaha na izvornom hebrejskom izazvala asocijacije riječi, kada je čitao Novi zavjet, kao što je njegovo znanje o Psalmu 22 možda ohrabrilo kombinaciju židovskih i kršćanskih elemenata koji su učinili Bijelo raspeće toliko moćnim.

Bilo da je čitao na francuskom, poljskom ili ruskom prijevodu, naišao bi na konačne Isusove riječi s križa, uvijek ostavljene tiskanima u izvornom hebrejskom: “Eloi, Eloi, lama sabahtani.” Isus je citirao Psalam 22. Stih je odjeknuo u Chagallovoj pjesmi, gdje je preveo glagol azavtani kao verlatzen – “napušten”. Isti glagol se pojavljuje u Postanku 22, 13. Abraham podiže pogled i vidi ovna “ne’echaz ba-sbach b’kamav” – rogovima zarobljenog u grmu. Hebrejski je prijevod ipak malo bogatiji od našeg standardnog. Korijen za glagol koji opisuje ovnovo stanje prenosi ožalošćeno napuštanje.

Tu je i vizualni nagovještaj da je Chagall povezao posljednje Isusove riječi s križa s ovnom “zarobljenim u grmu”. Njegov ovan je upleten, ne u grmu, kao u prikazu mnogih kršćanskih slikara, već u korijenju stabla, pobuđujući uspravan raspon drva, koji je u središtu kršćanske mašte. Bez obzira što je bio Chagallov poticaj, intertekstualni odjek na hebrejskom je ovdje jasno dao umjetnički oblik. Ipak, njegova prepoznatljiva tipologija je obrat kršćanske konvencije. Skoro žrtvovanje Izaka je u prvom planu; Krist na križu i stablo novog života su u pozadini, što je bolan midraš u svome židovskom smislu.

Kako god promatrali Krista Marca Chagalla, bilo Isusa u svjetlu ranog dvadesetog stoljeća židovskih intelektualnih sredstava kao tipa svih patnji Židova ili u svjetlu Chagallove osobne identifikacije s onim koga je nazvao “moj Krist” u jednom od svojih pisma, njegovo verbalno i vizualno poopćenje biblijske pripovijesti na način koji suprotstavlja židovske i kršćanske priče o žrtvi i otkupljenju jedinstveno je u modernoj umjetnosti.

Danas su tamni oblaci opet na vidiku. Židovski glasovi oglašuju alarm za kršćane, često s većom jasnoćom nego mi za one s kojima smo pridruženi u krštenju. U ovim vremenima, našim vremenima, zar je iznenađujuće da se duhovno osjetljivi Papa prikazuje kao kakav proročki eksponent naše isprepletene priče? Pasha i Uskrs su uvijek blizu. Možda je stiglo vrijeme da više nas razmatra Krista Marca Chagalla.

Izvor: First Things | Prijevod: Lucija Ćurković

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.