IZ DREVNIH RIZNICA MUDROSTI

Aristotelova četiri stupnja sreće i kako ih postići

Aristotel je znao da sva ljudska bića žele biti sretna, i da traže sreću.

10677415-victor-mordasov-wisdom-oil-painting-16-20-framed

Zašto sreća? Aristotel (394.-322. pr. Kr.) zaključio je da nijedna osoba ne bira namjerno biti nesretna. Ako je tako, onda ljudi žele biti sretni. Potraga za srećom potiče nas da razmislimo kakvih vrsta sreće ima, i postoji li njihov logičan redoslijed.

Čitajući grčke i novije kršćanske pisce možemo primijetiti da postoje četiri razine sreće. Možemo ih opisati na sljedeći način (od niže prema višoj):

Tekst nastavlja ispod oglasa

1. Laetus: Sreća u stvarima. “Vidim ovu hranu, jedem ovu hranu, to mi godi, sretan sam.” Ova vrsta sreće temelji se na nečem izvanjskom, kratkotrajna je, a kad promislimo, uviđamo da je prava sreća ipak nešto više.

2. Felix: Sreća u uspoređivanju. “Ja imam više toga-i-toga od drugih.” “Ja sam bolji u tome-i-tome od drugih.” Ova vrsta sreće proizlazi iz natjecanja s drugim osobama. Vidimo se onakvima kakvima se uspoređujemo s drugima. Ta se pojava može nazvati igrom uspoređivanja. Takva sreća je nepostojana, a ako nakon uspoređivanja ispadnemo gubitnici, postanemo nesretni i osjećamo se bezvrijednima. Bespoštednom borbom za sreću ljudi ugnjetavaju druge. Većina ljudi misli da svijet ne bi bio ugodno mjesto za život ako bi u njemu živjeli samo ljudi koji sreću shvaćaju na ovaj način.

3. Beatitudo: Blaženstvo. Sreća koju osjećamo kad vidimo dobro u drugima i kad činimo dobro drugima. Radi se zapravo o uvažavanju drugih. Ova vrsta sreće suprotna je prethodnoj. Ne možemo se stalno natjecati s drugima i u isto im vrijeme činiti dobro, i vidjeti dobro u njima. Većina ljudi više bi voljela živjeti u svijetu (zajednici, obitelji, vezi) usmjerenom prema traženju ove vrste sreće nego u svijetu utemeljenom na prethodnoj vrsti. Ova je vrsta sreće uzvišenija od te vrste. Problem kod ove vrste je taj da je ona bez iznimke ograničena. Ne možemo nekome biti baš sve u životu. Jedno od nas će jednom umrijeti, i ako sreća jedne osobe zavisi isključivo od druge osobe, ona s drugom osobom i umire. “Mora postojati nešto više.”

4. Sublime beatitudo: Najviše blaženstvo. Ovu vrstu sreće najteže je opisati. Obuhvaća težnju za puninom sreće – puninom dobrote, ljepote, istine i ljubavi. U ovoj su kategoriji stvari koje ne možemo postići sami.

Ova potraga za puninom isprepletena je s traženjem drugih vrsta sreće. Pri tome moramo imati na umu da u sukobu između treće i druge vrste sreće, ako u ovoj kategoriji želimo dosegnuti transcendentalije, mora pobijediti treća.

Istina, ljepota i dobrota neke su od transcendentalija. Vrijedi zapamtiti da sve religije imaju određeni koncept koji za njih predstavlja savršenstvo i puninu, kao i prikaze situacija koje nas udaljavaju od stanja punine (grijeh, požuda, iluzije itd.), i rješenja za te situacije.

Kršćani vjeruju da Bog nije samo Stvaratelj svemira, nego i Onaj čija nas milost drži na životu. Jedna od postavki kršćanstva jest da stvaranje, ali i svako stvorenje, ima svoje značenje i smisao. Bit Boga jest ljubav, i to je razlog Božjeg utjelovljenja u Njegovom sinu, Isusu Kristu. Samo je u Isusu Bog savršen, i za kršćane je najveća sreća odnos s Bogom preko Isusa (molitvom, izvršavanjem zapovijedi itd.), koji je nadvladao grijeh – odvojenost od Boga.

Kršćani vjeruju da je punina blaženstva (gledanje Boga – savršenosti – licem u lice) nešto čemu težimo u životu, ali što ćemo u potpunosti uživati tek nakon smrti. U rijetkim trenucima vidimo naznake uzvišene naravi ljepote, istine i dobrote, i to u umjetnosti, u prirodi, ili pak kad smo voljeni, ili kad volimo. Takva su iskustva duboka i teško ih je izraziti riječima. Treba cijeloga života biti otvoren, iskren, dobro živjeti i dobro voljeti da bismo se ostvarili u svim kategorijama četvrte razine sreće. Život je sam po sebi dar – tako kaže kršćanska tradicija.

Predivnu usporedbu o prijelazu s druge na treću razinu sreće imamo u slavnoj priči o Scroogeu iz “Božićne priče” Charlesa Dickensa. Scrooge je ispočetka bio na drugoj razini. Iako je bio uspješan u poslu, bio je nesretan. Strah od smrti i odsustvo sreće potakli su ga na djela vezana uz treću razinu – pomaganje obitelji Cratchett i drugim ljudima, pomirenje s nećakinjom. Njegova sreća rezultat je prijelaza s gorčine na zahvalnost. Prije je odbijao samom sebi postaviti pitanja o smislu i značenju, bitna za četvrtu razinu sreće.

Pitanja kao što su: “Zašto sam ovdje”, “Kako biti sretan”, “Zašto postoji patnja” usko su povezana sa smislom, značenjem i transcendentalijama, i znanost nema odgovore na njih. To su pitanja upravo za religiju – u smislu nečega čemu smo posvećeni (religio=biti nečemu posvećen) – i filozofiju, čiji je predmet ljubav prema mudrosti. Augustin ovu potragu opisuje sintagmom fides quaerens intellectus – “vjera traži razumijevanje”.

ROBERT SPITZER, SJ

Izvor: CERC

Prijevod: Ana Naletilić

Tekst nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 31. svibnja 2014.

Možda vam se svidi